Sudbina porodice Mirka Devetaka iz Dvora na Uni

Kada je 2005. godine u beogradskom Centru „Sava“ prikazan film „Istina o stradanju srpskog naroda“, porodica Mirka Devetka mislila je da će desetogodišnja neizvjesnost koja je obavijala njegovu sudbinu konačno biti otklonjena. Ali, to se nije desilo. Ni tada, ni deset godina kasnije kada svi obiežavamo dvadesetogodišnjicu najvećeg stradanja i progona srpskog naroda u Hrvatskoj od Drugog svjetskog rata. 

Mirkova supruga Mira nije bila u Centru „Sava“. Odmah nakon emitovanja filma, pozvali su je ljudi koji su prepoznali Mirka među četvoricom srpskih vojnika koje su maltretirali pripadnici ozloglašenog Petog korpusa muslimanske Armije Bosne i Hercegovine, koja je tom prilikom prešla granicu Bosne i Hrvatske. Svi strahovi, slutnje i nemiri Mire Devetak dobili su svoju užasnu filmsku verziju.

A 5. avgust 1995. bio je uobičajen dan. Čak i u vrijeme rata, svi su čekali njegov skori kraj da bi se vratili poslu, podizanju porodice, ponovnom stvaranju porušenog i uništenog. Čekali su da nastave gdje su 1991. godine stali kada je stradalo i najviše ljudi. Veći broj žrtava niko nije očekivao. Pa ni Mirko, koji je vjerovao da je rat već gotov. Tako su vjerovali i mahom dobrodušni ljudi, oni kojima rat ništa dobro nije donio i koji su s nestrpenjem čekali dan kada će im najveća građanska dužnost biti da privređuju i staraju se o porodici. A o dobroj duši Mirkovoj nadaleko se znalo. Govorilo se o njemu: taj nije pomogao samo onome koga nije vidio.

Mirko Devetak je rođen 11. aprila 1955. godine u Ljubini, opština Dvor na Uni. U Dvoru je podigao kuću za sebe i porodicu radeći u drvnoj industriji „Šamarica – Dvor“. Kćerka Dragana rodila mu se 1985. godine, a Mirjana godinu dana kasnije. Kada je Mira po treći put ostala u drugom stanju, nije ni slutila u kakvim će teškim uslovima roditi Svetlanu, ali ni koliko će joj radosti i snage upravo to treće dijete donijeti.

Umjesto supruga kojeg je uoči progona očekivala na vratima kuće, došao je njegov kolega i odvezao ih sve do Batajnice (Beograd). Nikada nije želio da joj kaže je li već tada znao da Mirka više nema. Svetlana je rođena samo 25 dana nakon što joj je nestao otac, u trenutku kada joj je majka slomena od tuge i stresa.

Dan kada se našla sama u izbjeglištvu, s dvoje male djece i trećim na putu, bez svog jedinog i pravog oslonca u životu i bez svog doma, bio je previše za Miru. Ni roditelja, ni brata, ni sestre, ni rođaka, ni prijatelja, niti ikoga ko u naše najcrnje dane umije da ubaci makar zračak neophodne spasonosne svjetlosti. Tek da se premoste težak dan, pritisak, neizvjesnost i strah. Nikoga. Baš tada je u njen život ušlo novorođenče kojem je bila neophodna koliko i ono Miri.

– „Kćerka mi je dala snagu, inače bih potonula“, priča danas Mira. Mala Svetlana je dala svjetlost svojoj majci da na jedini pravi put izvede nju i sestrice. U međuvremenu je i Mirina tetka, saznavši šta ju je sve zadesilo, došla u Beograd i odvela je kod sebe. Tako je počeo Mirin oporavak.

Ali ni dvadeset godina kasnije, Mira i njene kćerke ne mogu da odu na očev grob. A Mira se bori, svim snagama, ne propušta priliku da potraži odgovor na samo jedno pitanje: gdje je pokopano Mirkovo tijelo? Tiho ali odlučno govori: „Ne želim kćerkama ostaviti taj teret“.

Čak ni činjenica da je na deset godina zatvora za učestvovanje u Mirkovom ubistvu osuđen Šefik Alić, komandant za bezbijednost, nije bila dovona da se sazna puna istina. Pitanje je da li bi i jedan dan u zatvoru proveo da nije bilo gorepomenutog filma.

Sama ubistva počinio je Al Harbi Teufik, državanin Saudijske Arabije, koji je odmah nakon rata napustio Bosnu i Hercegovinu. U presudi stoji: „Alić je bio odgovoran za zaštitu života Mirka Devetka, Petra Stambolije, Pere Boromise i Branka Bašića, koji su zarobeni tokom zločinačke akcije Oluja 5. avgusta 1995. godine“. Ipak, na jedno jedino pitanje koje Miru zanima i dalje nema odgovora uprkos tome što je dobila informaciju da bi osuđeni mogao reći istinu. Da li zbog pretnji, zastrašivanja, prostog predomišanja, tek to se nije desilo.

Mira danas živi s kćerkama u Novom Sadu. Izvela ih je na dobar put. Dragana je diplomirala na Prirodno-matematičkom fakultetu, Mirjana je ekonomistkinja, a najmlađa Svetlana je uspješna studentkinja sociologije.

Ovo je istovremeno priča o stradanju i teškoj sudbini, kao i o životnoj borbi i nadi. Jer, uz sve nedaće koje su zadesile nju i njenu porodicu, Mira je preživjela. Svjetlost je ipak pobijedila tamu. Još čeka dan kada će s kćerkama konačno moći zapaliti svijeću na Mirkovom grobu pitajući se kako je moguće da se zna šta se desilo, kada se desilo i ko je ubica, samo se ne zna gdje je Mirko pokopan. Ova koja je jedino potrebna za ovu istinu često jedina i izostane.

Izvor: SUZA