fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Surdulica – klanica

VREME KADA REČ „SRBIN “ NIJE SMELA DA SE KAŽE!

Prvi svetski rat je od samog svog početka razotkrio svoje lice zla i tame, koja se spremala Srbima i svemu onome što se zvalo srpskim. Malo je govoreno i jako malo se zna o zločinima Bugara na tlu Srbije u tom periodu. Teror i genocid nad Srbima započet je sprovođenjem bugarske politike, pod načelom da treba istrebiti što više Srba, a ono što preostane bugaruizovati. Izjava predsednika bugarske vlade, u to vreme, to jasno dokazuje:
„Može se Srbija obnoviti, može i da se Srbija poveća posle rata, ali u Srbiji više neće biti Srba!“

Bugarski zločin u Surdulici

Koja količina mržnje je izbijala iz ove rečenice, a ono što se pripremalo stanovništvu imalo je jeziv karakter!

Srpski jezik, srpska crkva, knjige-pogotovo istorijske, spomenici kulture su prvi primili udare. Uništavano i spaljeno sve što je nosilo obeležje srpstva. Sve je postalo zabranjeno, a otvorene su bugarske škole. Sastavljani su spiskovi sveštenika, intelektualaca, uglednih i učenih Srba. Ti ljudi su bili prvi za odstrel. Oni koji su odvedeni u logore u Bugarskoj: Sliven, Stara Zagora, Đumurdžana, teško da su se ikada vratili.

Moja deca nose u sebi toplu južnjačku krv po ocu i moj je dug prema njima da ostavim zapisane ove istorijske činjenice, koje neće naći ni u jednom udžbeniku tokom školovanja. Zašto i zbog čega neka se pitaju oni koji su nadležni za to!

SURDULICA- KLANICA

Južna Srbija ima svoju posebnu lepotu, a najviše zbog ljudi koji tu žive, tople duše i divnog, zdravog smisla za humor. Ali te 1915.- 1916. svaki osmeh je zamro…

14. oktobra 1915. god u Surdulicu, koja je uveliko bila okupirana od strane Bugara, dovedena je grupa koju su činili mladići, obučeni u seljačka odela. Srbi, mahom iz Vladičinog Hana. Nisu ih uveli u samu Surdulicu, već u mesto Kalifer. Ne zna se koji je bio lepši i pametniji. Te iste noći, sa prvim mrakom, njihova mladalačka srca su prestala da kucaju. Bugari im oduzeše pravo na život, na ljubav, na potomstvo. Narod im je dao ime“40 mučenika“…
18. novembra 1915. godine u Surdulicu stiže grupa sveštenika. Među njima prota Steva Komnenović, koji je u Leskovcu Bugare pozdravio, uputio im dobrodošlicu smatrajući ih slovenskom braćom. Zlotvori su mu uzvratili tako da su ga satima mučili, a onda živom iščupali jezik. Tek posle su ga ubili. Zajedno sa njim dovedeni Trandafilo T. Kocić– đakon i učitelj, Josif Popović –obrazovani sveštenik, Mihajlo Ignjatović –cenjeni sveštenik koji je završio bogosloviju u Beogradu, Marko Joković– učitelj i drugi, mučeni su do iznemoglosti. Jahali su ih, ponižavali i tukli kundacima kao stoku.
Surdulica se pretvarala u klanicu, a njena okolina Duboka dolina, Zankova livada, Vlaška dol, Kalifer, Radičeva njiva, Romanovački patok, Dubrava, Jelašica, Korbevačka reka– u groblja nevinih Srba.

Ubijanje je nastavljeno. Samo pogled je mogao da košta nekoga života. Ubijano je staro, mlado, žene, deca. Bugari su najviše voleli da koriste bajonete. Formirali su tajne odrede, koji su svako veče slali u smrt nedužne. Mnogi Srbi koje su dovodili iz okoline ili iz drugih udaljenijih krajeva, nestajali su noću. Govoreno im je da idu u logore. Većina nikada nisu stigli dalje od klanice u Surdulici. Svaka kiša je otkrivala leševe, nedostojno zakopane. Isplivavali su na površinu, iz plitkih grobova, a sa njima izlazila je na videlo istina o stradanju.

