Akcijom je koordinisao komandant njemačkog folksdojčerskog bataljona potpukovnik Vili Keler. Angažovano je pored ustaških formacija, i šest folksdojčerskih i dva domobranska voda pod komandom poručnika Feliksa Naglića. U tom sastavu bili su i ukrajinski legionari. Nešto ranije, u oktorbu 1941. je u Prnjavor stigla jedna domobranska satnija kao pojačanje. Njen zapovjednik je bio Dejan Ceranić. Snaga ovih jedinica je brojala preko 500 dobro naoružanih vojnika.

Piše: Bojan Milijašević

Akcija je krenula nastupanjem od Hartmanovog mlina na Vijaci prema Vučijaku u jutro 7. novembra 1941. oko 10 časova. Došlo je do žestoke borbe na padinama Ljubića, na lokaciji poznatoj kao Čelinjak. Neprijateljske formacije su bile brojno nadmoćnije kao i u broju i snazi naoružanja. Ustanici su sa malo municije pucali samo na otvorene mete, štedeći svaki metak. U pomoć ustanicima na Čelinjaku stigla je i grupa ustanika iz Vijačana, koja je brojila dvadeset boraca pod komandom Jelenka Kusića. Savo Čereković istovremeno sa svojom grupom ustanika napada ustaše u Dragalovcima. Broj ustanika u tom okršaju na Čelinjaku je bio oko 40, a bili su naoružani samo lakim naoružanjem i običnim vojničkim karabinima. Ta grupa je uspjela u jurišu da zarobi i teški mitraljez sa nekoliko sanduka municije.  Nakon tog juriša, neprijatelj iznenađen počinje da se povlači ka Prnjavoru i Štrpcima. Pri povlačenju, ustaše i domobrani pljačkaju Kremnu i Lužane i usput vrše teror nad srpskim življem. Premlaćuju i hapse Srbe te ih odvode put Prnjavora u zatvor u ruskom manastiru. Tada je odvedeno preko trideset Srba uglavnom iz Kremne i Lužana od kojih su kasnije neki poklani na lokaciji grobnice „Manastir“, dok se drugima izgubio svaki trag, te se sa sigurnošću ne zna na kojoj lokaciji su pobijeni.

Od postradalih Srba iz Lužana koji su pobijeni na lokaciji „Manastir“ danas znamo ova imena: Kojo Kršić, sa sinovima, sa kućom na mjestu kod današnje Ergele, Dušan Koje Kršić, Milan Koje Kršić, Dušan Keser, sa kućom na mjestu danas kuće Mladena Segića, Tatarević Đurađ, Tatarević Svetko, Tatarević Živko, sa kućama na lokaciji ergelske „Vage“, i drugi.

Ova bitka na Čelinjaku je do tada bila najveća bitka 3. voda, a taj isti vod je 16. decembra 1941, nakon stravičnog pokolja u Kremni zauzeo i Vučijak koji će ostati slobodan do završetka rata. Mađarsko i ukrajinsko stanovništvo, bojeći se srpske osvete nakon zločina u Kremni, pušteno da se iseli kod Nijemaca u Glogovac i tamo su ostali sve do aprila mjeseca 1942. Tada je pomjerena i linija razdvajanja, a ustanički položaji su se nalazili na raskrsnici na križanju puteva prema Vijačanima i Štrpcima prema Ergeli, dok su neprijateljski bili na Vijaci na Hartmanovom imanju te dalje u pravcu silosa. Ta linija razdvajanja će ostati sve do oslobođenja Prnjavora.

Sljedeće stradanje Srba iz Lužana desilo se krajem januara 1942. godine.

Hrvatske oružane snage su 31. januara 1942. godine sa imanja lokalnog gazde i folksdojčera Mihaila Hartmana odveli grupu Srba u prnjavorski zatvor, odakle su ih dan kasnije povezane žicom dva po dva, poveli u pravcu Dervente i strijeljali u Vijačkom lugu nekoliko stotina metara od kuća porodica Šikarac.

Srbi iz Lužana koje su pohvatani na Hartmanovom imanju, nalazili su se ‘u zaštiti’ kod gazde Mihaila i neko vrijeme stanovali kod njega a zauzvrat su izrabljivani radeći na pilani i ciglani bez plate i hrane. Ostali Srbi koji su tada pohvatani bili su iz sela Štrpci, a taj dan su došli kod Hartmana preuzeti crijep za Rajka Brkovića, koji je organiziovao ljude i nekoliko upregnutih sanki sa zapregom, a to su bili: Petar Brković, Rajko Brković, Ljubo Brković, Ljubo Gajanić i Vladimir Bjegojević. Ustaše, koji su po prijavi domobrana Jure Deketa, koji je javio ustašama u Prnjavor ‘da su Srbi iz Štrbaca došli da voze crijep za četnike’ opkolili Hartmanovo imanje i pohapsili prisutne Srbe. Pohvatane Srbe su tada iza mlina isljeđivali, a potom ih sve odveli u prnjavorski zatvor a potom ih otjerali do prnjavorskog zatvora gdje su prenoćili jednu noć.. U zatvoru su ovi Srbi zatekli Vojku Vranješevića, Ristu Palikući i Nedu Bajića, koji su bili zatvoreni zbog agitovanja stanovništva i širenja revolucionarnih ideja na prostoru sela Štrpci. Vojko Vranješević je bio bilježnik u Štrbačkoj opštini sve do okupacije, a uhapšen je jer je savjetovao štrbačke Srbe da ne predaju naoružanje koje su imali jer će im ubrzo trebati, te da oružje i municiju posakrivaju.

Njemačke i ustaške okupacione vlasti su izdale proglas kojim se prijetilo smrću svim Srbima koji ne predaju naoružanje. Mnogi štrbački Srbi su poslušali Vojku Vranješevića, između ostalih i Nedo Bajić, koji je skrio oružje i nešto municije. Sredinom januara 1941, ustanici su od Nede Bajića odnijeli naoružanje, što su Nijemci u Štrpcima odmah saznali te su Nedu odmah uhapsili. Njemački predsjednik opštine Glogovac, Hajnrih Van je osumnjičio Vranješevića da je u vezi sa Nedom Bajićem i da zajedno šire revolucionarne ideje, pa su ih pohapsili. Neke poznate ustaše i njihovi saradnici koji su sudjelovali u ovom zločinu su: Franjo Horvat, Marko Krezić, Eduard Kršulj, komandir 18. ustaške satnije, Slavko Orešić, zamjenik, Alija Šipragić, Hanzi Felber, lugar Džemal, Jozo Marćinek, domobran iz Lužana, Jure Deket, domobran sa Vučijaka i još neke nepoznate ustaše. Mihajlo Hartman, njegova žena Micika i sinovi[1] Đuri i Mihi, podjednako se optužuju za ovaj zločin od strane Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača.

Sa mjesta strijeljana su uspjeli pobjeći i preživjeti strijeljanje: Teodor Stojnić, Ljubo Brković, Ljubo Gajanić, Mirko Brković i Nedo Tatarević, koji su kasnije ostavili svoja svjedočenja o ovom događaju i svoje iskaze dali Sreskoj komisiji za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača 17. juna 1945. godine.

 

Spomen ploča na mjestu stradanja pored magistralnog puta Prnjavor – Derventa

Komisija je uzela svjedočenja od porodica stradalih i preživjelih, a danas smo uspjeli pronaći samo svjedočenja koja navodimo u produžetku.

Tatarević Sofija, stara 32 godine, svjedoči: „Koncem 1941. godine odvele su ustaše 6 ljudi iz našeg sela Lužana u zatvor, a dan kasnije ja sam otišla u grad da vidim šta se desilo sa tim ljudima pošto drugi nisu smjeli otići i bili su svi razbjegnuti. U zatvoru našla sam od te grupe samo 2 djece, a ostalih nije bilo. Djeca su mi rekla da su njima obećali da će ih pustiti kući. Po povratku iz zatvora ja sam navratila kod Hartmana da mu kažem da onih ljudi nema i tražila da izbavi barem tu djecu, i on mi je to obećao da će ići gledati šta je to bilo. Drugi dan po tome Hartman je poslao svoga momka po našem selu da pokupi ostatak ljudi Srba kojima je prijetila opasnost, pod njegovu zaštitu ali da žive u njegovoj kući. Seljani su povjerovali njemu i sklonili se kod njega, gdje su ostali mjesec dana radeći u korist Hartmana ne dobivši od njega zato ni hrane ni plate.

Početkom februara došao je jedan radnik koji je kod njega bio zaposlen i koji je imao neku potražnju crijepa od njega. Ovaj isti se zvao Vlado Bjegojević iz Štrbaca. Na straži je stajao Jure Deket iz Vučijaka koji je obavijestio ustaše da je ovaj došao iz Štrbaca da vozi crijep za četnike. Zatim su se okupile ustaše i pokupili te sve ljude i otjerali u zatvor u Prnjavor… Taj isti dan uveče dođu ustaše i pokupe sve ljude koje je Hartman uzeo u zaštitu a među njima i mog muža Lazu Tatarevića … u toj grupi nije slučajno bio Teodor Šikarac, po njega je kući došao Jozo Marćinek koji je bio u službi Gestapo-a i potpuni njihov saradnik i odveo Teodora do te grupe koja je otjerana u zatvor u Prnjavor. Taj moment Mihail Hartman nije ni izašao iz kuće a kamoli da se zauzeo za te ljude …[2]

Tatarević Jovana, stara 49 godina, iz Štrbaca, svjedoči o ovom događaju: „…Početkom godine 1942. ja sam se sklonila sa svojim pokojnim mužem Ristom i još nekim seljanima u kuću Mihaila Hartmana radi opasnosti od ustaša, koja je prijetila svima. Tu sam se zadržala oko šest dana, ostali su se zadržali i dalje. Početkom februara odveli su ih u zatvor gdje su bili jednu noć, a drugu noć su ih poveli za Derventu i u Vijačkom lugu sve postreljali. Za vrijeme našeg boravka kod Hartmana isti je dolazio jedno jutro te nam rekao da se sklonimo negdje u drugi srez kao npr. Tešanj, međutim, njegova žena Micika nas je odvraćala s tim da će nas ona već zaštititi. Stoga sumnjam da je ona morala znati šta će se dogoditi. Isti dan je moj malodobni sin Miroslav pošao svojim poslom sa volovskim kolima, uto ga je sreo Hilko Hemun[3] iz Lužana i natjerao ga da vozi sijeno za njega u Prnjavor, jer je on bio pobjegao iz Lužana. Sijeno je bilo vlasništvo Petra Segića iz Štrbaca, koji je bio izbjegao na partizansku teritoriju u Brestovo. Hilko Hemun kao saradnik ustaški naredio je prevoz bez mog znanja i odobrenja…“[4]

Preživjeli sa strijaljanja Tatarević Nedo, star 40 godina iz Lužana svjedoči: „Početkom 1942. godine sam se bio sklonio sa ostalim mještanima pravoslavne vjere u kuću Mihaila Hartmana, ispred ustaša, misleći da ćemo tako biti zaštićeni, jer nam je on to obećavao. Za vrijeme našeg boravka radili smo za Hartmana a da za to nismo dobijali niti plaće niti hrane. Početkom februara došle su ustaše i odvele nas u zatvor u Prnjavor gdje smo ostali jednu noć i jedan dan, a zatim su nas bez ikakvog saslušanja potjerali prema Derventi. Kada smo došli u Lug postrojili su nas u trojne redove, a ja sam se nalazio pri kraju u trećem redu. Kada su zapucali vidio sam gdje padaju mrtvi i ranjeni, a ja sam slučajno ostao nepovrijeđen. U taj čas sam skočio u jarak i primirio se kao da sam mrtav ali sam ipak promatrao šta se događa. Vidio sam da su neki od mojih drugova uspjeli pobjeći. Devet ustaša su otišli u potjeru za odbjeglima a četiri su ostala kod mrtvih i ranjenih. Vidio sam jednog između njih kako puca u one što leže, a drugi probada sa bajonetom. Kada su mene spazili, nisu prilazili nego su sa udaljenosti oko 2 metra ispalili u mene metak ali me nisu pogodili. Na to je drugi rekao mrtav je i tako su me napustili. Kada sam vidio da su se udaljili pobjegao sam u pravcu rijeke Vijake. Pošto je rijeka bila smrznuta bježao sam ledom oko 6 km dok sam izašao u Štrpce u partizansku pozadinu…“[5]

Preživjeli sa strijaljanja Brković Mirko, star 34 godine iz Lužana svjedoči: „Početkom godine 1942. bio sam se sklonio sa ostalim mještanima pravoslavne vjere u kuću Mihala Hartmana od ustaša jer nam je isti obećao sigurnost… Radili smo za Hartmana a za to nismo dobijali niti hranu niti plaću… Početkom mjeseca februara došle su ustaše i otjerale nas u zatvor u Prnjavor gdje smo ostali dan i noć, a zatim su nas bez ikakvog saslušavanja potjerali prema Derventi. Kada smo došli u Lug, postrojili su nas u trojne redove, a ja sam se nalazio u drugom redu. Kada su zapucali, vidio sam kako padaju mrtvi i ranjeni drugovi, a ja sam tada preskočio preko mrtvaca i nastavio bježati oko dva i po kilometra. Kad sam stigao do šumice, tuj sam se odmorio i videći da je opasnost minula, prebacio sam se na oslobođenu partizansku teritoriju… Za naše odvođenje kao i ubistva okrivljujem Miciku Hartman, koja je bila u službi Gestapo, Đuri Hartmana, Džemala ……., i tadašnjeg domobrana Juru Deketa iz Vučijaka…“[6]

