Sve je više priča o partizanima

Marijan kaže da je u Grubišno Polje, u varoš, došlo dosta domobrana i ustaša. Mi odmah mislimo da će nas otjerati u logor. Joško Šimunović priča šta mu je sve o pokoljima Srba u Hercegovini pričao ustaša Musa koji je dobio kuću Mitra Biškupa. Joško je bio „povjerenik” za tu kuću i u to vrijeme smo mi sprezali našu kobilu Cedu sa Biškupovom kobilom. Tako se to sprezanje jedno vrijeme nastavilo i kad je Musa došao. Kasnije smo sprezali sa kobilom ustaše koji je dobio kuću Mitra Popare. To nam je bilo bliže. Među nama djecom nastalo je veselje kada se Ceda oždrijebila. Ždrijebe nismo morali vezati kao telad, pa je sisalo kad god je htjelo. Tad sam čuo priču da je mlijeko od kobile zdravo i da negdje u svijetu ljudi piju to mlijeko pa jako dugo žive.

Neki dan je došla Kramarićka (Marija, žena Mile-Milića Kramarića) iz Stalovice (zaselak Grubišnog Polja) pa kaže da je mala Ankica Šimunovića kod nje i Mile, a da su Joško i Jelena nekuda otišli. Moja mama sa velikom znatiželjom pita kako da su otišli nekuda a ostavili dijete, kad se misle vratiti itd. Marija je na svako pitanje odgovarala: „Ne znam”. Mi smo preko Joška dobili dosta informacija jer je on kao Hrvat svagdje imao pristup. Međutim, kasnije mu je netko rekao da je pod sumnjom pa su on i žena otišli u partizane. Ova istina je ublažavana time što je ispričana priča da su, budući da su bili siromašni, otišli raditi kod rodbine (rodom su negdje iz sela na Bilogori). Sve je više priča da u Peratovici, Djakovcu i Turčević Polju ima partizana, i da nije sigurno ići na ta mjesta. Ustaše koji su se doselili u srpske kuće sve ćešće idu spavati u varoš. Sa njima idu i njihovi odrasli sinovi. To nas veseli, ali i straši jer bi to moglo značiti da će nas pobiti ili otjerati. O tim novim komšijama čuli smo sve najgore, čak i od njih samih i njihove djece. Pričali su o pokoljima u kojima su sudjelovali. Marijan priča da su partizani minirali prugu Zagreb–Beograd, da je bilo mnogo mrtvih u vlaku koji je naišao. Prije toga se pričalo da su partizani zapalili pilanu kod Garešnice. Jedne večeri ugledali smo veliki plamen negdje daleko u pravcu Daruvara, ali još dalje. Tregnerovi su negdje saznali da su partizani zapalili izvore nafte u Gojilu. Tu svjetlost gledamo svaku večer i sad se otvoreno priča da to gori u Gojilu. Neki govore da je poginulo puno domobrana i Nijemaca. Nama su te vijesti radosne, ali njih prati i određeni strah, osjećaj da će se osvetiti nama, a mi smo nemoćni. Priželjkujemo da partizani dođu i u Grubišno, da pobiju i potjeraju ustaše, pa da slobodno živimo. Eto, svuda partizani napadaju ustaše, a ovdje kod nas ništa. Čak se i ne priča da ih tu negdje kod nas ima. Velika su događanja daleko, a ona ipak prekrivaju događanja kod nas. Povremeno se čuje da su neki Hrvati uhapšeni i da su bili na ispitivanju u taboru. Jednog dana su odvezli u kamionu u Bjelovar Novaka, vlasnika paromlina, ciglane i pilane, njegovog zeta (muža od sestre) Židova Šterka i još neke ljude. Šterka nisu otjerali sa ostalim Židovima jer ga je bogati Novak štitio. Šterkovi su došli u Grubišno Polje, preživjeli su rat. Gidu Šterka susreo sam početkom šezdesetih godina u Zagrebu. On i ja smo išli zajedno u osnovnu školu u Grubišnom. Jedne subote, bio je topao sunčan dan, pred dvorišnim vratima mog djeda nalazilo se društvo Hercegovaca, među njima i moj vršnjak Zvonko. Prišao sam im i nekako se uklopio u tu grupu. Tu je Zvonkov stariji brat Mijo i njihova starija sestra Šima, koja se protiv volje matere Luce i oca Mirka Petrovića udala za ustašu Slavka Markotu, sina ustaše Mirka Markote. Tu je i taj Slavko, pa Zvonkova mlađa sestra Matija i najmlađi brat Vid. Nakratko iza mog dolaska, ide putem iz gornjeg kraja nekoliko muškaraca, te nekoliko komada krupne stoke i svinja. Oko njih ide desetak ustaša sa puškama. Očito je da ih odnekud tjeraju u varoš. Sav sam prestrašen jer vjerujem da su Srbi. Židova nema, a u selima van Grubišnog Polja ih nije ni bilo. Šutim i gledam. Ustaša Slavko nešto pripituje ustaše, ne čujem da li mu šta odgovaraju, no u tom času ka plotu sa druge strane puta dolaze Ferdo Golštajn (Gottstein), njegova žena Mara i njihov sedamnaestogodišnji sin Fanouš. Sad se Slavko obraća Golštajnima: „To su srpski lugari. Oni imaju posla u šumi”. I smije se, a oni se isto smiju i tako odobravaju njegovu izjavu. Grupa ljudi i stoke sa svojom pratnjom odmiče, a ovdje se nastavlja humor na njihov račun. Nije mi za ostati, niti za otići – da ne bih obratio pažnju na sebe. Budući da je bilo vruće, grupa se povlači u djedovo dvorište. Idu ispod bijelog duda, pa dalje na ogradu pod orah velike krošnje debelog hlada, a niskog stabla. Tu je moj djed Mile najradije odmarao. Stavi snop kukuruzovine pod glavu, a preko toga krparu koju podastre pod sebe pa „ladari” i odspava. Odjednom se tu nađe Ankica, kćerkica Joška i Jelene Šimunović. Bio sam sav u strahu od one slike na putu jer svi znaju da su Joško i Jelena najvjerojatnije u partizanima. Ankica je inače dolazila k nama sa svojom mamom, babom i ocem. Sada nju čuvaju Kramarići iako joj je baba ostala kod kuće. Kako je ona baš sada došla sama ovamo? Bar da je netko od Kramarića tu… Oni su Hrvati, a Milićev brat je ustaša u Jasenovcu. A kako ćemo ovako?! Slavko se okrenu Ankici i zapita je: „A gdje su tvoji otac i mati? Jesu li i oni u lugarima? Sve vas treba poklati”! Ja se ukočio, stojim pored Zvonka (sad je, kao, on nekakav oslonac moje nezavidne pozicije). Uto se Ankica, valjda po nekakvom osjećaju povjerenja, približi meni. Kao da očekuje da joj ja pružim ruku, a time i osjećaj sigurnosti. A ja paraliziran, u strahu da će Slavko zaklati i Ankicu i mene, bezumno za tu situaciju, uhvatim Ankicu za ruku i, nešto kasnije, povedem je do moje ograde pa u dvorište. Ispričam mami, ona popriča sa Ankicom i nekako je motivira da odmah ode teti Mariji. (Kad sam se ženio, koji dan prije toga, dođe mi Joško pijan, poljubi me i izjavi da je ipak mislio da ću mu biti zet).

Mara Čavić je poslije smrti malog Milana otišla od nas nekim ljudima. Kod njih, u blizini, bilo je njezinih poznanica. Inače, dok je bila kod nas, ona je spavala u kuhinji, a u sobici je bio Marijan. Valjda je i radi toga otišla.

Žena Ive Bastašića gospođa Anka, koja je došla iz Peratovice u Grubišno Polje prije neka dva mjeseca, nije odmah preselila sve što je imala. To su joj čuvali tamošnji seljaci, dobre komšije. Imala je nekoliko prasadi pa se dogovarala sa mojom majkom kako bi ih dopremila do nas. I eto prilike. Po završenoj vršidbi žita, u Velikoj Peratovici ostala je vršalica Vilka Najhauzera i on je trebao ići po nju. Kako su vršalicu morali vući konji, kola bi morala ostati u Peratovici. Majka je dogovorila sa Marijom Kramarićkom da ona u nedjelju našim kolima ide sa njom po prasce u Peratovicu (Hrvatica, pa je sigurnije). Marija je to u prolazu kući, koji dan ranije, rekla Vilku. Tako su odlučili da Vilko upregne svoje konje, a našu Cedu i kobilu ustaše koji je stanovao u Poparinoj kući zavezat će za lojtre tih kola. U povratku će Vilko voziti vršalicu, a mama i Marija prasce u kolima. Marija je inače bila rodom sa Borovca, zaseoka blizu Peratovice. Tako su ta tri interesenta krenula u nedjelju, poslije opisane subote, za Peratovicu.

< Dotjerane su i slovenske porodice                                    Sadržaj                                                     Strepnja i nada >