Bugarska imena koja će ostati zauvek upamćena zbog zlodela koji su počinili su: rezervni poručnik Nestor Simeunov, Stojan Jurukov rezervni potporučnik, Dr. Pejev lekar, Todor Vitanov, rezervni poručnik, Minčev, poručnik, Kirčov. Jurkov i Kirčov su vlastitim rukama zaklali veliki broj Srba, a Minčev je bio poznat po svojim rečima“da može on bi jednim potezom sablje sve Srbe pomorio“.

Bugarski vojnici koji su svake večeri sprovodili Srbe do livada smrti, često su se takmičili među sobom u načinu i po broju ubijenih. Cigani, čiji je zadatak bio zakopavanje mrtvih, pričali su o slikam koje su zaticali na tim mestima i neopisivim strahotama. Pre ubistava skidali su ljude i uzimali od njih sve što se moglo, ličnu garderobu, košulje, koje su posle prodavali. Dešavalo se da jadne žene prepoznaju odeću svojih muževa ili sinova. Na njima tragovi krvi, poderotine od bajoneta ili rupe od metaka. Znale su supruge i majke da ih više nema, pa su očajnički želele bar te košulje da imaju… Tugo neprebolna!

Pojedini bugarski vojnici su tvrdili da je za kratko vreme u Surdulici i njenoj okolini ubijeno preko 2000 Srba…

Sam život, ako se to može nazvati životom, je bio strogo određen pravilima, čije je i najmanje kršenje značilo smrt. Zabranjeno je bilo svetlo, svako kretanje sa padanjem prvog mraka, nikakav glas iz kuća se nije smeo čuti. Međutim, ljudi su se i pored zabrana peli na tavane odakle su mogli jasno videti kako Bugari svake noći odvode ljude sa povezom na očima putem, vezani po dvoje ili desetoro, ne dozvoljavaju im da govore i požuruju ih. Posle toga bi se čuli ili meci ili ječanje, jaukanje. I onda bi sve utihnulo. Krvnici su se vraćali, prali noževe i bajonete od nevine srpske krvi. Učinjeni greh nisu mogli oprati, ni sakriti.

Imena mnogih žrtava se znaju, ali mnogo njih je upisano kao broj. Te jezive brojke mrtvih, nedužnih Srba i sada romore u Romanovskom potoku.
Vreme kada reč Srbin nije smela da se kaže ostalo je u sećanju stanovnika Surdulice, Vranja, Vladičinog Hana i okoline i preneto je pričama sa kolena na koleno.

Jeziva istina o stradanjima ljudi tog kraja ne sme biti zaboravljena, ali ne sme biti ni ponovljena. Najveća opasnost za ljudski rod jeste kada se dozvoli da se razvije klica mržnje i zla prema drugom narodu ili naciji. Svaki narod mora da zna svoju istoriju, da pamti heroje, a još više nevine žrtve, kako nikada više ne bi došlo do toga. Svaki narod mora da prizna istinu, iako je ona često bolna i teška.

Jedino tako se možemo osloboditi stega prošlosti i graditi lepšu budućnost. Vreme je neumitno, prolazi i za sobom ostavlja tragove. Kod nas Srba, ostavilo je mnogo krvavih stopa, previše nevinih žrtava kojima dugujemo odavanje počasti i čuvanje od zaborava. S verom u Boga i uz molitvu za smiraj njihovih duša, zapaliti sveće i naučiti mlade naraštaje da izvuku pouke, kako im se ne bi istorija ponovila!

Srpska književnica Gordana Pavlović
(član UKS-a i redovan član Matice srpske)

Izvor: SRBI NA OKUP

 

Vezane vijesti:

Veliki rat – Nekažnjeni genocid i neodmereni stepen krivice …

Memorijali srpskim junacima balkanskih ratova i Velikog rata …

Veliki rat 1914. -1918. – poruke čovečanstvu | Jadovno 1941.

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: