fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Sve će to narod…

Srbija_1914-1918

Dolaze vremena kada će se stvarno pozlatiti ono što treba: vera, iskrenost, ljubav, pravda. Vremena u kojima više neće lažne demokratije, lažne patriote, lažni moralisti uzimati i prisvajati nagrade koje im ne pripadaju. Maske polako padaju i pitanje je momenta kada više neće moći da prekriju to od zla iskrivljeno lice zapada i njenih slugu. Možda je baš danas 10. januara pravo vreme da razmislimo o tome? Baš danas dok se Amerika i njeni NATO poslušnici prisećaju svog junaka. Onog njihovog junaka koji se na današnji dan 1917. godine upokojio, a bio je „junak“ jer je ubijao starosedeoce Amerike – Indijance, i po preriji vijao bizone zbog krzna.

Pogodili ste u pitanju je Vilijam Frederik Kodi – Bufalo Bil. Slave ga oni koji se danas deklarišu kao borci za ljudska prava, ona „demokratska“ društva koje se deklarativno bore protiv ubijanja životinja. Verovatno će i oni kada maske padnu kao i njihov junak završiti u nekom od mnogobrojnih cirkusa gde će moći da prikazuju svoje veštine. Doduše njihov junak je prikazivao veštine jahanja i pucanja a za njih će biti rezervisana jedina moguća uloga, uloga klovna.

Dok zapad ima svoje razloge za sećanja pravoslavna braća imaju svoje. Jedna od takvih je sigurno i 10. januar 1943. godine kada su nakon odbijanja nemačke komande da kapitulira jedinice Donskog fronta Crvene armije počele uništavanje nemačke Šeste oklopne armije kod Staljingrada. Iako je Šesta nemačka armija bila udarna pesnica nacističke armade Sovjetska armija je čvrsto pokazala svoju snagu i bilo je jasno da kreće potpuni slom fašističke Nemačke.

Jedna druga bitka je isto 10. januara, samo 1916, dobijena i okončana – Mojkovačka bitka. Počela je 6. i 7. januara i u njoj su učestvovale sa jedne strane crnogorska Sandžačka vojska u čijem su se sastavu nalazile i tri srpske baterije a predvodio ih je serdar Janko Vukotić, a sa druge tri puta brojnija austrougarska vojska. Iako se tadašnja crnogorska vojska izuzev regrutskih bataljona više mogla nazivati plemenskom milicijom ili naoružanim narodom, epskom hrabrošću izvojevana je pobeda i ispunjen dug prema bratskoj srpskoj vojsci.

Delovi 52. i 63. austrougarske divizije, ukupno 14 bataljona, naterano je na povlačenje. Bez obzira na ogromnu brojčanu i oružanu nadmoć Austrougara, bitka za spas srpske braće je dobijena srcem. Austrougarska vojska nije uspela da zatvori „Mojkovačka vrata“ delu srpske vojske kako je to planirala. Time je tom delu srpske vojske omogućeno uspešno povlačenje. To je ujedno bila i poslednja vojna operacija vojske tadašnje Kraljevine Crne Gore. Kakva je to bila bitka i o kakvoj se hrabrosti radilo možda najbolje opisuju reči austrougarskog generala Hecendorfa:

 „Borili smo se protiv junaka iz bajke…“

Ubrzo nakon toga dolazi do kapitulacije Kraljevine Crne gore i njene vojske, koja praktično ne postoji sve do 1918. godine, kada velika narodna skupština plemenskih prvaka, poslanika i uglednika jednoglasno odlučuje da se prisajedini pobedničkoj Srbiji.

Dok naše misli i dušu ispunjavaju sećanja na sve ove i mnoge druge junake koji su se hrabro borili protiv zla, ne smemo zaboraviti ni našeg Lazu Lazarevića, lekara i pisca. Laza Lazarević je rođen 13. maja 1851. u Šapcu a upokojio se 10. januara 1891. u Beogradu. Sa šesnaest godina Lazarević upisuje pravni fakultet Velike škole u Beogradu, koji 1871. i završava, nakon čega odlazi u Berlin na studije medicine. Važno je napomenuti da je za vreme Srpsko-turskog rata 1876 -1877. Laza prekinuo studije i služio kao lekar u srpskoj vojsci, za šta je bio i odlikovan srebrnom medaljom za revnosnu službu. Nakon rata vraća se u Berlin i završava studije medicine.

„Sve će to narod pozlatiti“

Laza Lazarević će u srpskom narodu ipak više biti zapamćen po svojim pripovetkama zbog njihovih istinitih socijalnih tematika. On je pripadao piscima realizma i smatra se tvorcem srpske psihološke pripovetke. Za života je napisao devet pripovedaka a mi bi danas trebalo da se setimo jedne od njih i duboko razmislimo o njoj. Reč je o pripovetci: „Sve će to narod pozlatiti“. Znam da ste je svi pročitali ali nije na odmet da se prisetimo barem kroz fragmente tog dela:

 

“I sumrak se počeo hvatati, a lađe još nema. Svet koji ju je čekao počeo se razilaziti….

…Sava, koja je bila tako opala da se gotovo na svakom mestu mogla gaziti, sanjivo oticaše odbijajući slabačak crvenkast refleks od oblačaka povrh nje…

…Sem slugu i činovnika parobrodskih na obali stajahu još samo dva čoveka — jedan u fesu i čakširima, drugi u mundiru i mamuzama. Onaj u fesu — Blagoje kazandžija

…Kapetan, pak, po imenu Tanasije Jeličić, stajaše gotovo ceo dan na jednom mestu podbočivši se na sablju…

…Kapetan ćuti.

— A koga vi čekate? — upita opet Blagoje.

— Ženu!

— A ja sina! Ranjen je.

On se malo strese, brzo stade istresati skoro punu lulu i ponovno je napunivši i paleći nastavi preko čibuka:

— Ali lako, sasvim lako! Pisao mi je njegov drug Jole…

 …Pristao bi on sada i da se bije, i da ga biju, samo da mu prođe vreme. Nije on, inače, bio baš ni vrlo razgovoran čovek, i večerašnje njegovo upravo napadanje na svakoga koga sretne beše samo očajnički pokušaj da razagna čamu. Zbog toga on opet juriša na kapetana:

— Jeste li videli onoga s nogom?

— Koga s nogom?

— Ta onoga bez noge!

…— Pa, kažu, hteo je da umre od rane što je dobio na Javoru, pa mu onda odsekli nogu, pa sad ide bez noge … Zar vi ne znate onog s nogom?

— Ne znam, — reče kapetan — nisam ga video.

— Pa sve prosi pred crkvom!

— Hm!

— Uh, bože! — Blagoje se strese…

…Kapetan se oseti pozvan da objasni kazandžiji položaj invalida:

— To je lepo što je on za svoju zemlju osakatio sebe. Ali zato on ne može tražiti sada da bude savetnik. Vidite, svaki onaj koji je prolio krv za svoju zemlju, treba da se računa u srećne jer se odužio svojoj majci, svojoj zemlji. Svaki je dužan svojoj zemlji, zemlja nije nikome ništa…

…— E, znam i ja te vaše filosofije! Znam ja, ako ćeš, i „zemlja jesi, u zemlju otideši!” Ali daj ti, brate, štogod u živa usta! Vidite: to je čisto … kako da kažem? … to je strašno pogledati! Dovde odsečeno — a čovek hoće hleba! Pa sad zar da prosi? Mora! Ne može da ore, ne može da kopa! Pa još, može biti, poneki put slabo što i naprosi. Bre, da je meni vlast, ja bih znao šta bih radio! Ja bih lepo iz kuće u kuću. Uđem unutra — sedi gazda i jede pitu od oraha. — „A, ti jedeš pite?” — „Jedem!” — „A je li krv jevtinija od pite? A kamo onome onda s nogom?” — „A šta me se on tiče?” — „Ha, ne tiče te se, je li? Daj ovamo doktore! Jedan, dva, pet — koliko ih treba! Dede, seci. Secite mu nogu ovde! Jok, jok, ne pitam ja treba li ili ne treba: seci ti samo! Tako. Sad vidi kako je onome onde! Ha, sinko!”