Svjedok Husein Delić, star 45 godina, vjere islamske svjedoči: …“U godini 1941. bio sam ključar zatvora u Sreskom načelstvu u Prnjavoru. U zatvor po noći dolazili su Alija Šipragić, vodnik ustaške bojne, Mirko Krezić, pristav(činovnik sreske policije, p.a.) sa nekim nepoznatim ustašama koji su bili dovedeni sa strane, te su ih zlostavljali na razne načine. Kod samog odvođenja vezivali su ruke unazad dva po dva čovjeka. Što se tiče gore pomenutih Srba iz Lužana, jedne noći došao je Alija Šipragić držeći u ruci neki papir, te ih je sve redom popisao govoreći da idu za Gradišku i da se ne boje ništa. Ustaše koje su ih vezivale, moglo ih je biti oko 12. Ujutro sam saznao od činovnika Poreske uprave Haneke da su pobijeni u Lugu neki Srbi, koji su po noći bili odvedeni iz zatvora. Tada mi je bilo jasno o kome se radi. Nisam primijetio da je Mihal Hartman ili ma ko od Hartmanove familije dolazio intervenisati kod ustaških vlasti niti su posjećivali zatvorenike. Ujedno mi je poznato da je sudjelovao u tome poručnik  Domobranske satnije komandir Feliks Naglić iz Gospića. Isti se isticao u progonjenju Srba. U vrijeme toga hapšenja, sreski predstojnik bio je Franjo Horvat. Marko Krezić, njegov zamjenik, komandant ustaške satnije Eduard Kršulj, zamjenik Slavko Orešić, vodnik Alija Šipragić….“[7]

U Vijačkom lugu su 1. februara 1942. godine pobijeni: Tatarević Lazo, Tatarević Risto, Šikarac Todor, Šikarac Spasoje, Šikarac Đurađ, Šikarac Rade, Brković Petar, Brković Rajko, Bjegojević Vladimir, Bajić Nedo, Vranješević Vojko.

 

Djelimičan i nepotpun spisak stradalih iz Lužana:

Budak (Filip) Stevan, rođen 1900, Srbin, ubijen od ustaša 1942. u direktnom teroru

Budak (Stevan) Božo, rođen 1925, Srbin, poginuo 1943. u NOBu, Crni vrh

Duronjić (Jovo) Rajko, rođen 1916, Srbin, ubijen od ustaša 1942. u logoru Jasenovac

Ignjatić (Mitar) Petar, rođen 1894, Srbin, ubijen od ustaša 1941. u direktnom teroru

Keser Dušan, rođen 1898, Srbin, ubijen od ustaša 1942. u direktnom teroru

Kršić (Damjan) Kosta, rođen 1900, Srbin, ubijen od ustaša 1942. u direktnom teroru

Kršić (Kosta) Dušan, rođen 1925, Srbin, ubijen od ustaša 1942. u

direktnom teroru

Kršić (Kosta) Milan, rođen 1927, Srbin, ubijen od ustaša 1942. u

direktnom teroru

Marušić (Marko) Slavko, rođen 1923, Hrvat, poginuo 1944. u NOBu, Fruška gora

Šikarac (Lazo) Rade, rođen 1918, Srbin, ubijen od ustaša 1942. u

direktnom teroru, Lužani

Šikarac (Lazo) Spasoje, rođen 1914, Srbin, ubijen od ustaša 1942.

u direktnom teroru, Lužani

Šikarac (Stevan) Đurađ, rođen 1906, Srbin, ubijen od ustaša 1942.

u direktnom teroru

Šikarac (Stevan) Todor, rođen 1902, Srbin, ubijen od ustaša 1942.

u direktnom teroru, Lužani

Tatarević (Jovo) Risto, rođen 1883, Srbin, ubijen od ustaša 1942. u

direktnom teroru

Tatarević (Lazo) Božo, rođen 1922, Srbin, poginuo 1942. u NOBu,

Derventa

Tatarević (Neda) Smilja, rođena 1925, Srpkinja, ubijena od ustaša

  1. u direktnom teroru, Štrpci

Tatarević (Teodor) Lazo, rođen 1894, Srbin, ubijen od ustaša 1942.

u direktnom teroru, Lužani

________________________________________________

[1] Hartmanovi sinovi su bili Mihin, Đuri, Karlin, Braco i jedna kćerka kojoj je ime zaboravljeno.

[2] Arhiv Republike Srpske, Okružna komisija za ispitivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača Prnjavor (1944-1945); 1944/1945 : knj. 1; kut. 1

[3] Hilko Hemun je bio brat Vasilja i Ivana-Iljke Hemuna koji je učestvovao u masakru žena i djece u Kremni. Kuća im se nalazila na raskršću puta Kremna-Vijačani, na Špilinom imanju danas.

[4] Arhiv Republike Srpske, Okružna komisija za ispitivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača Prnjavor (1944-1945); 1944/1945 : knj. 1; kut. 1

[5] Isto

[6] Isto

[7] Isto

Vezani članci:

Stradanje naroda Prnjavorskog kraja (1) Narodni heroj Miloš …

Stradanje naroda Prnjavorskog kraja (2) Masovni zločin nad …

Izvor: Genocid.info