Stalna primena teorije o dva kamiona ustaša

Problem hrvatskog društva, odnos prema ustaštvu, leži u činjenici da ogromna većina tog društva misli da Hrvatske kao samostalne, nezavisne države ne bi bilo bez ustaškog pokreta. Takav stav prožima hrvatsku inteligenciju, takav stav se odavno ne skriva, uprkos ustavnom određenju da je Hrvatska utemeljena na antifašizmu

Ništa se tu promeniti neće, Hrvatska i dalje klizi u prostor u kojem dominira mržnja, netolerancija prema svakoj posebnosti, naročito srpskoj. Hrvatsko društvo je poraženo, hrvatska inteligencija po ne zna se koji put pokazuje da je njen stepen intelektualne slobode baždaren na liniji srpskog prefiksa i svake srpske imenice. Hrvatska uzmiče pred ustaštvom koje se po toj državi širi kao magla. Niko ga ne zaustavlja, niko se ne opire zlu i to ćutanje moglo bi da se pretvori u nešto veliko i opasno. 

Ko brani čast Hrvatske

 Sve informacije koje stižu iz Hrvatske govore da tamošnji Srbi – ono što je od njih ostalo nakon genocida u Drugom svetskom ratu i etničkog čišćenja u prvoj polovini devedesetih – žive u danonoćnom strahu. Ko god od Srba ima mogućnost da se iseli iz Hrvatske, taj beži glavom bez obzira. Atmosfera stvorena divljanjem sledbenika Ante Pavelića pretvara Hrvatsku u sigurnu kuću za sve kojima je Srpstvo, kakav god oblik da ima, prva, najveća i najslađa meta. Državne deklaracije o slobodnom, demokratskom društvu spaljene su u Vukovaru, Zagrebu, Udbini, Zadru, Rijeci…

Ko danas brani čast Hrvatske? Ko se isprsio pred Šimunićem, Tompsonom, Stožerom za hrvatski Vukovar, raznim udrugama dragovoljaca… ko stoji ispred  te gomile šovinista i pokušava da stvori kakav-takav privid da je Hrvatska nešto drugo od onoga što zaista jeste? Tri novinara i jedan pisac. Malo za selo, kamoli za jednu državu. Svi ostali ćute. Boris Dežulović, nekada novinar „Ferala“, očajan što je skoro sam, što jedini u hrvatskoj javnosti aktuelne pojave naziva pravim imenom, odlazi korak dalje i današnje ustaše naziva običnim kukavicama. Izaziva ih, stiče se utisak da bi se umesto pisanja najradije potukao.

Podsetilo me to na ocenu koju sam čuo od Gorana Babića, hrvatskog književnika, izgovorenu u kafani početkom devedesetih. Glasi: „Nema sa ustašama razgovora, tu samo sila pomaže, ustaša ćuti, iza leđa drži nož i čeka trenutak da ga upotrebi, vi Srbi to nikada nećete shvatiti a mojim Hrvatima će doći u glavu tek kad krenu na njih, na one koji nisu ustaše“.

Upravo to gledamo; ustaše su devedesetih, po drugi put u pedeset godina, napravile svoju državu, zauvek rešile srpsko pitanje u njoj, izgubile vlast, potom je delile sa drugima a sada čine sve da sami zavladaju kabinetima na Gornjem gradu. Jedino međunarodna pozicija Hrvatske, njeno članstvo u Evropskoj uniji, sprečava ustašiju da se obračuna sa onima koji im, u hrvatskom nacionalnom korpusu, nisu po volji. Koliko je ovih drugih? Sramotno malo, sudeći po onome što vidimo, čujemo i čitamo.

Fudbaler Josip Džo Šimunić je za 24 sata na Fejsbuku skupio 150.000 sledbenika. Protiv njega su Boris Dežulović, Miljenko Jergović, Zoran Pusić, Jelena Lovrić i poneki novinar. Svi drugi ćute; ni jedne tribine u Zagrebu, protesta na otvorenom, peticije sa potpisima uglednih ličnosti hrvatskog društva, političkom vrhu, da se nešto poduzme. Ćuti Hrvatsko društvo književnika, Hrvatsko društvo sociologa, ćute borci za ravnopravnost. To ćutanje objašnjivo je, između ostalog i kroz nazive institucija, organizacija, političkih stranaka, nevladinih grupa, javnih privrednih sistema u Hrvatskoj… Svi oni imaju hrvatski prefiks. Slažem se sa ocenama da je to proisteklo iz neke vrste kompleksa ali se, sigurno je, nikada neću složiti sa dodatkom da su takvi kompleksi bezopasni. Ne, u ovom slučaju oni su centralni generator sa svojstvom samoobnavljanja.

Decu uče da mrze

Hrvatska, na primer, ima: Hrvatsku radio-televiziju, Hrvatsko novinarsko društvo, Hrvatski nogometni savez… Srbija ima Radio- televiziju Srbije, Udruženje novinara Srbije, Fudbalski savez Srbije… da ne idemo dalje, pošto u Srbiji osim Srpske akademije nauka i umetnosti, Srpske književne zadruge i Srpskog narodnog pozorišta (u Novom Sadu) skoro ništa drugo nema srpski prefiks.

Svega nekoliko dana nakon Šimunićeve demonstracije ustaštva na stadionu Dinama u Zagrebu, nešto još gore dogodilo se na stadionu Hajduka, u Splitu. Sve vreme utakmice Hajduk – Osijek gledaoci su uzvikivali „Za dom-spremni“ i „Ajmo, ajmo ustaše“. Split se još jednom potrudio da pokaže kako od onog otvorenog, nekada projugoslovenskog, slobodarskog grada nije ostalo ništa, osim zgrada u kojima danas žive poštovaoci lika i dela ustaških zločinaca. U Splitu je i dalje – doduše, nije više gradonačelnik – Željko Kerum, čovek koji je pre tri godine u samo jednoj rečenici objasnio negativan odnos Hrvata prema Srbima: „Tako smo odgajani“, kazao je. Savršeno tačno. Ustaštvo je stvar odgoja, mržnja prema drugoj naciji posledica porodičnog i društvenog delovanja. U Hrvatskoj decu uče da mrze Srbe; u Hrvatskoj je mržnja prema Srbima sastavni deo folklora, društvenog stava, civilizacijskog dometa. Mržnja prema Srbima u Hrvatskoj nikada nije odbačena kao društveno neprihvatljiva, ona se u „objašnjenjima“ uvek svodi na „incident ekstremista“, „uspaljenih budala koje ne znaju šta rade“. Hrvatski nogometni savez jedan je od rezervnih ustaških položaja.

Nedavno preminuli predsednik tog saveza, Vlatko Marković, javno je govorio da su mu ustaše draže od partizana a sadašnji šef HNS, Davor Šuker slikao se pre neku godinu na grobu Ante Pavelića, u Španiji. Imate tu fotografiju na internetu. To ga je, pretpostavljam, i preporučilo za sadašnju funkciju. Onaj umno poremećeni cirkusant, Zdravko Mamić, uz Šukera ključni čovek hrvatskog fudbala, godišnje bar tri puta iskaže šovinizam prema Srbima. Posle se pravda da ga nismo razumeli, da je kontekst bio drugačiji, da među Srbima ima prijatelja više nego cela hrvatska vlada…i slične gluposti. Srbi mu uvek poveruju.

Da je samo ćutanje hrvatske inteligencije pred ustaštvom jedini problem, ni pola jada, ali ta inteligencija čini sve da obesmisli svaku kritiku ustaštva a kritike te vrste u Hrvatskoj, rekoh, svedene su na nekolicinu ljudi. U toj priči nema boljeg primera od Dražena Lalića, profesora sociologije i politologije na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Reagujući na intervju koji je Igor Mandić nedavno dao „Večernjim novostima“, Lalić, u Hrvatskoj inače svrstan među pripadnike političke levice, kazao je da Mandić izmišlja jer, veli ovaj profesor, ustaša u Hrvatskoj nema već 70 godina. Ove što divljaju po Vukovaru i širom Hrvatske Lalić vidi kao male grupe šovinista. Sličnu postavku, u stalnoj hrvatskoj minimalizaciji ustaštva i zločina, imao je i Miroslav Krleža. On je, ako se sećate, ponavljao da je u Hrvatsku ustaštvo uvezeno iz Hercegovine, u dva kamiona sa spuštenim ceradama.

Ustaštvo i državotvorna ideja

Može li Hrvatska da se obračuna i ako može, na koji način, sa ustaštvom? Imaju li Hrvati uopšte potrebu da se oslobode ustaštva? Koliko je ova strašna ideologija odvojiva od hrvatske državotvorne ideje? Nije li u celoj priči presudan strah kod većine Hrvata da bi konačni obračun sa ustaštvom značio i poraz hrvatske državotvorne ideje jer, nemojmo da se zavaravamo, većina Hrvata misli, a to su pokazala i istraživanja javnog mnjenja, da je ustaški pokret najzaslužniji za stvaranje hrvatske države, i one prve i ove druge. Istina, za „endehaziju“ kažu i da je bila nedemokratska, netrpeljiva prema Srbima, ali da je bila država, hiljadu godina sanjana hrvatska država. Uostalom, Tuđman je tu definiciju postavio na samom početku političke krize u bivšoj Jugoslaviji. On je igrao otvorenih karata.

Mogući odgovori na ova pitanja nisu poznati ni hrvatskoj ni evropskoj javnosti, ako Evropu uopšte interesuje Balkan, pre nego što na tom prostoru bukne neki sukob, autonoman ili izazvan u cilju interesa velikih sila. Za odgovorima traga hrvatsko društvo, ne zato što hoće, već stoga što snagu  inercije nadirućeg ustaštva nije moguće izmeriti bez bliskog susreta, sudara.

Koliko je to izvesno u bliskoj budućnosti? Hoće li hrvatska levica, kakva god da jeste, uzmicati ili ući u sukob koji je neminovan. Taj sukob zauvek treba da reši dilemu da li je Hrvatska u osnovi, fundamentu, ustaška ili nije ustaška država.

Piše Ratko Dmitrović

Izvor: PEČAT