Jerej Jovan Obrenović: „ Sve sam 1941. izgubio, osim vjere u Boga“

Datum objave: utorak, 17 jula, 2018
Objavljeno u Glina
Veličina slova: A- A+

Nisi ti Srbin, nego Hrvat –  kaže ustaša, a Braco opet kaže – Nisam ja Hrvat, ja sam Srbin. Dobro, kaže taj ustaša, ali nećeš više vidjeti tatu, njega ćemo mi ubiti.

Hrvatske ustaše sa uhapšenim srpskim seljacima na Grabovcu iz okoline Gline, Petrinje i Dvora na Uni, pre njihove likvidacije.
Hrvatske ustaše sa uhapšenim srpskim seljacima na Grabovcu iz okoline Gline, Petrinje i Dvora na Uni, pre njihove likvidacije.

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 7. jula 2017. godine.

10. aprila 1941. godine bio sam na pogrebu Stojana Bunčića iz Šušnjara. Vrlo ružno, blato i kiša sa snijegom. Teška muka na fron­tovima gonila me je da odem u Glinu (srez) da čujem za najnovije vijesti.

U 6 sati po podne krenem iz Grabovca za Glinu. U vozu ratno raspoloženje iako je već dva sata prije toga izvršen prevrat i sram­na izdaja. Nitko ništa nije znao osim slušača radija.

U Glini se već na stanici nešto osjećalo, vazduh je bio težak. Tražim novine hr­vatske jer beogradske nisu izlazile, ali ni prodavač ne radi.

Požurim u varoš. Prolazeći pored dućana g. Ćorkovića, njegova me gđa. pozove u dućan i sva u plaču, drhteći, saopšti mi o proglasu Kvaternikovom.

Reče mi još: “I dr Maček je govorio i kazao je Hrvati članovi HSS i sve organizacije općinske, kotarske i banovinske od danas je jedini i vrhovni vođa hrvatskog naroda dr. Ante Pavelić i je­dino se njegovim naredbama imate pokoravati.”

Slušam i ne mogu vjerovati. Sve, samo ne to. Produžujem dalje i vidim da Srbi zatvara­ju radnje i bježe na ulice, dok Hrvati užurbano, veselo, trče od kuće do kuće. Na nekim kućama se viju hrvatske zastave. Dr. Branković izlazi iz knjižare Štula i još izdaleka mi, pozdravljajući kaže: “Gotovo je!” Bez riječi, stegnuta srca i stisnutih pesnica idem u srez. Tamo sve van sebe. Sva vrata sem načelnikovih otvorena, sve kancelarije prazne. Činovnici se razbježali a nekoji su kod načelnika.

Uđem k načelniku. Načelnik zajapuren mlatara rukama držeći depešu Kvaternikovu. Oko njega desetak Glinjana Hrvata sa pred­stojnikom opštine Fancekom Brkičem na čelu. Traže da se i u Glini odmah proglasi Nezavisna Država Hrvatska.

Načelnik Milenko Milić odbija dok ne dođe u vezu sa Zagre­bom, ali sa Zagrebom je toga časa svaka veza prekinuta. Kako dođoh potrča mi načelnik u susret sa rječima: “Hvala bogu, gospodine proto, da ste ovdje, evo čitajte.” Pročitah pa ga pogledah sa teškim bolom koga sam toga časa osjećao. “Šta da radim?”, pita me.

Otpusti sve ljude pa sjedi, pa ćemo se dogovoriti. On ih otpusti i naredi da čuvaju red i mir.

“Pod svaku cijenu zadrži red i mir dok ne vidiš kako će se dalje razvijati situacija”, što je on prihvatio i odmah otišao u opštinu na dogovor.

Pristav dr. Imper vidno raspoložen trčkarao je tamo amo ali još uvijek u bojazni da se neće ispuniti to đavolsko djelo. Bio je prisutan Mića Kovačević činovnik, podal kao i uvijek već je spre­mao planove za ono šta će doći.

Pozovemo u srez g. župnika Žužeka i vjeroučitelja g. Jovu Lukića. Žužek Slovenac, Istranin, vrlo inteligentan i čestit sveštenik počeo je govoriti kao pravi hrišćanin: “Treba se pokazati u ovim časovima Evropejac, i evropejski. Kulturno postupati prema svakome.”

Sa teškim osjećajima krenem na stanicu i u vozu do Grabovca provedoh pola sata strašnijih od najvećih muka. U Grabovcu nikom nisam ništa saopštio već produžih kući. Idući u moje selo na tzv. Jokalicama čujem pucanje (na mahove) u Petrinji. Kad sam stigao kući, žena me nudi s večerom, razume se da nisam mogao jesti. Mamu nismo ni budili da bar još jednu noć mirno prospava.

Duga i teška je bila ta noć.

U svanuće neko teško udara na vrata. Mama ustaje da otvori i čim je vrata samo malo otvorila, unutra upada Đuro Ivanić (Đuka) s karabinom i uzvikom: “Zovite gospodina, prevrat je – revoluci­ja!” Mama zakuka i utrča k meni u spavaću sobu dok se ja bolno nasmeših i rekoh: “Znam ja sve”.

Zove vas narednik Marko da dođete odmah kod Stanka Janja­tovića, trgovca, reče mi Đuka, sav uplakan od straha, ne, već od ogorčenja i tuge, šta onog časa zna i osjeća da gubi sve.

Idi ti rekoh, a ja ću doći odmah.

Kod trgovca sve puno. Ljudi izbezumljeni, žene plaču, pjesma ovdje za dugo zamire, smijeh se više ne vidi i ne čuje, sve se u crninu oblači, postajemo svi živa grobnica.

Marko Grčević komandir žandarmerijske stanice, Hrvat, ali čestit i dobar Jugoslaven, čovjek, drug i prijatelj, plače, drhti i očekuje najgore, jer smo svi svjesni da dolazi strašna neman, koja će sve da guta.

“Marko ne kloni duhom, već učini sve da ne dođe do međusobnih razmirica i obračunavanja i čekajmo dalji razvoj si­tuacije. Za moje ljude ja garantujem, da će držati red i mir.”

Cio dan provedosmo u teškom i mračnom iščekivanju. Vojni­ci, već rano koji su bili bliži, dolaze svojim kućama. Svi su utučeni, izdaja, nedisciplina, nered itd. dovedoše do ove strašne tragedije.

Svi se pitamo: zar je to naša slavna vojska, zar su to sinovi naših slavnih predaka div-junaka, ali odgovora nema.

Stvarnost je tu i treba joj u oči pogledati.

U stanu me čeka druga grupa ljudi. Očeku­ju od mene utjehe, podrške i spasa. “Ljudi, budite mirni, radite svoj posao, na izazivanje ne odgovarajte i slušajte me, da bi i meni i sebi olakšali položaj. Ja vas napustiti neću, ostajem među vama. Ja sam tu. Dok sam ja tu nadam se da vi nećete biti uznemiravani.”

Bože veliki, kako smo se ljuto prevarili! Ljudi plaču kao djeca i ne mogu da vjeruju da je stvarnost zaista tako strašna.

Očekujemo dolazak njemačkih trupa.

U subotu 12. aprila 1941. sviće, Lazareva Subota, slava naše crkve. Jadna slava, odoh da služim sv. Liturgiju. Iskupismo se dvadesetak ljudi i žena, plaču i plaču samo.

Dolazim kući oko 12 sati.

Preda me trče moji sinčići Vukašin i Braco (Svetozar). Čujem motor pred samim ulazom u dvorište, sreta me prvi njemački vojnik motociklista izvidnica. Ozbiljan, mrk, sa karabinom preko ramena, pravo gleda i vozi dosta velikom brzinom.

Ulazim u kuću. Tu me čeka Joco Milobratović i priča kako je stigao kući. Svi isto pričaju. Bez borbe, bacajući oružje po naređenju starješina, pustili su neprijatelja u svoju zemlju. Ko nije odbacio oružje, bio je razoružan od ustaša.

Žena odlazi u sobu da donese suđe za ručak. Čuje se opet mo­tor.

Žena zakuka i utrči u kuhinju sa uzvikom “Evo Nijemaca!” Otrči­mo u sobu i posmatramo, kamion za kamionom, prolaze Nijemci. To su sve pomoćne trupe, neboračke, jer boračke idu drugim tvrđim putem preko Klasnića za Bos. Novi, Petrinju za Kostajnicu.

Svijet pomalo izlazi iz kuća i gleda Nijemce pošto su vidjeli da nikom ništa ne čine i ne zaustavljaju se. Ako neko pozdravi, Ni­jemci odzdrave. Svijet se pomalo smiruje i odiše jer je sada ono očekivanje stranih trupa prošlo. Nadamo se da Nijemci neće doz­voliti ništa šta bi moglo izazvati osvete i krvarenja.

Zaista, dok su Nijemci ovdje bili, bilo je sve u redu i nikome se ništa nije dogodi­lo. No, čim su Nijemci otišli dalje prema Bosni, počelo je proga­njanje Srba od strane ustaša.

Prvo hapšenje (“uhićenje”) od ustaša uslijedilo je već 16. apri­la 1941. na samu Veliku Sredu i to mene, u 8 sati naveče.

Toga dana sam predosjećao da će mi neko doći u stan i zaista, uveče kami­onom došlo je 12 ustaša iz Gline. Čim je kamion stao, iskočile su ustaše i blokirale okolna dvorišta, put 100 metara dolje i gore, popele se na štalu, na svaki prozor po pušku, a onda uletile u kuću surovo i strašno kao na najvećeg razbojnika. Niko od seljaka nije se mogao primaknuti mom stanu, jer čim bi se neko pojavio, odmah bi pu­cali i pretili. Pretresli su kuću i poslije mene poveli.

Strpaše me u kamion, nazad njih desetoricu, koji su neprestano držali puške na gotovs, prema meni. Dvojica su išla polako za kamionom i to natraške sa uperenim puškama sve do kraja sela i tek su onda i oni sjeli u kamion.

Umjesto u Glinu odvezli su me u Grabovac i svratili u Sokolski dom, koga su ustaše uzurpirale. U međuvremenu dr. Juraj Rebok, primarius bolnice i logornik (šef sreza) glinskog, moj lični prijatelj i kućni liječnik, naredio je telefonski da me saslušaju u Grabovcu i odmah puste. Tako je i učinjeno.

Cijelo selo nije spa­valo očekujući šta će biti sa mnom. Ljudi su dotrčali u moj stan sa suzama u očima, iskazivali sreću da me opet vide u svojoj sredini. Tako je to ostalo punih 10 dana i svi smo se nadali da će doći nor­malne prilike i da će svaki onaj koji bude lojalan prema novom režimu i državi biti miran i moći raditi svoj posao, no u tome smo se svi ljuto prevarili, jer cilj i program ustaške vladavine je bio pot­puno istrebljenje srpskog naroda iz hrvatske države i to sistemat­ski i postojano.

Dvadeset i šesti april 1941, u petak, imao sam pogreb Petra Bunčića. Oko 13 časova moju su ženu zahvatili grčevi u stomaku i to tako jako da je jaukala kao dijete. Ostao sam pored nje do 16 sati, a onda krenuo na pogreb, pošto se ona malo smirila i zaspala. Kiša je pomalo padala i zahladilo je. U domu pokojnikovu koji je bio ugledan domaćin našao sam mnogo mojih ljudi a i iz drugih sela. Tu je bio i moj kolega paroh iz Malog Graca, Boško Bogunović, pa poreznik Dušan Krković itd. Razgovarali smo najviše o nesreći koja je snašla srpski narod kao i o slučaju moga hapšenja 16. apri­la 1941. godine.

Oko 17 časova počeli smo opelo i baš kada je počelo celivanje krsta, neko mi reče da su ustaše u dvorištu. Odmah sam znao šta me opet čeka. Pitao sam da li ih tko poznaje. Rekoše da ne poznaju nikoga. Sad mi je bilo još sumnjivije. U tome trojica uđu u sobu i upitaju: “Ko je Obrenović?” Ja se javim i oni mi saopšte da sam uhapšen i da se požurim s obredom. Odmah sam naredio da se pokojnik iznese i da se krene na groblje. Ljudi su očajno izgledali. Živi mrtvaci. Bez pomoći.

Kada se formirao sprovod jedan od njih je komandovao: “u strelce”, stave noževe na puške, izvade pištolje, stanu s leve strane trojica a s desne dvojica s uperenim pištoljima na mene. Tako smo krenuli prema groblju.

Na groblju sam brzo završio pomen i pitao da li mogu da osvetim dom, pa da onda krenemo, a oni su odgovo­rili neka to svrši taj drugi, a ti odmah ideš s nama, jer se nama žuri i ovako smo mnogo čekali.

Još jednom pogledam moje ljude, pozdravimo se nemo jer ri­ječi više ne idu iz njihovih usta.

Iza mene idu oni s pištoljima u rukama. Rado bih pušio ali ne smijem da metnem ruke u džep da ne bi mislili da neću upotrebiti oružje pa da me ubiju.

U jednoj šumici jedan od njih (poručnik Noso) naredi mi: “Stoj! Ruke u vis! Imaš li oružja?” “Nemam.” “Pre­tresi ga.” Jedan me pretrese pa pošto nisu ništa našli krenusmo dalje. I oni stave svoje pištolje u džepove. Tada sam i ja zapalio ciga­retu. Isti poručnik, propali đak bez obrazovanja vojničkog, još usput me je počeo ispitivati.

Da li sam četnik? Da li sam radio protiv Hrvatske? Zašto će meni karabin itd. Kaže mi: “Treba zauvijek za­pamtiti da ovdje više ne može biti i ne smije biti Srba, jer je ovo hrvatska zemlja i u Hrvatskoj će biti samo Hrvati i nitko drugi.”

Ja sam odgovorio i kazao, da oni vrše svoju dužnost i svakako da su došli po mene po naređenju i da sigurno postoji tužba i tuži­lac, pa tužilac će da dokazuje tužbu, a ja ću se braniti, pa ako tuži­lac sve ovo zašto me optužujete dokaže, ja ću snositi konzekvence. Na pola puta od groblja do moga stana, groblje je udaljeno oko dva km sretnu nas dvojica ustaša i jedan od njih mi reče: “Kako to gospodin ide pješice po ovom blatu a ne vozi se u autu?” Ja mu ne odgovorih nego produžimo dalje. Pred dućanom Stanka Ja­njatovića sretoše nas još četvorica i tako nas dvanaestorica kre­nusmo prema mojoj kući.

Idući kroz selo primijetih da na kućama vise neke bijele krpe. Poslije sam saznao da su to ustaše naredile čim su ušli u naše selo, jer kažu: “Srbi su pobijeđeni i kao takvi moraju držati bijele zastave na kućama kao znak predaje, a samo Hrvati kao pobjednici mogu isticati hrvatski barjak.” Pred vratima čekaju me još dvojica, jedan s puškomitraljezom a drugi s karabinom.

Kada su im moji pratioci rekli da nemam oružja, oni su spusti­li nišan. U stanu sam zatekao još dvojicu. Čim sam unišao u stan vidio sam da su u mom odsustvu napravili čitava razbojstva, sve je bilo ispreturano po kući, porazbijano i uprljano od njihovih cipe­la. Primijetio sam da ikone Sv. Save leže na podu iscjepane i zgažene, itd.

Žena me je u očaju gledala previjajući se od bolova fizičkih a sada i duševnih i moralnih.

Djeca su od straha legla u krevet i nisu smjela oka otvoriti. Kada sam se vratio iz zatvora tek sam onda saznao istinu, šta su sve radi­li po mojoj kući dok sam bio odsutan. Čim sam ja otišao na pogreb oni su ušli u moju kuću. Njih oko 20.

Uletjeli su s oružjem u kuću kao divlji zvjerovi, tražili su mene, pa kako nisam bio kod kuće, poslali su onu petoricu po mene s naređenjem da me smjesta do­vuku bez obzira gdje me nađu ili šta budem radio. Među njima je bio i jedan žandar Stipo Dejanović, dobar čovjek, ali plašljiv, pa im je sigurno on rekao da mi dozvole da bar otpratim pokojnika do groblja. Vidio sam da drhti kao prut.

Čim su ušli u kuću počeli su razbijati do čega su god došli. Čak su i moju maturantsku sliku svu na komadiće isjekli, samo valjda zato što je na njoj naslov bio ćirilicom. Ikone su sve pocjepali sem slavske sv. Jovana. Zatim su počeli mučiti mi bolesnu ženu, govoreći joj da je žale, ali da me nikada više vidjeti neće, da će me sa naročitim uživanjem tući i mučiti pa kada me izmuče, da ću sam raku kopati pa će me tek onda ubiti. Ona ih je molila da je ne muče jer je skoro došla s opera­cije i da je bolesna, ali zvijeri nemaju milosti, nego nastavljaju mučenje i sadističko naslađivanje u njenom bolu.

Stariji moj sin, pet godina star, pobjegao je u sušnicu i sakrio se u daske, on čim vidi uniformu bježi, jer se uplašio kada je gledao kako me prvi put hapse i odvode. Mlađi Svetozar Braco, star 4 godine, sjedio je u svo­joj foteljici i gledao ih. Pitao ih je jesu li oni ustaše ili Nijemci. Zašto nose puške itd. Jedan od njih pitao ga: “Šta si ti?”

“Ja sam Srbin”, kaže Braco. “Nisi ti Srbin, nego Hrvat”, kaže ustaša, a Braco opet kaže: “Nisam ja Hrvat, ja sam Srbin.” “Dobro”, kaže taj ustaša, “ali nećeš više vidjeti tatu, njega ćemo mi ubiti.”

Malo siroče poče plakati i kaže: “Nemoj čiko mog taticu ubiti”, ali zvijer-čovjek nema osjećaja. Naročito su bili surovi: Dujo Krpan, vođa te petorke, inače šofer kod Gavrilovića u Petrinji i neki Pešak, mesar petrinjski.

Sve se sam ološ okupio u ustaški pokret. Imaju stan, hranu, plaću, pljačkaju, ubijaju. Dao im je njihov poglavar Pavelić da rade sva zla srpskom narodu. Za nikakva zlodjela nisu nikom odgovor­ni.

Oprostim se sa ženom i djecom i oni me povedoše sada po dru­gi puta.

Pred kućom staroga Adama Jekića dočeka me još jedan ustaša koji je razgovarao sa trojicom seljaka, Dujo Krpan, obučen u vojničko odijelo, ličku kapicu, kišnu oficirsku kabanicu koju je negdje od nekog oficira oteo, opasan ustaškim nožem. Kad me je opazio, priđe i reče: “Slušaj ti gospodine, hajde malo da se razgo­varamo dok sam raspoložen, jer poslije može doći zlo.”

Pita me to nakaradno ljudsko stvorenje, jesam li četnik (jer su ustaše progla­sile svakog Srbina četnikom, da bi lakše mogli vršiti nasilja i ubi­janja radi opravdanja tobož). Da li sam radio protiv Hrvata, da li sam ljudima govorio da se odazivaju u vojsku ili da daju stoku, da li sam proslavljao dolazak Kralja na presto i svašta drugo na šta su ga uputile njegove ustaške vođe.

Tako dođosmo i do kamiona, trpa­ju me u kola.

Krenusmo i oni zapjevaše: “Posvetila se onome ruka, koji ubi srpskoga ajduka (Aleksandra)”. Jedan me upita zašto se ne obrijem, zar nije lepše da se uredim a ne ovako čupav da bu­dem. Drugi dodade “ja dobro mažem”, treći “ja dobro brijem” itd. Poslije zapjevaše ustašku himnu. Kada su otpjevali gone i mene da pjevam: “Sprem te se sprem te se četnici”. Ja sam odbio da pje­vam. Tako stigosmo do Kraljevčana. Kamion staje kod žandarme­rijske stanice. Tu treba uzeti jednoga žandara koji dolazi iz Petri­nje. Zvao se je Busija. Ovdje očekujem najgore, jer je to hrvatsko selo.

Stvarno, čim smo stali trče muškarci, žene i djeca kamionu. Prvi stižu rojnik Iva Turković i krojač Kolić. Rojnik poslije pozdrava upita: “Je li tu ptica majku mu vlašku?”, “Tu je”, odgovaraju ustaše. Toga treba oderati, ubiti i mučiti jer taj je uvijek samo Srbin bio. Bi li ga htjeli vidjeti, pita jedan ustaša. Neka izađe da ga vidimo kakav sada izgleda.

Izlazim i stojim pred tom besvjesnom stokom, što se zovu ljudi. Psuju, grde, pljuju me, zagledavaju, gurkaju, čupaju itd. Pa kada su se zadovoljili, opet me stavljaju u kamion. Slađa je smrt od ovih poniženja, ali tako valjda mora biti. Ulazeći u kamion jedan me udara puškom pod rebra. Samo ga bez riječi pogledam i sjed­nem na mjesto. Konačno stiže i taj žandar Busija u pratnji Krpana i našeg komandira Marka Grčevića. Krpan ulazi u kamion natrag, Busija naprijed. Komandir Grčević, visok, jak, ozbiljan, neoženjen i neustrašiv, na moje veliko iznenađenje, ovdje blijed drkti i usred one mase izvan sebe reče pred svim onim zlikovcima: “Gospodo, molim vas postupajte sa popom Jovom kao sa čovjekom jer je on zaista bio čovjek, ja ga poznam kako sam ovdje već dvije godine, nikome ništa na žao učinio nije. Ako bi ikome trebalo krvi, onda prvo moja glava, pa njegova.”

To je tako porazno djelovalo na onu masu da se nije mogla odmah snaći, a kamion je krenuo. Od toga časa situacija je za mene na bolje krenula. Stižemo u Čuntić, opet hrvatsko selo, silazimo u gostionicu Jurice Mihelića, šalju po fra­tre, jer se tu nalazi samostan Sv. Antuna s gvardijanom, ustaškim povjerenikom za ovaj kraj. Poslije 15 časova dolaze fratri. Ustaše izlaze pred njih. Poslije 10 minuta zovu me.

Bože moj, šta se danas događa. U Kraljevčanima me štiti čisti Hrvat, žandar, a ovdje braća u Hristu, propovjednici ljubavi i trpeljivosti, predstavnici “jedino spasavajuće vjere”, šta će oni da kažu.

Nije teško predvidjeti. Mlađi Benko prilazi meni i rukuje se i kaže da nema ništa protiv mene.

Gvardijan ni prići mi neće. Kako bi on ustaški povjerenik prišao jednom šizmatiku, srpskome pravoslavnome popu.

Nešto povjer­ljivo razgovara s ustaškim oficirom. “Izvršite naređenje”, kaže gvar­dijan i počnu se razgovarati, razumije se ustaški. “Za dom!”, kaže. “Spremni! “, odgovaraju i podižu ruke. ŽAP! Naredi ulazak u kami­on i krenemo za Petrinju.

Već je puna noć kad stižemo oko 22 sata u Petrinju. Odmah me vode u glavni ustaški stan. Tamo u hodniku puno ustaša. Među njima vidim ustaše emigrante u kožusima. Pitaju, zašto je ovaj doveden. Odgovaraju, četnik je. Šalju me u policijski zatvor, što je moja sreća, jer ko prenoći u ustaškom zatvoru, taj se teško živ vraća svojoj kući. Sprovode me dvojica ustaša. Čim smo zašli u mrak, jedan kaže: “Hoćemo li ga?”, i prođe naprijed. Opet sreća. Toga časa čujem glas ustaše poručnika Krpana, koji me je uhapsio. On reče: “Stoj!” – i ovi stanu.

Onaj šta je rekao: oćemo li ga, pobjegne, a Krpan kada nam priđe i reče: “Znam ja da bi te tukli, zato i ne dam da te oni sprovode, jer sam dao naredniku Marku riječ da te neću noćas tući.

Stražar me vodi u ćeliju. Ubaciše me u posljednju sa lijeve strane gdje zatvaraju skitnice. S desne strane prepoznajem glas sveštenika Dušana Klipe, vidim lugara Nikoliša, trgovca Ka­linića, starog financa Milojevića i među njima desetak seljaka Srba.

Svi izgledaju mučenički. Glave otečene, a oči podbule, usne mo­dre. Vidi se da su pretrpjeli strašne muke i patnje. Sveštenik Klipa ne može ni da se podigne. Taj čovjek je prepatio šta ni jedan nije. Na njemu su isprobali sve načine mučenja koja može čovjek da izmisli. Šta su prepatili, uskoro ću svojim očima vidjeti.

Krpan po­zove starog Milojevića, čovjeka od 82 godine, visoka, potpuno si­jeda, pravi tip Slovena. Pa kada ga poče tući sa ustaškim nožem, u meni se utroba prevrće. Bije ga kao životinju. Ne može čovjek koji to nije vidio ni zamisliti da može čovjek drugog čovjeka tako teško zvjerski tući. Stari čovjek jauče, pada, beton grize, preklinje i moli, da ga ubiju, samo da ga ne muče. Daje svoju kuću i sve imanje samo da ga prestane biti – udarati po njegovom staračkom tijelu.

Dvadeseti vijek. Hiljadugodišnja kultura hrvatska. Dolazi još nekoliko ustaša s batinama. Počinje mučenje, ne samo starca Mi­lojevića nego i svih zatvorenih Srba.

Kako kubaci i batine tupo udaraju o izmučena tijela jadnih lju­di, tako se čuje ono strašno, jezovito, kroz noć i one hapsanske hodnike zapomaganje.

Ne mogu ljudi više ni da plaču, već samo ječe.

Ne može to ostati nekažnjeno, ni od Boga ni od ljudi. To mučenje traje od 23 do 1 sat ujutro. Nevjerovatno šta sve čovjek može podnijeti. Ti su časovi tako strašni da čovjek dolazi do ludi­la.

U ćeliji užasno. Nema ni stolice, ni kreveta. Uzano, puno stjeni­ca i ušiju. U jednom kutu bure za vršenje nužde. Tu ostajem 62 sata, a u ponedjeljak 29. aprila 1941. puštaju me kući.

Kada sam izašao iz zatvora, bilo mi je tek onda strašno. Jer koga sam god od Srba sreo, niko me nije smio pozdraviti, niti se sa mnom sastati. Gledao sam u njihovim očima samo suze u prola­zu.

Bilo je već 12 sati. U srpsku kuću ne smijem da im ne nanesem neugodnosti, u hrvatsku pogotovo. Voz ide tek oko 9 sati naveče. Riješim da idem pješice 20 km.

Ulazeći u moje selo srećem moje ljude, svi plaču od sreće što me opet vide. Bez riječi stiskamo jed­no drugom ruke.

Nadamo se da ćemo bar sada biti mirni, ali se ljuto varamo. Tek sada i dolaze strašni dani po srpski narod. Počinje ubijanje u masi bez suda i presude, kako se kome ustaši svidi.

Već 3. maja 1941. godine čujemo pucnjavu u Dodošima, Kraljevčanima i Mačkovom Selu. U ova sela je ušlo oko 100 ustaša i domobrana da pretresaju kuće i tobož traže oružje, koje su naši ljudi što su imali predali hrvatskim vlastima još 14. aprila iste godine. Pa čak i noževe. Predali su Srbi sve i izvršavali svako naređenje, nadajući se da će tako biti mirni. Međutim, vlastodršci hrvatski imali su u planu Srbe, to buntovničko i varvarsko cigansko, azijat­sko pleme uništiti u ime kulture i kršćanstva.

O divnog čuda! Srbe pravoslavce u ime Hrista razapinji, pljačkaj i uništavaj a muslimane protežiraj i širi (valjda opet u ime Hrista i jedino spasavajuće).

Toga, 3. maja 1941. isprebijaše jadne goloruke muškarce i žene u tim selima i četvoricu ubiše i to: u Mačkovom Selu trojicu, u Dodošima jednog, Dragana Grmušu.

Taj dan bio je mračan i kišovit. Interesantno je kada su god ustaše dolazile u srpska sela, bilo je ružno vrijeme kao da je i nebo plakalo zajedno s nama. Opet sam imao sprovod jednog djeteta. Kasno dođoh kući sav mokar i blatnjav. Iscrpljen, legnem da se malo odmorim.

Oko 22 sata upadne šestorica ustaša u moj stan. Rekoše mi da u ime poglavni­ka idem s njima. Rekoše idemo do oružnika na neko malo saslušavanje, pa ću se brzo vratiti kući. Kad smo došli žandarme­rijskoj stanici potjeraše konje i upitaše me smijući se: “Kako ti je sjediti?” Znao sam da će me ovoga puta ubiti. Stanem se moliti i opraštati s djecom, ženom i svima ovdje i spremati se za smrt. Na­prijed u sicu sjedili su pravi krvnici – onaj mesar Pešak.

Na 7. km od moje kuće Pešak izvadi pištolj i nasloni mi ga na grudi, a onaj oficir reče: “Izvrši naređenje!” Zažmirio sam, molio se i pred oči­ma imao sliku moje jadne dječice (koja su još tamo) i očekivao pucanj, ali zvijer ne puca.

Poslije me osvijetli baterijom i prenese mi pištolj na čelo. Osjećaj hladnog željeza me trgne iz zanesenosti i opet ugledah groznu stvarnost.

Oficir je još dva puta ponavljao: “Izvrši naređenje”, ali razbojnik ne okida. Neće me ni ustaško zrno, ne da Bog.

Tako prolazimo oko 4 km. Dolazimo opet do gostionice Jurice Mihelića. Put pravo vodi u Petrinju, a put desno vodi samo­stanu Sv. Antuna.

Oficir naređuje: “Desno.” Pešak kaže: “Zašto ne idemo pravo cilju?” I okrenuše po naređenju oficira samostanu. Tu nalazimo gvardijana. K njemu su ušli oficir i Pešak. Odoše k njima i drugi, ostadosmo ja i moj čuvar. Moj poznanik gvardijan nije me htio primiti, rekavši da nema vremena.

Oficir iziđe i reče mi: “Vi ste slobodni, možete ići kući.” Bježao sam preko polja i šuma.

Stigao sam kući u pola tri u jutro, sav blatnjav, iznemogao i pocijepan. Legnem da počinem. Ne zadugo.

Naveče, 4. maja 1941. oko 21 sat čuju se ponovno pucnji s početka sela. Čuje se plač, ku­kanje, pakao. Bura se primakla i mome stanu. Već prepoznajem po glasu ko plače.

Čujem Dušana Končara kako kaže: “Ubijte me među moje četvero djece, razbojnici jedni.” Snažan udarac u vrata i “Otvaraj”, čuje se. Mama izlazi i otvara.

Ulaze četiri hrvatska vo­jnika s puškama i šljemovima na glavi. Pitaju za oružje i počinje pretres. Okrenuše od sobe do sobe, od ormara do ormara. Pokupiše sve šta su tamo našli, a njima odgovaralo. Odnijeli su između osta­log: zlatni sat, naliv pero, tašnu, kišobran, košulje, kravate, zlatninu i još neke sitnice.

Zatim jedan uperi pušku u mene i reče: “Nismo mi ovdje badava došli, nama treba novaca. Daj pare ili život.” “Nemam novaca”, kažem. “Onda glava”, veli mi taj hrvatski vojnik. “Imam samo 200 din u kući i to vam mogu dati, više nemam”, kažem. Nađem samo 14 dinara, ponudim i to uzeše. Iz kase crkvene općine uzeše 3000 dinara i odoše.

Ipak smo svi sretni jer nas nisu tukli.

Oko nas jauk i pucanje i dalje traje. Nakon samo 10 minuta upadaju u stan ustaše. “Ustaj ptico! Majku ti vlašku. Tebe treba­mo. Ako si do sada izvukao glavu večeras nećeš! Oblači se i ideš s nama! Daj municiju. Prokaži četnike”, naređuju mi. “Nemam municije, a prokazati ne mogu nikoga, jer ovdje nema četnika, a ako me hoćete ubiti kao Srbina i sveštenika, evo me i spreman sam.”

U taj čas u stan ulazi onaj oficir i ustaša Pešak, oni koji su me odveli sinoć. “Dobar veče!”, kažu. “Dao Bog”, odgovorim. Pešak drži pištolj i naređuje: “Sjedi”, pokazujući na krevet. “Vi do njega”, kaže ženi i pita me: “Je li te tko tukao noćas?” “Nije”, kažem. “Je li ti šta fali?” “Ništa.” “Kako si sinoć prošao?” “Dobro”, kažem. “I neće ti se ništa dogoditi, ni vlas ti sa glave neće pasti, jer si pravi, samo te drugi klevetaju.”

Ja slušam i ćutim, ali mama jadna, misli što on onako lijepo govori da se je on promijenio pa zaplače i veli: “Gos­podo, mi sada nemamo ništa, do gole kože smo opljačkani.” “Ko vas je opljačkao?” “Vaši vojnici”, kaže mama, a ja već vidim svoju sudbinu. “Dobro, mi ćemo pretresti vojnike, pa u koga se nađe biće ovdje streljan, a ako se ne nađe ništa bit će streljan gospodin”, kaže Pešak. U kući je puno ustaških hrvatskih vojnika koji se razilaze. Ja sam tada upregao sve svoje moći da im dokažem da to nisu nji­hovi vojnici odnijeli i da mi ništa ne fali, ali oni ostaše pri tome da izvrše pretres. Poslije pretresa (razumije se nisu ništa pronašli jer su vojnici imali dovoljno vremena da sve sklone). Dovedu trojicu vojnika da mi sude jer sam naveo veliku “uvredu” hrvatskom voj­niku. Osudiše me na smrt. Postave mitraljez u dvorištu, oprostim se sa djecom i ženom i krenem u dvorište uz pratnju.

Opet Bog ne da, da poginem.

Onog časa kada sam trebao izaći iz hodnika u dvorište, na samim vratima sretnem se sa natporučnikom Filko­vićem (školski nadzornik u civilu). Ustaše ga pozdraviše, a on ih upita: “Šta je to?” On mi reče da se povučem u sobu a oni ostaše na hodniku. Dođe i Filković u sobu i reče: “Brate, i oče, šta je to?” “Eto gledajte!” “U vaš dom više neće doći”, kaže i udalji se.

Ubili su toga dana 11 Srba i to: U Bačugi 5, u Grabovcu 3, i u mome selu 3. Ubili su ih bez ikakve krivice. Ubijaju svuda gdje im dođe volja da ubi­jaju. Upravo čovjeku nevjerovatno da to može danas u 20. vijeku da se događa.

Poslije svega toga sam toliko oslabio da nisam mogao iz kre­veta. Sutradan me moji prebace u susjedno selo, te u Glinu. Tamo me dr. Juraj Rebok zadrži u bolnici i skrije me punih 19 dana.

Tu sam preživio i “Vartolomejsku noć”, 11/12. maja 1941. godine, kada su ustaše pohvatale 480 Srba u starosti od 15 godina pa nadalje. U noći od ponedjeljka na utorak odveli su ih 4 km od Gline i pokraj mosta u Prekopi svih 480 pobiju.

Ubijali su ih ovako: petoricu po petoricu odvodili su ih do već iskopane jame, svezane. Naredili su im zlikovci da legnu potrbuške glavom nad rakom i onda su ih gađali u potiljak. Neke nisu odmah usmrtili pa su ih onako krvave i još žive šutali nogama u jamu. Kada bi otišli kaminom po druge, poneki bi se jadnik znao osvijestiti i zapomagati, a ustaše bi ga lopatama zatukle. Kada su napunili jame druge su bacali u rijeku Glinu. Tako mi je pričao u bolnici dr. Juraj Rebok i dr. Marko Radojčević. Njima su sve detaljno opisali Hrvati seljaci iz Prekope koji su kopali jame za pobijene Srbe. Te noći ubijen je i paroh Bogdan Opačić.

Poslije ovog pokolja nastala su masovna ubojstva po srpskim selima. Ubijale su ustaše srpski narod na najokrutniji mogući način. U selu Bojni su trgovca zvanog “Čuča” ubili iz puške pa ga onda objesili. Kuću mu zapalili, zaklali jagnje i pod tim drvetom pekli gdje je njegovo tijelo visjelo. Jeli su i pili pod istim drvetom i uz pjesmu gađali mrtvo tijelo nesretnog čovjeka.

Prave zvijeri i var­vari. Neka im historija sudi. Bog dao.

Razgovarajući u bolnici s dr. Rebokom i učiteljem Štefančićem doznao sam šta namjeravaju ustaše da rade i radikalno riješe pita­nje odnosa Srba i Hrvata. Srbe treba istrijebiti iz Hrvatske i učiniti čistu katoličku državu.

U istrebljenju srpskog naroda neće se birati sredstva. Intele­ktualce (prvenstveno sveštenike pravoslavne na račun muslimana hodža) treba pobiti, protjerati, crkve im opljačkati i popaliti. Sred­nji stalež kao i bolje stojeće seljake. Raja – mali čovjek, čovjek – kada ostane sam bez podrške i ikakvog izgleda na bilo kakav spas i pomoć, prevesti u katoličku vjeru i pretopiti u Hrvate.

Takvim đavolskim planom misle hrvatske ustaške vlasti isko­rijeniti Srbe iz Hrvatske. I zaista, oni istinski, postojano i sistemat­ski izvršavaju taj svoj plan. I žure se dok traje ratna bura, da ne bi zakasnili.

Oko 20. maja 1941. dođe u bolnicu i dr. Mirko Jerec, veliki župan petrinjski.

Molio sam i njega da me preda sudu, pa da me on sudi, pa ako sam kriv, neka me strelja, pa ću bar kao čovjek umrijeti, a ne da me ustaše u noći izvuku i umlate te bace u vodu ili u kakovu jaraču. On mi reče da mi ne može pomoći i ne može ga­rantirati život, a na sud ne može me predati jer nemam formalne krivice, nego neka živ ustašama više ne idem na ruke i neka nasto­jim da se što prije prebacim u Srbiju, jer će i tako svi Srbi tamo morati otići.

Dođem kući 25. maja iste godine. Dvije noći sam spavao u šumi. Čim su ustaše saznale da sam kod kuće, opet su se spremale da me uhapse i ubiju.

Moji parohijani su me molili da bježim i da se sklonim u Srbiju, govoreći: “Oče, idite, jer više ne možete ovdje preživjeti niti par dana, a šta ćemo mi imati od toga ako vas jednog dana nađemo negdje u travi mrtvoga, a ako se sklonite, još ćemo se uvijek nadati da ćete nekad doći u našu sredinu, opet i dobro nam doći.”

Konačno 26. maja dobijem poruku iz Petrinje neka se odmah sklonim, jer Petrinjci spremaju da me odvedu, tada i sam rekoh da idem. 27. maja krenuh.

Težak rastanak sa onim što je čovjeku milo i blisko.

Išao sam pješice oko 50 km do Brđana kraj Sunje, da bih izbjegao Petrinju i Caprag.

U Brđanima se ubacim u večernji voz i 28. maja stigoh sretno u Beograd, bez igdje ičega, sa golim živo­tom.

Sve sam izgubio, osim vjere u Boga, osim vjere da Bog postoji i da će pravda ipak pobijediti. Tako neka bude.”

 

Svjedočenje Jereja Jovana Obrenovića, Veliki Šušnjar Glina. Arhiv Jugoslavije, Beograd, fasc. 922.

Izvor: Đuro Zatezalo Radio sam svoj seljački i kovački posaosvjedočanstva genocida. SKPD Prosvjeta, Zagreb 2005.

Vezane vijesti:

Vodite ih i pobijte, oni su presuđeni…

Ustaše svjedoče o zločinu u Hrvatskom Blagaju nad Srbima Korduna 6. maja 1941.

Zločini u Šegestinu, Dvor na Uni: svjedočenje Milke Ilibašić

Neka ga, neka umre od gladi

Stratišta NDH – Kordun

Svjedočenje Mile Džodan o zločinu nad Srbima Korduna

Zaboravljeni pravednici sa Korduna

Sveta Petka i Srbi u Plamenu

Na Kordunu grob do groba traži majka sina svoga

Jadovnička priča o Milici i Kati

Đuro Zatezalo, JADOVNO – KOMPLEKS HRVATSKIH …

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top