Sudbina Jezdimira Ijačića: Preživio dva ustaška kazamata, trebinjski sud utvrdio da je zločin zastario!

Jezdimir Ijačić /86/, kao desetogodišnji dječak preživio je ustaški logor Glina i mislio da nikada više neće osjetiti strahote zatočeništva, ali sudbina se surovo poigrala sa njim i nakon pedeset godina završio je u zloglasnom logoru Ćelovina u Mostaru.

Dva puta logoraš, dva puta vođen na mučeništvo, ovaj Mostarac, koji sada živi u Trebinju, odlučio je da nastavi da se bori za istinu, da ne posustane u dokazivanju da je nepravedno da tužbe protiv zločinaca zastare, kada su rane još svježe.

I danas se Jezdimir sjeća kada su ustaše avgusta 1941. godine njega, petoro braće i sestara i majku Koviljku odveli iz porodične kuće u Mostaru u koncentracioni logor Jasenovac, gdje su muškarce od 15 godina zauvijek odvojili /nikada se kući nisu vratili/.

„Nas su protjerali u Glinu, a odatle u Gospić“, sjeća se Jezdimir i kaže da je u logoru bio od polovine avgusta do polovine decembra i da se sjeća straha, panike, pokušaja bjekstva, poniženja, molbi, preklinjanjanja, jauka, očajanja.

Intervencijom Italijana, logor u Gospiću je zatvoren – njegovu majku i preostalu djecu prebacuju u Dvor na Uni, pa na slobodu u Mostar.

Jezdimiru je ostala upečatljiva slika Italijana koji ga je pitao koliko ima godina i dao mu papir sa ispisanim brojevima do deset. Nakon što je prstom pokazao na broj 10, Italijan ga je pomilovao po kosi i rekao: „Piccolo non morirai“.

„To je značilo da neću umrijeti“, priča Jezdimir.

Vratio se sa braćom, sestrama i majkom u Mostar. Kada je odrastao zaposlio se kao željezničar i tako sve do penzije.

Onda, 1992. godine, slijede nove strahote. Na Vidovadan, 28. juna, vojna policija HVO-a upada u kuću Ijačića u Mostaru, nakon čega Jezdimira i njegovu suprugu LJubicu odvode u logor Ćelovinu.

Oduzeli su im ključeve od stana i odveli ih prvo na Ekonomski fakultet, gdje je bila stacionirana milicija.

Jezdimira su odmah tukli – udarali su ga po cijelom tijelu. Ljubica nije mogla da gleda strašnu torturu nad njenim suprugom i onesvijestila se.

„Odatle nas odvode u Ćelovinu, gdje nas razdvajaju. Mene odvode na sprat, supruga ostaje u prizemlju. Ustaše nam kažu da više nemamo imena – samo brojeve“, priča Jezdimir.

Njega su svaki dan vodili na prinudni rad, lomili mu rebra, od batina i udaraca kundacima oštećen mu je bubreg.

Kaže da ih je kamionom na rad vozio Mate Šunić, koji je bio okićen sa dvije dječije koščice, nagrada za rušenje crkve i grobnice prebilovačkih mučenika.

Sjeća se Jezdimir i Pera Nikolića, upravnika Ćelovine, koji ga je pitao – zašto nije ubijen, ali i Anta Peke, koji je naredio da ga snesu sa sprata Ćelovine, jer od batina nije mogao da hoda.

„Pitao je ko me je tukao? Odgovorio sam da on to bolje zna. Rekao mi je da napravim žalbu. To sam učinio iako sam mislio da nema svrhe. Ali, ipak je imalo, jer me više nisu tukli“, kaže Jezdimir.

On i supruga su nakon 52 dana razmijenjeni u Dolu kod Stoca.

Godine su prolazile, a Jezdimir nije mogao da nađe mir, pa je 25. septembra 2007. godine, zajedno sa još četvoricom bivših logoraša tužio Federaciju BiH za pretrpljeni duševni i fizički bol.

„Duša mi je uništena, taj bol je možda bio najsnažniji kada sam dobio odgovor da mi je slučaj – zastario“, ističe Jezdimir.

Presudu Osnovnog suda u Trebinju donesenu 29. decembra 2011. godine, po kojoj mu za pretpljenje torture određuju za isplatu 43.200 KM, Okružni sud u Trebinju dvije godine poslije odbija, zbog, kako je navedeno, zastarjelosti potraživanja naknade štete, što je potvrdio i Vrhovni sud Republike Srpske.

„Koliko ja znam, zločin ne može da zastari, kao što nije ni moj bol, zbog čega sam se žalio sudu u Strazburu. Ne mogu da dozvolim da ponište moje patnje“, ističe Jezdimir, koji, pored svega što ga je zadesilo, mora da plati i sudske troškove.

Trenutno teško živi sa 360 KM penzije, suprugom i sinom-borcem, koji još nema posao.

Autor: Milosava Supić Vuković/SRNA

(Preuzeto sa Trebinjelajv)

Izvor: Slobodna Hercegovina

Vezane vijesti:

Ljuban Jednak: Govorilo mi je nešto da ću ostat živ

Čuvar sjećanja na glinske žrtve

Jerej Jovan Obrenović: „ Sve sam 1941. izgubio, osim vjere u Boga“