Stradanje svetinja: Hram Svete Trojice u Banjoj Luci

U Sabornom hramu, koji su čekali punih sedam decenija, koliko je prošlo od dobijanja dozvole turskih vlasti 1859., do 1929. godine, kad je crkva završena, odnosno osam decenija, ako se računa kad je osvećena, Srbi, nažalost, nisu dugo uživali.

Drugi svjetski rat je harao Evropom, a početkom aprila 1941. godine stigao je i na naše prostore. Beograd je bombardovan 6. aprila, a već sutradan, licem na Blagovijesti, prve bombe pale su i na Banju Luku. Desetog aprila proglašena je takozvana Nezavisna država Hrvatska, monstruozna tvorevina koja je uskoro počela da pokazuje zube. Njemački avioni, koji su nekoliko dana kružili iznad grada i mitraljirali stanovništvo, počeše bacati i bombe na grad.

“Dvanaestog aprila (1941) bila je Lazareva subota. O bogosluženju nije moglo biti ni govora. Protivavionska odbrana sasvim je prestala. Govorilo se o kapitulaciji. Nekako oko 4,20 časova popodne, ustremi se avion upravo prema Sabornoj crkvi. U času je pustio tri bombe, od kojih je jedna pogodila crkvu u krov oltarske apside, probila krov i eksplodirala u oltaru. To se zbi u 4,25 časova (popodne), jer je sat na zvoniku upravo u to vrijeme stao. Poslije toga je bombardovanje prestalo“, bilježe hroničari.

Sutradan, 13. aprila 1941. godine njemačke prethodnice su ušle u Banju Luku, da bi potom nastavile prema Jajcu i Sarajevu. U gradu su zauzete sve značajnije zgrade, pa i zgrada Mitropolije, u kojoj su episkopu Platonu ostavljene samo najnužnije prostorije. Bogosluženja su, poslije bombardovanja Sabornog hrama, obavljana u hramu Sv. Georgija na Petrićevcu.

Ustaše su veoma brzo preuzele vlast u gradu, a za stožernika je postavljen ovdašnji advokat Viktor Gutić, čija će zlodjela uskoro u crno zaviti Banju Luku. Već 19. aprila, uoči Vaskrsa, stožernik Gutić izdaje naredbu kojom se Srbi izjednačavaju sa Jevrejima, što znači da im se oduzimaju sva prava, zabranjuje se ćirilica, skidaju se sva obilježja koja podsjećaju na Srbe i Kraljevinu Jugoslaviju, ljudi nestaju preko noći, počinje vrijeme ustaške strahovlade…

Sredinom jula 1941. godine, svi preživjeli sveštenici Srpske pravoslavne crkve odvedeni su u logor Caprag kod Siska, odakle su protjerani u Srbiju. Zaplijenjene su matične knjige krštenih, vjenčanih i umrlih, a njihovim uništavanjem trebalo je zametnuti trag postojanja Srpskog naroda na ovim prostorima.

U gradu se uveliko govorilo da će Saborni hram Svete Trojice biti porušen do temelja, a na njegovom mjestu predviđena je izgradnja spomenika Anti Starčeviću. Istina, stožernik Gutić je formirao stručnu komisiju da ispita može li se oštećeni hram popraviti. U komisiji su bili i banjoluči inženjeri Stojan Borovnica i Aleksandar-Aco Vulić, koji su zaključili da će skuplje koštati rušenje, nego popravak, dakle, da oštećenja nisu takva da bi hram trebalo srušiti.

U međuvremenu, u stožernikov kabinet je stiglo pismo građevinskog inženjera Franje Mikuša iz Banje Luke, u kojem se kaže:

“Stavljam vam na raspolaganje sve svoje skromne sposobnosti i znanje. Ova moja izjava je spontan izraz oduševljenja za nezavisnu Državu Hrvatsku. Upitan ujedno za mišljenje o rušenju srpske pravoslavne crkve, mislim da istu treba ukloniti, bez obzira na stručno mišljenje arhitekata inženjera Borovnice i Vulića. Ne smijemo zaboraviti da su oba Srbi…“

Za Gutića mišljenje stručnjaka i nije bilo bitno. Pravoslavna crkva bila mu je trn u oku i sigurno bi bila srušena i da nije oštećena u bombardovanju, što se vidi iz činjenice da je srušena crkva na Petrićevcu (tu su vršena i strijeljanja srpskih seljaka iz Lijevča polja, a ona na Rebrovcu je ustupljena grkokatolicima. Banjolučanin Teodor-Tešo Brković, jedan od savremenika bombardovanja Sabornog hrama i silom prilika učesnik u rušenju ove svetinje, posvjedočio nam je da je svima u Banjoj Luci bilo jasno da oštećenja na Hramu Svete Trojice nisu bila velika i da su se mogla popraviti.

“Jedino je ovdašnji inženjer Franjo Mikuš, da bi se dodvorio ustaškim vlastima, napisao da se crkva nikako ne može popraviti, da se mora srušiti. Prvo su srušili zvonik i oborili zvona. Bila su četiri zvona, a kad je palo najveće, svojom težinom zarilo se u zemlju, te se trećina zvona nije vidjela“, sjeća se Brković i nastavlja:

“Godine 1941. u ljeto, ne mogu da se sjetim datuma, pozvani smo mi, đaci 6, 7. i 8. razreda gimnazije (uzrasta 16-18 godina), da dođemo da nam se uruče spomen diplome NDH u školi. Ja sam tad bio 6. razred. Nismo znali o čemu se radi, ali kad smo se iskupili poveli su nas današnjom Jevrejskom ulicom, pa ulicom Kralja Alfonsa (Gospodskom) i tako stigli na mjesto gdje je bila oštećena crkva.

Tu su okolo bile cigle koje je trebalo tesati, skidati onaj dosta jak malter, a potom smo tako ‘obrađene’ cigle slagali. Drugi su opet cigle tovarili u kola preduzimača Soravije, koga su ustaše angažovale za taj posao rušenja crkve. Radili smo danima, sve dok i posljednja cigla nije očišćena. Dakle, crkvu smo rušili i mi, đaci banjolučke gimnazije, ali bili smo natjerani da to radimo, s ustašama nije bilo šale.

Na galeriji Banskog dvora povremeno se pojavljivao stožernik Viktor Gutić, koga smo morali pozdravljati ustaškim pozdravom“, ispričao nam je svoje mučno sjećanje Banjolučanin Tešo Brković, napominjući da pamti svaki detalj tih događaja sa početka Drugog svjetskog rata u Banjoj Luci.

Profesor Nikola Zeljković takođe potvrđuje da su najbolji ovdašnji inženjeri Borovnica i Vulić zaključili da oštećenja nisu od “vitalnog“ značaja i da se oštećeni hram može popraviti.

“Gutić je smatrao da njihov iskaz ne treba uvažiti, jer su oni Srbi, pa je naredio da se crkva poruši. Taj posao morali su da obave Srbi i Jevreji“, tvrdi profesor Zeljković i dodaje da je ustaški stožernik želio da u korijenu zatre sve što je srpsko i pravoslavno, te da uskoro, na mjestu hrama, nije ostao ni kamen na kamenu.

Nekoliko mjeseci docnije, na osvećenju doma Hrvatskog pjevačkog društva “Nada“, Gutić je to potvrdio, kada je, likujući, rekao: “Pred par mjeseci stajala nam je pred očima jedna zgrada ‘prkoskuća’, spomenik svetosavlja i srpstva. Hvala savezničkoj štuki koja ju je pogodila. Ona je počela, a ja sam završio. Makar ne bilo više štuka, koje će bacati ovdje bombe, ja sam naredio da se i u cijeloj pokrajini postupi sa velikosrpskim spomenicima, kao ovdje. Hoćemo sve da očistimo…“

Sav posao oko rušenja Sabornog hrama obavilo je građevinsko preduzeće Emilija Sora- vije, čiji je brat Etore bio blizak Gutićev saradnik. Istina, na suđenju 1946. godine u Banjoj Luci Soravija je izjavio da je bio prinuđen da to obavi i da je njegovo preduzeće uradilo samo ono što je komisija zaključila: crkva se mora rušiti, očigledno, ne uzimajući u obzir mišljenja inženjera Stojana Borovnice i Aleksandra Vulića.

“Mene je pozvao sekretar Gutićev Momčinović Stjepan u kancelariju, i dao mi je pismeni nalog, a po naređenju Vikotora Gutića u kojem je stajalo da ja imam odmah preuzeti posao oko rušenja crkve i po završenom poslu da podnesem račun na osnovu kojeg bi mi se isplatilo na blagajni stožera. Rad oko rušenja crkve izvršen je u avgustu mjesecu 1941. godine i za taj posao ja sam naplatio oko 300.000 dinara“.

Kako navodi istoričar Dragan Davidović, Soravija je u martu 1942. godine pristupio ustaškoj pripremnoj bojni, a 1945. godine u februaru je bio satnik (kapetan) u Jasenovcu. Ovi podaci jasno govore da Soraviju (na staroslovenskom ‘soraviti“ znači rušiti) niko nije morao tjerati da ruši crkvu, on se sa nalogodavcima odlično razumio i još bolje slagao.

(Eparhija Banjalučka)

Izvor: SRBI U BOSNI I HERCEGOVINI