Kapetan vide da se s Blagojem ne da objašnjavati u višim regionima. On se spusti niže:

— Tako je, tako je! Ali će oni i dobiti svi pristojno izdržavanje iz državne kase kad se svrši rat. Nemajte vi brige!…

…Kapetan istrča napolje u sveže jutro. Jedva je disao. Neiskazan strah vladaše njime. On u trk dotrča do stanične lađe. Dokopa bačen alat s lađe koja dolazaše i stade vući sebi. I taman da zametne uže na kazuk, a u gomili sveta opazi jednu ženu koja izdiže više glave dete u povoju. Kapetan baci uže momcima, koji se čuđahu njegovu poslu, zanese se i malo što ne pade u vodu. I kad mu žena u onoj tišini i guranju pade na prsi i predade mu sina, prvo suze pa onda poljupci počeše padati na punačko detence koje se nimalo ne srđaše na svog dosad neviđenog oca.

I žena je plakala — to se već zna! I druga jedna postarija žena iza nje — i bez toga ne ide! I najzadi detence ototanji.

Oni brzo pređoše preko mosta i skloniše se u stranu praveći mesta drugim putnicima koji se gurahu zajedno sa svojim prtljazima, jer još ne beše nijednog kočijaša ni nosača.

Kapetan htede mnogo štošta pitati ženu, ali nikako da otpočne; naposletku mu se odreši jezik:

— Međer, ti si živa!

On je uhvati i steže za mišicu, kao htevši se uveriti.

— I ovaj mali! Ti, ti, vojniče? A što ti ja koješta nisam mislio! Bože, bože!

On obrisa lice rukavom, i držeći dete, nastavi:

— Znao sam, zacelo sam znao da ćeš doći. Tako sam baš u dlaku računao. A nana?

Tek u taj par on ugleda staru ženu i potrča joj ruci:

— Hvala bogu, samo kad ste vi svi živi i zdravi! Kad je sve dobro!

Stara žena briznu u plač:

— Daleko smo od dobra, moj sinko! Ostadosmo bez kuće i kućišta.

Kapetana kao da neka ledena ruka ščepa za srce; ali ta ruka isto tako naglo popusti, jer on u isti mah opazi kako se preko ćuprije kreće jedan čovek u prostom vojničkom odelu, a bez desne noge i leve ruke.

— Ćuti! — reče kapetan s užasom na licu. Brzo predade dete ženi, pa pritrča bogalju. Pothvati ga rukom ispod miške i pomože mu da zakorači jednu gredu koja se bila isprečila na mostu.

— Da nisi ti, vojniče, gazda-Blagojev sin? …

— Jesam, gospodine kapetane! — reče vojnik, sastavljajući nogu i štaku i dotaknuvši se po vojnički kape. Ali ga štaka izdade, i on se pridrža za jednu gospu s kučetom i zembilom koja vrisnu i odskoči u stranu.

— Tu ti je otac! Čekaj da mu kažem!…

…U taj par gologlav Blagoje istrča iz mehane.

Kapetan poskoči i dohvati ga za ruku:

— Stani! On je teško ranjen! Zdravo teško!

— Kako teško? Ko to kaže? … Evo, evo pisma!… Njegov drug Jole…

…Zverajući na sve strane on potrča pored invalida i zaustavi se na kraju publike:

— Pa gdje je?

— Tata! — viknu vojnik milostivo okrećući se na jednoj nozi i podupirajući se štakom. — Tata! Ta evo me!

Blagoje se kao munja brzo okrete. Stade pred sina. Gleda ga, gleda — pa onda tresnu o zemlju.

Niko ne mišljaše da ide svojim poslom. Svi priskočiše, poprskaše ga vodom. Dama s kučetom i zembilom turi mu nekakve kapljice pod nos. Brzo ga povratiše i digoše na noge. On se prvo obrisa od vode kojom su ga polivali, pa onda zagrli sina, ali tako naglo kao da se bojao da će mu pobeći!

Dugo ga ne pusti. A i kad se odvoji, on ga gledaše pravce u oči, ne smejući nikako spustiti očiju dole gde je nekad noga bila.

— Hvala bogu, samo kad si živ! Sve će opet dobro biti. Ovo — on rukom napipa štaku — ovo će narod pozlatiti. Je li tako, braćo?

Svi priskočiše odobravajući….

…— Hajdemote odavde! — reče kapetanica. — Ovde je nesreća, a mi… — onda pogleda u obe noge svome mužu i u pune obraščiće svoga deteta… — mi smo, hvala bogu, srećni i presrećni!…

…Tada su odveli Blagoja i sina s poklonima na karucama u varoš. Ljudi dobra srca činili su im donekle poklone, ali sve na svetu ogugla. Sve izbledi: i oduševljenje, i ljubav, i dužnost, i sažaljenje, i ne možeš ga više poznati, kao ni Topuzova vranca koji je nekad dobivao svaku trku, a sad okreće suhaču.

Kapetan je opet ozidao kuću na istome mestu u Knjaževcu. Pokrio ju je, istina kao što se to kaže, hartijom, ali mu je žena vesela i sinčić zdrav, i čupa ga već za brkove.

Blagoje je još donekle govorio: „Sve će to narod pozlatiti!” Posle je okrenuo na: „Sve će to tebi Bog platiti!” Naposletku se propije i tu skoro umre. A njegov sin prima izdržavanje iz invalidskog fonda i — prosi!”

Kad rat prođe država nekako po pravilu zaboravi na svoje sinove i heroje primetio je to još tada Laza Lazarević. Tako je to sa državom, ali državu ne treba mešati sa Otadžbinom. Mi smo danas dužni da od države napravimo Otadžbinu. Moramo da vratimo ponos srpskom vojniku i srpskom oficiru, vreme je da Srbija dobije i Srpsku vojsku. Nikad više se ne sme dogoditi da svoje branioce isporučujemo neprijatelju, da svoje heroje ostavimo, zaboravimo, dozvolimo belosvetskom šljamu da o njima priča bez poštovanja.

Nećemo valjda dozvoliti da nam deca uče o nekakvom ubici Indijanaca umesto o vojskovođama poput Karađorđa, Stepanovića, Mišića, Bojovića, Putnika, serdar Janka Vukotića… Nikad Srbiji nisu nedostajali heroji, zato smo i uspeli da sačuvamo Otadžbinu. Opet su naišla ona teška vremena u kojima moramo da dokažemo da smo Srbi dostojni predaka. Naravno da će, bez obzira da li će narod nešto pozlatiti, Bog sigurno svakome platiti kako je zaslužio. Život je satkan kako od osmeha tako i od suza. Osmesi će vremenom izbledeti a suze će se osušiti, dok će se potomci sećati jedino naših dela.

Potrudimo se zato da heroji nikad više ne prose, da nam Otadžbinu nikad više ne ponize. Naravno da ne možemo da izmenimo ono što je prošlo i da tako sada napravimo neki novi početak ali sigurno je da možemo od ovog časa početi da stvaramo drugačiju i svetliju budućnost potomcima. Poklonimo se pred senima heroja: neka im je slava i vavek hvala i neka nam njihova vera, hrabrost i istrajnost budu jedini putokaz. Sve će to narod…

Piše: Nenad BLAGOJEVIĆ

 

Izvor: Fond Strateške Kulture

 

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: