Sve su žrtve jednake, samo su neke jednakije

Prvi put sam to pomislio u autobusu upućenom ka Jadovnu, nakon sat čekanja na granici između Federacije BiH i Republike Hrvatske. Sad se to pitam gledajući prenos iz Potočara.

Krenuli smo mi tako, u pet ujutru ispod tvrđave Vrbaškoga grada, da podsjetimo i sebe i ko god ima uho da čuje, na preko 40.000 Srba i Jevreja pobijenih za 132 dana 1941. godine legalizovanim zločinom Nezavisne Države Hrvatske. Naša dva autobusa iz Banje Luke, držali su preko sat i po na granici.

Nijesmo stigli na parastos, samo na komemorativne govore. Četiri autobusa iz Beograda, koji su bili neposredno iza nas, koje smo vidjeli i čijim putnicima smo mahali, bez ikakvog razloga su zadržani i pretresani još četiri sata. Na granici i na punktu pred spomen-područjem.

Došli su kada se komemorativni dio završavao, govorom (može li većeg poniženja?) grobara Jugoslavije i samoočitovanog čovjeka na tom zadatku, Stipe Mesića. Prolomio se gromoglasan aplauz prisutnih, što je iznenadilo i samog govornika, pa se okrenuo prema odocnilim autobusima.

Graničari su im, kako kažu, na kraju rekli: Gotovo je to sve sada, zakasnili ste. Džaba idete.

Mirni k’o Srbi

Kao da nas ponovo vode na klanje, niko se nije bunio. Niko nije zviždao, niko nije spriječio da nad kostima poklanih i u jamu bačenih Srba i Jevreja, govori čovjek koji je isto tako devedesetih održao govor umaklim dželatima u Australiji, rekavši kako su Hrvati pobijedili dva puta i da nemaju šta klečati u Jasenovcu. Jednom kao ubice, kao saveznici Hitlera i Musolinija i osnivači ND Hrvatske, drugi put pridruživši se srpskim oslobodiocima i pobjednicima nad Trećim rajhom, kao osnivači SR Hrvatske.

Jednako kao i 1918. godine. Jednako kao i kad je izjavio kao posljednji trzaj sebe kao predsjednika Hrvatske, kada je obećao da će Hrvatska vojska presjeći kod Brčkog Republiku Srpsku, ako bude probala da se osamostali.

Vjerovatno Stipe misli da je pobijedio i taj dan na Jadovnu, jer u uvalu Slana na ostrvu Pagu je moglo, po instrukciji organizatora iz Zagreba, da ide samo 35 ljudi iz Banje Luke, a 65 iz Zagreba. Tamo smo išli da obnovimo ploču koja je uništena odmah pošto je obnovljena 2010. Latinična, komunistička, postavljena tek 1975.

Ostalima nije dozvoljeno, odnosno preporučeno, čak ni da idu do mjesta gdje se zaista nalazio logor Jadovno 1941. godine u jezovitim, jamama bogatim šumama Velebita, udaljen nekoliko kilometara od spomenika kod Šaranove jame.

Muk mržnje

Ništa od tog već višegodišnjeg maltretiranja nije izašlo u javnost Federacije BiH i Republike Hrvatske. Ni jedan međunarodni predstavnik nije reagovao, niti su mediji kao FTV1 i FTV2 (BHT) objavili o tom skandalu. Čitava megabajtna armijica portala finansiranih iz stranih izvora, ni ove godine NIJE OBJAVILA NI JEDNU RIJEČ O KOMEMORACIJI NA JADOVNU.

Nema druge, već da se čovjek utvrdi u povraćajućoj misli da je to sve nastavak kampanje zabrane govora o srpskim žrtvama, koja traje od 1941. godine do danas. Naročito uključujući posljednji rat 1991-1995.

Da bi se napravilo bratstvo i jedinstvo u socijalističkoj Jugoslaviji, bilo je potrebno da se laže. Srbi su kažnjavani ako su pokušali bilo šta da kažu o svojim pomlaćenima širom Nezavisne Države Hrvatske. Nije se smjelo reći da su do 1944. partizani bili gotovo isključivo Srbi, da su se 1942. podijelili na četnike i partizane, da su digli ustanak upravo zbog pokolja novoformirane države sa šahovnicom na zastavi.

Zato se to sve ponovilo i početkom rata 1991. godine su u Gospiću opet ubijena 146 Srba. Zato Srba danas tamo više nikako nema. I to je nekom sasvim u redu. Ne bih rekao da nije.

BH-varijetet bratstva i jedinstva

Oni koji su vrlo rado razbili nekadašnju SFRJ i protjerali Srbe sa većine teritorija Republike Hrvatske i Federacije BiH, danas pričaju iste priče kao titoistički ideolozi. Paradoksalno, ali ti samoproklamovani pravednici i ovaj put smatraju da se bratstvo i jedinstvo mora praviti tako što će se šutiti o srpskim žrtvama. Što će se iste ponižavati šutnjom i uzdizanjem žrtava drugih naroda.

Kad god se vratim sa Jadovna, danima poslije toga budem nekako tup. Muka je to velika da se odvažim i nešto napišem. Sve mi izgleda nedostojno, nedovoljno, a ponekad i uzaludno. Gotovo nema srpske porodice kojoj zaslužni građani Nezavisne Države Hrvatske nekog nijesu zaklali u Drugom svjetskom ratu, ali i danas većina njih ne zna za tu preteču Jasenovca, po imenu Jadovno.

Zahvaljujući komunističkom obrazovnom sistemu, ne znaju ništa o tadašnjem pogromu nad srpskim narodom, a zahvaljujući inerciji neće izgleda znati ni u budućnosti.

Veče prije polaska na Jadovno, jedna djevojka mi je ispričala kako su njenog đeda zaklale ustaše. Ona sasvim prirodno koristi taj termin kada govori o tzv. Armiji BiH. Negdje u okolini Bihaća. Ne samo da su ga ubili, već su mu sjekli nos i uši. To je bilo prije dvadesetak godina. Baba je pobjegla kao i u Drugom svjetskom ratu. Čitav život se, kaže unuka, bojala ustaša.

Onda je dočekala dan da joj iskasape muža.

Danas je drugi dan

Danas se budim i vidim da je nešto drugačije. Osim jutarnjeg programa, BHT i FTV opet potvrđuju da su jedna te ista televizija, emitujući istu sliku sa komemoracije u Potočarima. Mislim o tim floskulama koje stalno slušam, pa shvatam da nikome nije stalo do istine, do pomirenja i bratstva. Da su nečije nevine žrtve mnogo vrijednije od nekih drugih. Naprimjer mojih.

Ne želim danas da pišem o tome kako me ljuti kad čujem potomke, ali i još žive članove nekadašnjeg ustaškog pokreta, koji su bili „hrvatsko cvijeće“ i vijerni građani Nezavisne Države Hrvatske, sljedbenici ideologije Ante Pavelića ili kasnije Islamske deklaracije, da porede uživo, na televiziji koju ja finansiram, vojnike Ratka Mladića sa čuvarima nacističkih logora.

Ja tačno znam kojoj je vojsci pripadao moj djed, a kojoj moj otac. Znam ko su bili, za šta su se zalagali, a šta činili. I ponosan sam na njih. Znam i ko mi je umorio pradjeda na kućnom pragu, nekoliko sati hoda od Srebrenice. Neka se drugi zapitaju šta su radili njihovi preci. Ta papanska priča na mene nema uticaja. Moja prapostojbina je u Birču i ja, zahvaljujući toj slučajnosti, znam istinu.

Toplo vas selamimo iz Doline šehida u Potočarima

Tako kaže spikerka BHT na kraju višesatnog prenosa, u kojem je rekla da trebamo saosjećati i sa svim žrtvama genocida drugih dijelova BiH, da bi potom navela samo mjesta stradanja muslimanskog naroda. Zato bih ja danas da pišem o tome kako neki u ovoj tzv. državi BiH imaju mnogo veća prava i da će to, prije ili kasnije, dovesti do njenog kraja. Prošlo je vrijeme spahija i raje.

Već sam pisao o tome prije, kako BHT pravi mojim parama dokumentarce tipa Marš smrti – BH hodočašće, gdje osim što kaže da „nikada nije niti će vjerovati Srbima“, jedan od učesnika vojnog proboja iz Srebrenice tvrdi da su ih više Kravica „četnici dočekali u zasjedi i ubili na hiljade“. Stoga me sad ne zanima ni da pričam o sopstvenom priznanju arhitektata i izvođača radova na izgradnji mita u Potočarima, kako se na spisku od 8372 osobe nalazi najmanje 500 živih.

Ne zanima me ni da utvrđujemo koliko sahranjenih nema veze sa 11.07.1995. godine, ili da raspravljamo o tome da kako je moguće da su iz demilitarizovane zone nahrupilo 12.000 – 15.000 naoružanih muškaraca, niti koliko ih je poginulo sa oružjem u rukama, prolazeći kroz linije Vojske Republike Srpske. Žalim iskreno sve nevine žrtve u Srebrenici i Podrinju, bilo koje nacionalnosti da su, i u ime toga bih da pričamo o budućnosti u kojoj bi trebao da vlada mir na istinitim osovama.

Genocidna estradna misao

Onoliko puta koliko smo sa televizije danas čuli riječ „genocid“, toliko je puta istina da je genocid sa epicentrima u Jadovnu i Jasenovcu, glavni uzrok nepovjerenja, oružanog otpora i opšte neželje Srba da žive u neovisnoj Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini sa početka devedesetih.

Nikakve tu želje kod Srba nije bilo da se ne živi u zajedičkoj socijalističkoj Jugoslaviji, niti da se istrijebe Hrvati ili Muslimani; već prosto da se ponovo ne desi pogrom (genocid je obesmišljena riječ) srpskog naroda od strane istih onih koji su razbili i Kraljevinu Jugoslaviju. Zbog onoga što rade vjerske, intelektualne, medijske i političke elite u Federaciji BiH; Srbi u Republici Srpskoj ni danas ne žele da žive u zajedici sa FBiH.

Sud u Hagu je danas, kao i toliko puta do sada, dokazao da je estradni. Zakazao je razmatranje žalbene odluke o odbacivanju tačke optužbe Radovana Karadžića za genocid u sedam opština baš danas. I prihvatio je. Isto baš danas.

Baš danas i FTV dovodi nekakvog profesora Tucakovića da to komentariše i kaže kako je „Milorad Dodik, predsjednik te genocidne tvorevine Republike Srpske bio u Karadžićevom štabu koji je realizovao tu genocidnu tvorevinu Republiku Srpsku“. Pomenuo je takođe „razračunavanje radikalnijim mjerama“.

Misli li iko ozbiljno da živi sa takvim ljudima u istoj državi?

Reciprocitet zla

Mene sad zanima da li neko ko ovo čita, a iz Federacije je ili Hrvatske, stvarno vjeruje da u Zagrebu, Sarajevu, Zadru, Zenici, Osijeku, Tuzli, Vukovaru, Mostaru i tako dalje… niko nije odvodio Srbe u logore, vršio masovna ubistva i sahranjivao ih po šumama, septičkim jamama, ispod smeća? Jesu li to sami sebe etnički očistili otuda ili im je ipak neko pomogao?

Da li vjeruju da Naser Orić zaista nije nikom ništa kriv, ili samo da ga kvazisud u Hagu nije htio osuditi? Da li stvarno vjeruju da je ovakva medijska slika, koja pripovjeda o ekskluzivnoj krivici srpske strane, zaista istina ili je to posljedica toga što Srbi nijesu mogli izdržati napade nemjerljivo jačeg NATO-a?

Kada se desi neki usamljeni, žalosni pokušaj Srba da ožale svoje mrtve i sačuvaju njihovu sudbinu od zaborava, nesponzorisan od strane EU, SAD ili islamskog svijeta; zašto se to uvijek tumači kao „ratno huškaštvo, buđenje duhova i revizija prošlosti, nacionalizam“..?

Možete li zamisliti da se nekome od poklonika koji su išli u Potočare, desilo isto što se nama dešava svake godine na Jadovnu? Možete li shvatiti zašto Valentin Incko, Patrik Mun i ini, nikad ne dođu sutradan u Kravice? Što li niko nikad ne dođe u Donju Gradinu, da odaju počast žrtvama Jasenovca, jednog od najvećih logora smrti u Evropi 20. vijeka?

Srpska stratišta iz ovog rata i onako ne poznaju ni Srbi, a ni za Jasenovac ne bi se znalo da nije Jevreja.

Držite lopova

Malo bi bilo poteško opravdati svoje postupke prema srpskom narodu i politiku neprestanog nastojanja da se Republika Srpska razvlasti do nestanka, kada bi se zaista pričala istina, a ne propagandisalo u više nego prozirnoj političkoj namjeri nabacivanja ekskluzivne krivice.

Ne znam kome normalnom se ne sloši, kada neka ekipa (Bioskop za mir) koja snima individualna svjedočenja o događajima u Srebrenici 1995., kaže da će prikazivati ta svjedočenja „zajedno sa jevrejskim sjećanjima o holokaustu“? Što ne probaju paralelno sa sjećanjima preživjelih Srba iz istog perioda? Stradali Srbi iz ovog rata znamo da bi bili nepristojni i da ih treba sakriti da ne trtljaju koještarije…

Šta bi bilo da RTRS radi isto što i FTV? Niko neće da shvati kako je srpska strana u podređenoj poziciji jer je NATO vojno porazio i da to neće moći vječno trajati. Teško je to i zamisliti jer RTRS je bila okupirana od strane Sfora, na njoj je vedrio i oblačio svemoćni strani cenzor. Od završetka rata je gomila novca uložena u to da se srpska strana priče potpuno zagluši. Tzv. NVO sektor, koji uz silne kampove mira, suživota i tolerancije, stipendije i donacije, stvara uslove da jedna strana trpi i šuti, dok je druga maltretira svojim sjećanjem o ratu.

Uporno se poturaju nekakvi Teofili Pančići i Nataše Kandić, kao da nekog u Srpskoj, pa i u Srbiji, briga šta oni imaju da kažu. Ne zaklapa se po čitav dan o „genocidu u Srebrenici“ iz svih uglova. Naprimjer, kao smisao dijaloga i suživota dovodi se u studio BHT izvijesni Čedomir Glavaš iz Bratunca. Sa američkom zastavom na ramenu i natpisom na prsima „Svi i sve za mir“ (latinicom) on kaže da njegova organizacija „poziva mlade da idu na fakultet u Sarajevo, Tuzlu, Zenicu, pa eto i Banja Luku, a ne u Beograd“…

Evo meni je i danas nejasno šta je u tom njegovom apelu evropska ili američka civilizacijska vrijednost? Valjda je to cijena koju moraš da platiš kada jedini pomeneš Kravice danas na tom istom mediju, sjedeći uz predstavnike Inicijative mladih za ljudska prava i BIRN-a.

Mapiranje genocida

Ovaj podnaslov mi je zapao za uho kao jedna od Inicijativa mladih za ljudska prava… Tu su i još neki detalji koji mi bljeskaju u sjećanje, u toj igrokaznoj hipnotičkoj mašini. Dolina šehida… Srebrenički inferno… Performans umjetnika… Čitav spektakl… Spikeri nam čitaju tačke optužnice protiv Karadžića… Najodgovorniji je za njih Ratko Mladić, bez da je osuđen čak i kod te sprdnje od suda.

Ne recite za one koji su poginuli na Allahovom putu: Mrtvi su. Ne, oni su živi, ali vi to ne osjećate… „Hoćemo li im dati halal?“ pita vjerski vođa „po našem lijepom bosanskom običaju“… „I Crveni krst je krst“, kaže drugi opet u dokumentarcu FTV… Prikazuju se igrani filmovi poratno-ratne tematike kao što su Snijeg ili Halimin put…

Sve ja to gledam i pitam se što to nije tako na našoj televiziji? Pitam se zašto svako ko proba da progovori o istini biva označen kao desničar, mračnjak, velikosrpski nacionalista, ratni huškač, banalizator..? Zašto to trpimo? Zašto Republika Srpska nema svoju jedinstvenu paradigmu stradanja?

Samo na ovo posljednje pitanje znam odgovor. To je zato što Srbi ne znaju i nemaju prava da se sjećaju ni svojih žrtava iz Drugog svjetskog rata, a kamo li iz ovog. Zato što je mnogo Srba odškolovano da je to tako normalno i da to trpiti treba, a da je sramota, opterećenje, horor, primitivizam; učiti djecu šta se desilo sa njihovim precima.

Pošto istina?

Meni ništa ne znače opravdanja da se to sve finansira i pomaže sa strane, da se to radi da se zavojevači NATO i ovi domaći opravdaju za svoje zločine protiv Jugoslavije i Srba. Dragi su mi svi ti Amerikanci, Englezi, Nijemci, Holanđani, Hrvati, Muslimani, Srbi… koji plaćaju ili pričaju, ili im se plaća da pričaju, ali mi je mnogo draža istina. Ko me jednom vidio u vozu, zna da je to tako. Zna da bih rekao da je nešto laž, sa koje god strane da dolazilo.

Uvijek sam govorio da bih udario šakom svaku srpsku budalu, kojoj bi palo na pamet da poredi Jasenovac i Srebrenicu, jer je to ono što ovi propagandisti upravo i žele. Obesmišljavanje i neistoričnost. To tvrdim i danas.

Ali danas, 11.07.2013. evo ja dopuštam da se provuklo poređenje između Šaranove jame i Potočara. Prosto zato što za Srebrenicu svi znaju, a za Jadovno niko ne zna ništa. Što stradale svake godine sahranjuju i nakon 18 godina, a na Jadovnom još leže kosti u jamama i neznanim i znanim, evo nakon 72 godine. Što nas svake godine maltretiraju i ograničavaju u Hrvatskoj, a prećutkuju u medijima; dok u Srpskoj policija obezbjeđuje skup i svi mediji objektivno izvijeste kao udarnu vijest šta se desilo danas u Potočarima.

Što se to radi uz veliku pompu i prisustvo ambasadora i moćnika, dok nama izvijesni Milorad Pupovac poručuje da moramo paziti šta pričamo, da ne uvrijedimo svojim sjećanjem druge i ne izazovemo zloupotrebu i nova stradanja, kao što je to već učinjeno. Tu meni, kao i u slučaju Glavaš Branko, ostade nejasno ko je to zloupotrebio 90tih priču o Jadovnu, kad danas ni 5% Srba nema pojma šta taj pojam znači?

Eto, omaklo mi se ove godine takvo poređenje, valjda što još vjerujem da je bol svih majki ista, da je patnja za umrlim rodom i porodom jednaka u svih ljudi. Valjda sam dovoljno blentav i patetičan da vjerujem u to da činjenice i istina vrijede više od svakog novca.

Eto, neka mi oproste svi kojima je nešto zasmetalo, ali ja tako.

Izvor: Frontal.SRB/Foto DS, ŽS