fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

SRPSKA INTELEKTUALNA ELITA DA SE ODREDI PREMA ĆIRILICI

Ćirilica

Srpski intelektualci koji se deklarišu kao patriote nisu pokazali dovoljnu pažnju stradanju ćirilice. Neki je uopšte i ne smatraju jedinim srpskim pismom pa, samim tim, stradanje ne mogu ni videti. Mogli bi naći opravdanje u tome što propada sve što je srpsko, pa ne mogu stići na sve strane. Ali oni toliko ćute o latinizaciji Srbije da to običnom narodu postaje nepodnošljivo. Tako nisu primetili ni tri važna događaja iz prošle godine, a koji se tiču sudbine ćirilice.

Prvo, Statutom Vojvodine neustavno je u srpski jezik uvedena i ova hrvatska latinica. Ona je ranije bila u sklopu srpskohrvatskog jezika.

Drugo, u Zakonu o službenoj upotrebi jezika i pisma neustavno je ostala latinica. Tim Zakonom vlast je pokazala da će umesto sprovođenja Ustava po pitanju pisma biti nastavljen neobjavljeni državni program latinizacije Srbije na taj način što je omogućeno korišćenje hrvatskog pisma u dva najvidljivija segmenta koji su svakodnevno pred očima, pa privikavaju narod na poraz. Omogućeno je da organ, organizacija i drugi subjekt može njime ispisivati svoj naziv, firmu ili drugi javni natpis. Takođe je propisana upotreba latinice pri ispisivanju saobraćajnih znakova, putnih pravaca na međunarodnim, magistarlnim i drugim putevima, nazivi mesta i drugih geografskih naziva, naziva ulica i trgova i drugih javnih natpisa.

Treće, objavljeno je dopunjeno i izmenjeno izdanje rečnika Matice srpske iz 1993.g., autora Mitra Pešikana, Mata Pižurice i Jovana Jerkovića (glavni redaktor M.Pižuruca, a glavni recenzent akademik Ivan Klajn), koji nije usklađen sa Ustavom. Dok je članom 10. Ustava uz službeni jezik određeno korišćenje ćirilice, u pravopisu je ostala i latinica, uz obrazloženje da je ona „iz srpskohrvatskog zajedništva“.

Od svih intelektualaca koji se oglašavaju kao patriote u časopisima i na sajtovima, samo je prof. dr Slobodan Antonić postupio u vezi ćirilice kako nalaže težina trenutka. Prvo je pre godinu dana u intervjuu datom ćiriličkoj „Geopolitici“ rekao da su sve njegove dosadašnje knjige bile na latinici jer je mislio da je svejedno, a sada vidi da nije svejedno pa će sve buduće biti ćiriličke. Dodao je još da trebamo pružiti otpor ćirilicom. Kada jedan tako ugledan univerzitetski profesor javno prizna da je bio u zabludi i da se sada priklonio ćirilici, time se pokazao kao veliki čovek i patriota. Ali nije na tome stao, nego je dalje delao. Jedini je intelektualac izvan udruženja građana za zaštitu ćirilice koji je jedan svoj rad posvetio problemu ugroženosti tog pisma, i to pod naslovom „Latinizacija detinjstva“. On je tom prilikom propustio da obznani narodu da je latinica ušla u srpski narod i jezik uz vršenje svakojakog nasilja nad ćirilicom, ali je i bez toga bio uverljiv i vrlo konkretan, pa je narod razumeo njegovu poruku.

Kada je bio u zabludi jedan profesor, šta je tek sa manje obrazovanim narodom kome se već mnogo decenija nameće svest da je i ova hrvatska latinica – srpska. U tome je odgonetka zašto Srbi pišu tuđim pismom. Čim su poverovali da imaju još jedno pismo, ćirilica prestaje biti njihov nacionalni simbol, a bez tog svog karaktera osuđena je na nestajanje.

Vlast sprovodi neobjavljeni državni program latinizacije Srbije, i to otvorenim kršenjem Ustavne odredbe o pismu, a u tome uspeva upravo zbog narodnog neznanja o tome. Ona to radi gotovo bez ikakvog napora jer je podržava intelektualna elita, ili ćutanjem ili lošim činjenjem.

