Sveta vatra u Lazarevim rukama

Priredila: Svetlana PAVLOVIĆ

ŠAMAC, 13. MAJA – Lazar Blagojević, predsjednik Boračke organizacije Šamac – ratni invalid sa 90 odsto oštećenja organizma hodočastio je u Jerusalim i o onom što je tamo vidio svjedoči za Srnu.

„Motiva za put je bilo više. Prije dvadesetak godina slušao sam kazivanja dr Ruzmira Jusufovića o njegovom odlasku u Jerusalim i prisustvu silaska Blagodatnog (Svetog) ognja, o plamenu koji se sam upali i koji izvjesno vrijeme ne peče, od koga se ljudska brada i kosa ne zapale.

Duboko su mi se urezale njegove rijiči: `Da vi, Srbi, zanate šta tamo imate svi biste nastojali da barem jednom u životu odete i to doživite’. Možda sam tada sa dozom sumnje slušao kazivanje dr Ruzmira, ali sam sebi postavio zadatak da odem u Jerusalim i uvjerim se u istinitost ove priče.
Od tada je prošlo mnogo vremene. Trebalo je da se put otvori, ili – kako bi neko rekao – da se slože kockice. Imao sam priliku da posjetim neke od pravoslavnih manastira i drugih svetinja. Između ostalih, bio sam na Svetoj gori u manastiru Hilandar. Tako da mi je, kao kruna, ostalo da hodočastim Svetu zemlju, koja je svetinja mnogih religija“ – kaže Blagojević.

Lazar je preživio zadnji rat. Ostao je živ tamo gdje ni teorijski čovjek ne može ostati tjelesno čitav, odnosno da ne bude rastrgan na komade. Od tog trenutka na hiljadu puta je vršio rekonstrukciju događaja – sam i sa drugim ljudima, koji posjeduju znanje iz te oblasti. Zaključak je uvijek bio isti – da je samo Božija volja tako htjela, te smatra za svoju dužnost da to svjedoči.

„Tako sam hodočastio u Svetu zemlju kao vjerujuće živo biće u vaskrsloga Hrista. Svaki detalj je priča za sebe. Svaki detalj potvrđuje i osnažuje vjeru u Isusa Hrista. Ako treba da izdvojim nešto iz mnoštva onoga šta čini temelj i potvrdu pravoslavne vjere u Hrista, to je silazak Blagodatnog (Svetog) ognja. Imao sam sreću da uđem u hram Hristovog vaskrsenja, gdje sam sa oko 5 000 ljudi prisustvovao tom činu.

Mnogo je onih koji su ostali ispred hrama. Tačno u ponoć između Velikog petka i Velike subote obustavljena je posjeta grobu Gospodnjem i detaljno izvršen pregled – kako bi bilo utvrđeno ima li u tom prostoru bilo kakvih sredstava kojima se može izazvati vatra. Nakon obavljenog pregleda grob je zapečaćen. Na veliku subotu, u 13.00 časova, jerusalimski patrijarh Njegova svetost Teofil Treći došao je u litiji do groba Gospodnjeg.

U hramu su sva kandila i svjetiljke pogašene. Patrijarh je obučen u dugi hiton, specijalnu odeždu, nešto slično stiharu. Njega je policija detaljno pregledala i utvrdila da kod sebe nema ništa što može izazvati plamen. Grob je otpečaćen i u Njega je ušao patrijarh, noseći u rukama 33 svijeće. Koljenopreklona molitva pred grobom Gospodnjim nije vremenski ograničena. Ponekad se može čekati satima da bi se domolio silazak Blagodatnog ognja.

Nakon uslišene molitve na mermernoj ploči groba Gospodnjeg pojavljuje se nešto kao rosa – neki tumače da su to suze, u vidu kapljica plave boje. Patrijarh vatom dodiruje tu rosu i ona se pali. Na početku je to prohladan oganj kojim patrijarh pali kandilo i svijeće. Kada se sve ovo dogodilo, Njegova svetost patrijarh jerusalimski Teofil Treći iznio je blagodatni oganj u hram i predao ga prisutnom sveštenstvu i narodu. Sve ovo se desilo oko 14.00 časova“ – priča Blagojević.

Vjernici su stajali sabijeni jedni uz druge, držeći u rukama najmanje po jednu baklju od 33 svijeće, što simboliše broj Hristovih godina. U molitvi, sa nestrpljenjem, čekali su silazak Blagodatnog ognja. Nekoliko minuta prije nego što će se dogoditi silazak Blagodatnog ognja, čovjek u njegovoj neposrednoj blizini, koji je više puta prisustvovao tom događaju, dosta precizno je odredio vrijeme kada će se to desiti. On je ubjedljivo konstatovao da će, najdalje, za deset minuta sići Blagodatni oganj.

„Naši su pogledi bili upereni u svodove hrama. Prisutni su, na nekim mjestima, počeli da se sa ushićenjem javljaju, podižući visoko ruke iznad glave. Oni oko mene govorili su da u vazduhu vide da nešto kruži. To je, u stvari, ono što je izazivalo ushićenje. Moram priznati da je nisam ništa primijetio – možda zbog toga što mi je vid oštećen ili nismo svi u prilici da to vidimo. O tome mogu samo da nagađam“ – priča Lazar.

Oko 14.00 časova Njegova svetost patrijarh jerusalimski Teofil Treći pojavio se sa upaljenim svijećama i kandilima. Ushićenje je raslo. Patrijarh se nalazio na suprotnoj strani hrama.

„U jednom trenutku na toj strani primijetio sam nešto plavičasto, kao dim ili maglu, što se širilo na sve strane. Tama je postajala sve jača. To je trajalo oko desetak sekundi. Onda je nekome od prisutnih u hramu, planula buktinja. Nakon ovog čina ushićenje je dostiglo vrhunac. Oganj se prenosio direktnim putem sa buktinje na buktinju. Za nekoliko trenutaka u hramu se mogla vidjeti samo vatra. U početku oganj nije pekao. Držao sam ruku u plamenu i buktinju tako da mi je plamen umivao lice. Tako su činili i ostali. Niko se nije opekao.

Nakon nekoliko minuta plamen je dobio drugi karakter i tada je počeo da peče. Zaista je teško riječima opisati taj osjećaj i radost u srcima prisutnih ljudi, što se izražavalo na svakom licu. Osjećao sam punoću u duši i moć vaskrsenja“ – nastavlja priču Blagojević.

On kaže da svaki odlazak na neko od biblijskih mjesta na svojevrstan način svjedoči o vaskrslom Hristu. Takva su starozavjetna mjesta odakle su proroci najavili Hristov dolazak: Sinajska gora – na kojoj su boravili Mojsije i sveti prorok Ilija, Avramovo drvo – gdje je bila Avramova kuća i gdje su sahranjeni Avram i Sara, zatim manastir Svetog Đorđe – Hozevita, gdje se nalazi pećina u kojoj je Sveti prorok Ilija boravio tri godine. Pa kuća Joakima i Ane itd.

Isto tako, i novozavjetna mjesta: Vitlejem – gdje je Hristos rođen, Poljana pastira, rijeka Jordan – na kojoj je Preteča Jovan krstio Isusa Hrista, Zlatna kapija – kroz koju je Hristos ušao na magarcu u Jerusalim, zatvor u kome je bio zatvoren, mjesto na koje je Hristos izveden pred narod i Pilata, put kojim je prošao do Golgote, Iglene uši, Golgota, grob Gospodnji – gdje je bio sahranjen, mjesto gdje je otkopan Časni krst, Tavor gora na kojoj se Hristos preobrazio, Stopa gospodnja, grob majke Božije, Lavlja vrata ili Vrata svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana – mjesto gdje je kamenovan sveti arhiđakon Stefan i još mnogo toga.

Za razliku od svetih mjesta koja su upečatljiva i izgledaju kao vanvremena ili svevremena – Blagojević kaže da je vidio i kuću u kojoj je živio Juda, jedan od 12 Hristovih apostola i, prema onome što se danas može vidjeti, nameće se zaključak da je Juda imao palatu visokog ranga. Juda je zbog izdajstva koje je učinio oduzeo sebi život vješanjem. Njegova kuća nije postala svetilište, nego javni nužnik – od tada do naših dana.

„Imao sam priliku da vidim još jedan događaj koji ranije nikada nisam vidio, a, prema riječima dobrih poznavalaca, to se može vidjeti samo iz Jerusalima. Na Vaskrs, jedan sat nakon izlaska sunca, gledajući u sunce kao zlatnu kuglu, vidjeli smo kako, otprilike jedna četvrtina od tog kruga, izlazi iz centra proširujući na tu stranu krug i tako šeta, odnosno rotira oko Sunca. Nakon izvjesnog vremena počne da se naizmjenično pojavljuje desno – lijevo, slično satnom mehanizmu. Jutro je bilo vedro, od čega je nebesko plavetnilo imalo pun izražaj, dok je oko sunca, u nepravilnom obliku od nekoliko kvadrata, vidljiva ružičasta, odnosno crvenkastoroze podloga“ – opisuje Blagojević.

„Za onoga ko pripada pravoslavnoj vjeri i po njoj živi posjetiti Svetu zemlju ima neopisivu snagu“ – kaže Lazar i dodaje:
„Pravoslavna vjera nas uči da su blaženi oni koji ne vide, a vjeruju. Međutim, svi smo mi, manje ili više, `nevjerne Tome’… Nakon gledanja fizičkim očima otvaraju se i duhovne oči, kod kojih je pogled i dublji i daleko dosežniji u vremenu i prostoru“.

Izvor: