Šuckori

O šuckorima i njihovim zločinima pisao je Ivo Andrić: Vlast je obrazovala Šuckor od nevaljalih ljudi.

Austro-Ugarska okupaciona uprava u Bosni i Hercegovini je kao najveće neprijatelje poretka smatrala Srbe iz Bosne i Hercegovine. Ćesarska vlast ih je videla kao nož u leđima invazionih trupa okrenutih ka Srbiji. Da bi invazija uspjela, trebalo je zauzdati Srbe s lijeve strane Drine.

Računajući da može doći do srpske narodne revolucije u BiH,  Austro-Ugarski stratezi su od 1906. izabrali da se napad na Srbiju izvede nepovoljnim putem, preko Drine. Nakon aneksione krize, 1908. godine, počeo je rad na stvaranju šuckora (šuckorps). To su bile specijalne vojne jedinice, određene za održavanje reda u BiH, formirane pre svega da onemoguće srpsko stanovništvo da pruži bilo kakvu pomoć srpskoj vojsci.

Antisrpska histerija u BiH je kulminirala na dan atentata  na Franca Ferdinanda i u danima poslije toga. Po gradovima su lupane srpske radnje i kafane, Srbi su napadani i vređani, a određeni krugovi su radili sve da povećaju antisrpsko raspoloženje. Svjedoci su kasnije tvrdili da se noć nakon atentata u Sarajevu išlo na sastanak nadbiskupu Štadleru, na kojem je bilo nekoliko hrvatskih vođa i da su dva sveštenika jednoj grupi izgrednika rekli: „Radite šta hoćete, samo ne dirajte vođe“.

U svrhu potpirivanja antisrpskih demonstracije, gradske vlasti Sarajeva su sastavile proglas, koji je pozivao sarajevsko građanstvo da istrebi „elemente“ koji daju „zločince“. Da bi što više ocrnili Srbe, vlasti su smišljale laži protiv njih.

List „Hrvatska“ je objavio članak u kojem kaže da je, neki sveštenik sa prozora srpske škole u Travniku pokazivao sliku srpskog kralja govoreći: „To je vaš budući kralj“. Predsjednik Bosanskog sabora Safvet-beg Bašagić, zajedno sa Josifom Vrancašom i grofom Harakom, izmislio je priču da su Srbi po cijelom Sarajevu postavili bombe.

Nakon ovih dešavanja i optužbi na Srbe, uz već postojeću međureligijsku  netrpeljivost, priliv dobrovoljaca u šuckore bio je osiguran. U njihove redove je najviše „mobilisan gradski i seoski ološ“ kojima je dozvoljeno da se „obračunavaju sa srpskim stanovništvom“.

Nakon početka rata sa Srbijom, stizale su vijesti okupacionoj vlasti o pomjeranju srpskog stanovništva u nekim područjima BiH. Vlast odgovara tako što naoružava „lojalno stanovništvo“ rimokatoličke i muslimanske vjere, čime se odmah na početku nastojalo izolovati pravoslavno stanovništvo.

General Poćorek je o popunjavanju pomoćnih jedinica  16. avgusta 1914. zabilježio:

Najbolje ljudstvo dobićemo iz redova muslimana (Samostalaca) koje će nam pribaviti i potreban broj hodža.

Međutim, kada je čuo da mostarski biskup Mišić poziva hercegovačke rimokatolike da formiraju dobrovoljce, Poćorek je to odbio:

S obzirom na prilike u Bosni protivim se tome, jer moramo katolike rezervisati za poznija vremena radi upotrebe u samoj zemlji, dok će muslimani u Srbiji bolje raščistiti od katolika.

Šuckori su formirani svuda gdje je to bilo moguće. Sela njemačkih kolonista u Krajini i Posavini osnovala su svoje jedinice. Pored šuckorskih pokretnih odreda postojali su još i šucver, manje naoružane grupe  uz žandarmerijske stanice. Službeno se ta, ili neka druga manja formacija, zvala birgerver.

Šuckorske pokretne jedinice u istočnoj Bosni su imale sledeće zadatke:

1. Čuvanje reda u mjestu i okolini;
2. Podrška trupama u borbi protiv bandi;
3. Ukoliko bi pravoslavno stanovništvo u istočnoj Bosni i Hercegovini pokušalo da se povuče pred frontom u unutrašnjost zemlje, to mu se neće dozvoliti, nego ga treba vratiti na ustaničko područje u istočnoj Bosni;
4. Prilikom kasnijeg napredovanja austrougarskih trupa na Drinu, šuckori i regularna vojska će srpsko stanovništvo zatečeno na teritoriji gdje su bile srpske i crnogorske trupe proterati preko granice u Srbiju i Crnu Goru.

Nakon što su šuckorskim jedinicama u istočnoj Bosni date odrešene ruke u toku ratnih operacija, po naseljima (Pale, Prača, Srebrenica, Foča, Vlasenica) i selima su vršeni pokolji srpskog stanovništva. Uz šuckore, zločine nad Srbima sprovodile su i regularne vojne jedinice pod krilaticom: „Tamo kuda idemo nosimo smrt i zatvor“.

Vladimir Ćorović u svojoj knjizi „Crna knjiga“ donosi svjedočanstva o užasnim zločima šuckora i ostalih vojnih grupa. Tako, krajem avgusta 1914,  zapališe žandari i šuckori (a među njima bješe najgori Alija Bektić) potpuno selo Podravanje, pošto su ga prethodno opljačkali. U Bratuncu je ubijen Milan Durmić  „jer se isticao kao Srbin“. Alija Dobrača iz Vragolova ubio je Danila Perovića iz Potkoma „odsjekavši mu prethodno nos i izvadivši oči“, a nadporučnik Marijo Minah na sudu je izjavio da je naređivao ubistva Srba „iz čistog patriotskog osećanja“.

Sve ove zločine podstrekavala je i štampa u Monarhiji, pa su tako jedne novine iz Zagreba u svom dopisu iz Bosne napisale:

Kod nas je u Sarajevu sve u redu, a hrabre naše čete čiste sada naš pogranični teritorij od ove pogane srpske i crnogorske gamadi, koja se mogla sa svojim komitadžijama uvući u Bosnu samo zato, jer ju vode i podpomažu naši po svojoj lojalnosti razvikani i proslavljeni „Srbi“. Taj se korov sada mlati i treba ga posve umlatiti.

Šuckori su bili osnivani po svim okruzima u BiH. Međutim, zbog daljine od ratišta, šuckori u unutrašnjosti BiH bili su manje brojni i opremnjeni nego šuckori u istočnoj Bosni i Hercegovini.

Koliko su bili efikasni u svojim zločinima, toliko su bili nepouzdani u ozbiljnim borbenim operacijama. Tako npr. kotarski predstojnik u Sanskom Mostu je govorio za šuckore da nisu disciplinovani i da su sastavljeni od svih mogućih elemenata. Obaveštavajući vladu naveo je:

Bila mi je milija jedna patrola žandarmerije nego cijeli šuckor zajedno.

O šuckorima i njihovim zločinima pisao je i naš nobelovac Ivo Andrić:

Vlast je obrazovala Šuckor od nevaljalih ljudi.

Boris Radaković

Izvor: SRPSKI AKADEMSKI KRUG

Vezane vijesti:

Vuk u jagnjećem autfitu: Antifašizam u Bosni i Hercegovini?