Stalni boravak teško ostvariv

Prvog januara na snagu je stupio izmijenjeni Zakon o strancima koji propisuje mogućnost stalnog boravka u Hrvatskoj za one koji nemaju hrvatsko državljanstvo, a imali su stalno prebivalište i boravak u SR Hrvatskoj do 8. oktobra 1991. godine.

Stalni boravak bez velikih administrativnih i birokratskih procedura dobili bi oni „stranci“ koji se u Hrvatsku vraćaju zahvaljujući stambenom zbrinjavanju bivših nosilaca stanarskog prava ili na neki drugi način, a temeljem potvrde Regionalnog ureda za izbjeglice, povratnike i prognanike.

Novi Zakon ima dosta neprecizno definiranih odredbi, pa postoji mogućnost njihovog različitog tumačenja, a također predviđa diskreciono pravo državnih službenika da odlučuju kome će dati stalni boravak. Naime, o svemu odlučuje MUP, odnosno policijske uprave, u kojima referenti za pitanje stranaca i njihovog boravka u Hrvatskoj na različite načine tumače pojedine odredbe; čini se da na niži nivo još nisu poslani provedbeni akti.

Pritužbe oštećenih

Radi se o slučajevima kada su suprug ili supruga druge nacionalnosti i sada drugog državljanstva, premda su do pred kraj 1991. živjeli u SR Hrvatskoj. Usprkos važećem Zakonu, od nehrvatskih državljana, Srba posebno, traži se ispunjenje raznih uslova kako bi i nekoliko mjeseci imali pravo boraviti u Hrvatskoj, a da o stalnom boravku i ne govorimo.

Zato su se Vijeću srpske nacionalne manjine Karlovačke županije za pomoć obratili mnogi građani čije porodice sada žive odvojeno, čiji su muž ili žena u Srbiji ili Republici Srpskoj, a htjeli bi se vratiti u Karlovac. Vijeće se obratilo pučkom pravobraniocu, a on je pak zatražio tumačenje od MUP-a.

Prethodna HDZ-ova vlast je sa koalicionim partnerom SDSS-om bila dogovorila da će „stranci“, odnosno Srbi bez hrvatskog državljanstva, moći odmah dobiti stalan boravak, a da drugi dan nakon dobivanja stalnog boravka mogu podnijeti zahtjev za državljanstvo. No, za sada od toga ništa.

„Novosti“ su više puta pisale o slučaju Tatjane Rućando, Srpkinje iz Zrenjanina čiji suprug i djeca imaju hrvatsko državljanstvo, ali ga ona na može dobiti. Tu je i slučaj akademske slikarice Ljiljane Simić, koja je do 1991. živjela u Puli, a rođena je u Srbiji. Vratila se i dobila stambeno zbrinjavanje, ali ne i stalni boravak i državljanstvo.

VSNM-u Karlovačke županije obratila se žena čiji sin, kao i ona, ima hrvatsko državljanstvo, ali suprug nema, iako je u Karlovac došao kao dijete, tu se školovao i radio sve do 1991, kada je izbjegao. Ove će godine u penziju i želi se vratiti u Karlovac, gdje je obitelj dobila stan u sklopu stambenog zbrinjavanja. Iako su se supružnici pozvali na novi Zakon o strancima, u karlovačkoj Policijskoj upravi rekli su da on najprije mora ostvariti status privremenog boravka u trajanju od pet godina, svaka se tri mjeseca prijavljivati i odjavljivati, mjesečno mora imati 1.500. kuna za izdržavanje i plaćati zdravstveno osiguranje.

„Ili smo mi u krivu kada tumačimo novi Zakon o strancima, ili djelatnici u PU karlovačkoj nisu upoznati sa novim Zakonom, ili ga namjerno krivo tumače“, piše županijski VSNM pučkom pravobraniocu.

Kompliciran postupak

Andrea Lenard, službenica za odnose s javnošću PU karlovačke, kaže da je članom 94 točkom 2 Zakona o strancima propisano da se iznimno može odobriti stalni boravak onim strancima koji su 8. oktobra 1991. imali prebivalište u Hrvatskoj, namjeravaju se stalno nastaniti u Hrvatskoj i korisnici su nekog programa stambenog zbrinjavanja.

– Za te se strance ne traži uslov iz člana 92 stav 1, a to je pet godina neprekidnog privremenog boravka u Hrvatskoj. U članu 96 stavu 2 propisano je da će se strancima iz člana 92 točke 2 odobriti stalni boravak ukoliko imaju valjanu putnu ispravu i ne predstavljaju opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje. Navedeni član ne podrazumijeva automatsko priznavanje statusa stalnog boravka, već stranac mora u policijskoj upravi ili stanici podnijeti zahtjev za odobrenje stalnog boravka, a o zahtjevu odlučuje Ministarstvo shodno članu 92 stav 2. Postupci započeti prije stupanja na snagu novog Zakona dovršit će se prema starom Zakonu – kaže Andrea Lenard.

Članom 94 Zakona, kako piše u odgovoru ministra unutrašnjih poslova Ranka Ostojića zamjeniku pučkog pravobranioca Dejanu Paliću, utvrđeno je da uz ispunjenje samo dva uslova (posjedovanje valjane putne isprave i da stranac ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje) pravo na reguliranje stalnog boravka ima: stranac koji do podnošenja zahtjeva ima tri godine neprekidnog privremenog boravka u Hrvatskoj i najmanje deset godina izbjegličkog statusa; stranac koji je 8. oktobra 1991. imao prebivalište u Hrvatskoj i koji je korisnik programa povratka, obnove ili stambenog zbrinjavanja. Zahtjev za izdavanje stalnog boravka podnosi se na temelju člana 94 stav 1, točka 2.

Teško se oteti dojmu da državni službenici imaju previše diskrecionog prava, no vidjet će se kakva će praksa biti ubuduće. Dugo je trebalo da se dobije pravo na stambeno zbrinjavanje, a kada se to uspjelo, pojavio se drugi zakon, koji tzv. mješovite porodice dovodi u nepovoljniji položaj.

AUTOR: Milan Cimeša

Izvor: