Stradalnici Jevreji i Srbi 1941. u Banjoj Luci i rušenje hrama Hrista Spasitelja

Aprila 1941. godine  stvorena je, pod zaštitom nacističke vojne sile, genocidna Nezavisna  država Hrvatska, uspostava koje je značila pogrom nad Srbima, Jevrejima i Romima. Što se sprema bilo je mnogima poznato godinama ranije, ali je političko sljepilo većine srpskih političara učinilo da naš narod u Hrvatskoj, Dalmaciji, Sremu, Bosni i Hercegovini dočeka nespreman ustaško preuzimanja vlasti na tom prostoru.

Piše: Nikola Milovančev

Sve se moglo predvidjeti, kao i genocid do kojeg je došlo u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Hrvoje Magazinović, Hrvat monarhističke i jugoslovenske orijentacije, opisao je u svojim memoarima („Kroz jedno mučno stoljeće“, Društvo Hilandar, Valjevo 2010. g.) svoj razgovor iz novembra 1940. sa Viktorom Gutićem, koji je pola godine kasnije postao ustaški povjerenik za dotadašnju Vrbasku banovinu:

„Ti, Viktore, govoriš o klanju svih Srba u Banjaluci?“ „Ne, ne samo u Banjaluci, u cijeloj Vrbaskoj banovini, pa i ostaloj Bosni i Hercegovini. Bosna će biti čista, bez Srba; granica NDH biti će na Drini.“

Zatim mi je prišao posve blizu, lice nasuprot licu na udaljenosti od 10 cm, oči crne i ledene, pa će šapćući razvlačeći riječi: „A onda će ideja jugoslavenstva biti zakopana za sva vremena!“…
„Sve to što si mi ispričao, sve je to za normalni mozak neprihvatljivo. Ipak vjerujem da je to neka tvoja šala, ili plod halucinacija. Da bi ti tako nešto samo i pokušao, prethodno bi Jugoslavija trebala propasti.“ – rekoh.

„Tako je, slažemo se. Najprije će Jugoslavija propasti i raskomadati se. Tada će se uspostaviti NDH, ja ću postati sva vlast u Vrbaskoj banovini i
odmah otpočeti pokolj.“ „Kako, Viktore, t i polaziš od propasti Jugoslavije, kao da se to već dogodilo, ili će se preko noći dogoditi?“

„Pa da, za koji dan Jugoslavija će izazvati Njemačku, a ova će je pregaziti i raskomadati. Srbi su totalni luđaci, oni smatraju da moraju učestvovati u svakom ratu, pa i u ovome. Ne smije biti rata bez njih. Ja sam prijatelj s njemačkim konzulom u Banjaluci. On prima obavještenja iz njemačkog poslanstva u Beogradu, ali prima i ona posebna strogo povjerljiva iz Berlina. Nedavno mi je dao da ih čitam. U Berlinu su sigurni da će Srbi uvući državu u rat. A onda – rekao sam ti što ću učiniti.“

„Čuj me, Viktore, hoće li Jugoslavija ući u rat ili ne, ja to ne znam. Ali neka se to i dogodi, neka se Jugoslavija razbije i ti postaneš vrhovna ustaška vlast u Vrbaskoj banovini, pa sve i da počneš s ubijanjem Srba, fizički i vremenski to je nemoguće u potpunosti izvršiti.“
„Imat ćeš prilike da to vidiš. Kad sam se vratio s robije iz Sremske Mitrovice, otišao sam tajno u Italiju i sastao se s Pavelićem. Iznio sam mu plan čišćenja Bosne i Hercegovine i on ga je prihvatio. Dao mi je potpuno odriješene ruke. I, tako će biti.“

„Za Boga miloga, Viktore, što ti to govoriš, zar cijeli jedan narod, stotine hiljada ljudi da se stavi pod nož?“

Rušenje hrama Hrista Spasitelja, tragičan događaj u istoriji Banja Luke, ostao je zabilježen u jednoj stranoj publikaciji iz doba II svjetskog rata ali je taj podatak nepoznat našoj široj javnosti. Razlog je činjenica da antinacističku knjigu „Istrebljenje Jevreja“ („Lo sterminio degli Ebrei“, Kraljevska štamparija, London 1943.) ne posjeduje niti jedna biblioteka na prostoru bivše Jugoslavije.

Ta knjiga je štampana za vrijeme rata, prvo na engleskom jeziku, a zatim je u svrhu obavještavanja svjetske javnosti o nacističkim zločinima u Evropi prevedena i u Londonu. Štampana je i na italijanskom i još na nekoliko drugih jezika. Sticajem okolnosti, 2017. g. uspjelo mi je da u jednom stranom antikvarijatu otkupim primjerak na italijanskom jeziku, pa mogu da našoj javnosti citiram svjedočanstvo koje je iz Banja Luke poslato u London nakon rušenja srpske pravoslavne crkve u ovom gradu 1941. godine.

Opis rušenja pravoslavnog hrama Hrista Spasitelja u Banjoj Luci se nalazi u pasusu pri kraju poglavlja o stanju i zločinima u Jugoslaviji, na 24. strani spomenute knjige.

Citiram:

„…svjesne tijesnih prijateljskih odnosa, koji su spajali Jevreje i pravoslavne Srbe u Bosni i Hercegovini, ustaške vlasti su se u varoši Banjaluka u Bosni prepustile svojoj sadističkoj mašti i domislile se da sazovu Srbe da prisustvuju rušenju upravo dovršene pravoslavne (u tekstu se navodi starinski naziv „grčko-pravoslavne“ – op. N. M.) crkve, koju su, pod prijetnjom mitraljeza, bili primorani da uništavaju Jevreji. Ali ustaše nikako nisu uspjele da kompromituju moralnu solidarnost koja je spajala bosanske građane, Srbe i Jevreje, pa su, za osvetu, protiv ovih posljednjih otvorili mitraljesku paljbu. Na prste jedne ruke se može prebrojati ko je uspio da pobjegne“.

Najodgovorniji za ovaj zločin, Viktor Gutić, se u postupku pred Udbom 9. 9. 1946. branio u pogledu rušenja banjalučke i drugih pravoslavnih crkvi i odgovornost prebacivao na ustaškog ministra „bogoštovlja“ Milu Budaka: „Za rušenje srpskih pravoslavnih crkvi ja sam dobio nalog iz Zagreba od dr Budaka da se sve pravoslavne crkve unište“ (H. Magazinović, Kroz jedno mučno stoljeće).

Vjerujem da srpski i jevrejski narod treba da se sjećaju tragičnih banjalučkih događaja iz avgusta 1941.godine, mučenika postradalih u zločinima ustaških bojovnika predvođenih Viktorom Gutićem i da da se usmjerimo u to da zaborav ne prekrije naše nevine žrtve postradale od zločinaca kojih su se čak i nacisti gadili.

Autor: NIKOLA MILOVANČEV