Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

Svjedočenje Srpkinje zarobljene u mudžahedinskom logoru

Datum objave: sreda, 9 septembra, 2015
Objavljeno u Ozren - Vozuća
Veličina slova: A- A+

Uveli su nas u salu gdje sam vidjela naše vojnike gole do pasa koje su tukli u lokvama krvi. Nas tri žene su izdvojili, naredili da se skinemo, stavimo ruke na potiljak i naslonimo na zid… Preko megafona se čulo: “Sakibe Mahmuljine, ostvario si svoj cilj… odsijecajte im glave, zakopajte četnike…”

 Muatez Bilah - komandant odreda El mudžahedin

Muatez Bilah – komandant odreda El mudžahedin

Piše: Aleksandar LUKIĆ

Sagovornica Srne jedna je od tri Srpkinje koje su, nakon što su ih 11. septembra 1995. godine zarobili pripadnici Trećeg korpusa takozvane Armije BiH i odreda “El mudžahedin”, preživjele egzodus u seoskom domu u Kestenima, logoru Kamenica, te kampu mudžahedina u Pobriježđu kod Gostovića.

U selu Kesten, nakon povlačenja iz Vozuće, zarobljene su sagovornica Srne, koja je željela ostati anonimna, i još dvije Srpknje.

Nakon što su 10. septembra u ofanzivi Trećeg i Drugog korpusa Armije BiH muslimanske snage uspjele da probiju linije odbrane, sagovornica Srne se, zajedno sa bratom, u koloni povlačila iz Vozuće. Prema njenom svjedočenju, kolona u poslijepodnevnim časovima 10. septembra 1995. godine nailazi na prvu zasjedu muslimanskih snaga u mjestu Kablovac, nakon čega se rasipa.

Manja grupa, u kojoj se našla sa bratom, izlazi na proplanak, gdje nailaze na dio srpskih vojnika, kojima se priključuju. Nakon što su prespavali u obližnjem potoku, grupa je u jutarnjim časovima 11. septembra, krećući se šumom, ponovo presječena.

“Pucalo se na sve strane, a ljudi iz grupe viču – ubiše Simu Simića i nekog Jovu sa nadimkom Pirca. Ponovo izlazimo na neki proplanak, kada nas je Predrag Popović zaustavio da izvidi situaciju. Ubrzo se čuo rafal i njega više nismo vidjeli.

Muslimanski vojnici su nas dozivali da se predamo jer smo opkoljeni. Neki su govorili arapskim, a neki našim jezikom. Bilo nas je mnogo – Milenko Stanić, Milovan Savić, Milija Jovanović, Slobodanka Jović, Milorad, Duško i Miloš Pejić, Miloš Jović, Ranko Đurić, Čedo Savić, Savo Todorović i njegov sin Živinko, kao i drugi koje nisam poznavala.

Vojska baca oružje i izlazi na put. Muslimani odmah ubijaju Živinka Todorovića, ostale udaraju puškama u potiljak. Naređuju da skidamo nakit, muškarcima da bacaju oružje, te da formiraju kolonu.

Pored mene je bio Milenko Stanić, koji je nešto prokomentarisao, nakon čega istresaju rafal na njega i ubijaju ga”, svjedoči sagovornica Srne.

Ona kaže da je potom odvedena u Kestene pred neku salu, gdje je zatekla mnogo srpskih vojnika, od kojih je prepoznala Mirka Matičića sa sinom.

“Bilo nas je tri žene. Uveli su nas u salu u kojoj sam vidjela naše vojnike gole do pasa koje su tukli u lokvama krvi. Nas tri žene su izdvojili, naredili da se skinemo, stavimo ruke na potiljak i naslonimo na zid.

Ubrzo dolazi neki muslimanski vojnik koji reče: `Šta će ove tri tu?`, nakon čega nas odvodi u obližnji rov. Potom nas jedan od njih upita: `Šta vam je bio Slobodan Njegomirović koji je radio u opštini? Sada smo ga zaklali`, pa sam pretpostavila da je sa ovog područja pošto ga je znao.

Prilaze mudžahedini urlajući da će nas pobiti, ali nas odvajaju od njih. Vezuju nam oči i ruke žicom, mi čujemo kako naše udaraju, jauke i pucnje. U poslijepodnevnim časovima dolaze kamioni. Čujemo kako ubacuju ljude. Preko motorola nekome govore: `Dovodimo vam dva kamiona četnika i tri sabine (kurve)`.

Dovode nas to veče u Kamenicu. Nas tri žene smještaju u odvojenu prostoriju vezanih ruku i očiju. Takve su nas tukli i ispitivali, čudeći se otkud žene među četnicima”, priča sagovornica Srne, koja nije htjela govoriti o drugim zlostavljanjima, osim da su udarane kundacima i tupim predmetima.

U međuvremenu, istakla je ona, napolju su se čuli stravični zvuci, jauci i rafali.

“U neko doba napolju se čuo glas kako na našem jeziku proziva: `Matičić Mirko, Matičić Miodrag, Jović Miloš, Jović Mitar`, a druga imena od straha nisam mogla zapamtiti.

Nedugo zatim, neko je pitao: `Mitre (Mitar Jović imao je prodavnicu), pošto ti je veš-mašina? Pošto ti je sada veš-mašina?`. Napolju se čuje jauk muškarca.

Preko megafona se čulo: `Sakibe Mahmuljine, ostvario si svoj cilj… odsijecajte im glave, zakopajte četnike…` Neko je oštrim tonom naredio da se uzmu lopate, te da se ide gdje su četnici da se zakopaju”, navodi sagovornica Srne.

Poslije dva dana, prisjeća se ona, u objekat ulazi vojnik i saopštava kako je gotovo, da su svi četnici pobijeni, te da su njih tri na redu. Ubacuju ih u kombi koji ih vodi u kamp mudžahedina u Pobriježđu kod Gostovića. Po dolasku, neko je rekao: “Dovodimo vam tri sabine (kurve)”.

Smještaju ih u jednu sobu sa dva kreveta, sunđerom i zatvorenim prozorima, te skidaju poveze.

“Ispitivali su nas mudžahedini, domaći i strani, prepoznali smo ih po načinu na koji su govorili. Bilo ih je raznih – od onih koji su tečno govorili naš jezik do onih koji su ga loše govorili. Na pitanja gdje mi je brat i da li imam djecu koju hoću da vidim, mudžahedin, pokriven maramom, mirno je odgovorio da su svi ubijeni, da će ubiti i mene na civilizovan način metkom u potiljak”, priča ona.

Ispitivanja su bila učestala.

“Znali su da nas skidaju gole do pasa i pitaju da li hoćemo da se udamo za mudžahedina, jer nas naši (Srbi) ovakve više neće htjeti”, ispovijeda ova stradalnica, koja, osim da su udarane, o drugim zlostavljanjima nije htjela govoriti.

Poslije nekoliko dana, u kamp dolaze vojnici Trećeg korpusa koje ih sprovode u Zenicu i smještaju u neku školu.

Ujutro dolazi Redžo Čamdžić, sa područja Vozuće, koji nju prepoznaje i, nakon ispitivanja, sve tri šalje u Kazneno-popravni dom u Zenici.

“Ispitivanje je bilo mučno, pogotovo što smo se znali. Pitao me je zašto sam u crnini, gdje mi je brat, otac, majka. Otkud ja ovdje i ko me je i gdje zarobio. Provocirao je pitanjima: `Da li su me balije zarobile?`”, govori ona.

U zatvoru su bile smještene zasebno od ostalih, a o njima se starala Mirnesa. Osim svakodnevnih ispitivanja, nije bilo maltretiranja. Od Crvenog krsta dobijaju odjeću i obuću.

Dana 14. novembra 1995. godine dolazi Međunarodni crveni krst, popisuje ih, a Zenicu napuštaju 15. novembra 1995. godine.

Pred sam odlazak, bilo je provokacija da se pretjerano ne raduju odlasku jer ih, a posebno nju, Srbi više neće željeti.

Sve tri su razmijenjene 15. novembra 1995. godine u Jelahu, opština Tešanj.

Ona je izrazila nezadovoljstvo što, nakon brojnih izjava i svjedočenja traženih od domaćih i stranih institucija i ustanova, nije pokrenut proces protiv odgovornih.

Izvor: tl_files/ug_jadovno/img/otadzbinski_rat_novo/2014/srna.png

Vezane vijesti:

Feljton Vozuća (1)

Feljton Vozuća (2)

Feljton Vozuća (3)

Feljton Vozuća (4)

Feljton Vozuća (5)

Feljton Vozuća (6)

Feljton Vozuća (7)

Feljton Vozuća (8)

Ozren – Vozuća – Jadovno 1941.

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top