Ćutanje je gotovo opšte. Tek ponegde bude usput spomenuta ćirilica, gotovo reda radi. Kao kada se pominje Kosovo. Nedavno je pomenuta u članku Miše Đurkovića objavljenom u „Politici“, a ovih dana on je na sajtu „Novi standard“ pomenuo latinizaciju Crne Gore. Pomenuta je i od strane Milana Damjanca i Boška Obradovića na sajtu NSPM. Ali taj sajt nije objavio nijedan članak o ćirilici, iako mu ih je slalo ovo udruženje. Časopis „Dveri srpske“ nije posvetio nijedan broj latiničenju Srba. Jeste da dosta ljudi piše na patrotskim sajtovima o razaranju države, ali niko ne piše o razaranju nacionalne svesti menjanjem ćiriličkog kulturnog obrasca latiničkim.

A sada o štetnom delovanju patriotskih snaga u pogledu ćirilice, što delimično objašnjava otkud hrabrost Matici srpskoj i državnoj vlasti da krše Ustavnu odredbu o jeziku i pismu.

Pokrenut je patriotski sajt „Novi standard“, koga uređuju Željko Cvijanović i dr Miša Đurković. Potpuno je latinički i čini nam se da nijedan članak nije objavljen na ćirilici. Deo komentatora ćiriličara vodi pravi rat protiv g. Cvijanovića i uspeli su da osvoje nešto slobode u tom smislu da se njihovi komentari objavljuju na ćirilici. Deluje gotovo nestvarno da uz srpski patriotski sajt ide hrvatska latinica, ali kada nijedan univerzitetski profesor javno ne primeti pojavu neustavnog pravopisa, čuđenju nema mesta. Tako ovo udruženje daje svoj novac i moljaka druge za pomoć da bi se štampale i lepile poruke OSTANI SRBIN PIŠI ĆIRILICOM i sl., a pomenuti sajt to obesmišljava verujući da su srpskom pismu odbrojani dani i da će veću naklonost čitalaca pridobiti korišćenjem tuđeg pisma.

Zato nismo iznenađeni ni nepominjanjem ćirilice u članku prof. dr Mila Lompara „Prilog kritike srpske kulturne politike“ na istom sajtu, gde on piše:

„Integralistička kulturna politika je jedini način da se očuva svest o celini srpskog naroda, da se unapredi svest o srpskoj kulturi kao istorijskoj kontaktnoj kulturi tri vere, da se zasnuje – kao državna činjenica – briga o srpskom jeziku, posebno u područjima u kojima su Srbi izloženi sistematskim procesima odnarođavanja.“

Pa, još dalje: „Nikakvo anahrono razumevanje dela srpske kulture neće biti valjano“.

Dakle, prof. Lompar uz srpski jezik ne pominje ćiriličko pismo, iako je ta veza utvrđena članom 10. Ustava na sledeći način:

„U Republici Srbiji u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćiriličko pismo.

Službena upotreba drugih jezika i pisama uređuje se zakonom, na osnovu Ustava.“

Pokazana veza je „državna činjenica“ i utvrđena je s razlogom, jer je šestdecenijsko naturanje srpskom narodu hrvatske latinice, uz činjenje svakojakih nasilja nad ćirilicom, pa i povlačenjem dekretom ćiriličkih mašina iz upotrebe u državnim institucijama, učinilo da narod poveruje da ima dva pisma.

Prof. Lompar nije slučajno imenovan od strane „Dveri srpskih“ i Miše Đurkovića kao elitni intelektualac patriotskog usmerenja, pa nas iz udruženja za zaštitu ćirilice veoma zabrinjava kada on uz jezik ne pominje pismo. A tek ono pominjanje kontaktne kulture tri vere, kojom se treba očuvati svest o celini srpskog naroda? Dali je to poruka da ne trebamo slediti narodnu volju pretočenu u Ustav, po kome srpski jezik ima jedno pismo, nego trebamo zadržati i hrvatsku latinicu, jer je danas koriste Srbi muhamedanci i Srbi katolici? Koliko njih ima i da li ćemo ostavljanjem latinice više dobiti ili izgubiti s obzirom da se po međunarodnoj klasifikaciji knjiži u hrvatsku kulturnu baštinu sve ono što Srbi napišu na tom pismu.

Ovo udruženje nema nikakve dileme oko toga da li po pitanju pisma treba slediti volju većine svoga naroda zapisanu u Ustavu, a čini nam se da tako trebaju postupiti i elitni intelektualci. Uostalom, Srbi nisu mogli zadržati u zajednici ni narod u Crnoj Gori , kome niko nije osporavao njegovo opredelenje za hrvatsko pismo. Pa ako je život pokazao da to pismo ne može biti okupljajući faktor ni za pravoslavne Srbe, zašto da se u Srbiji ćiriličko pismo ugrožava latiničkim?

Zagonetan je profesorov stav da „anahrono razumevanje dela srpske kulture neće biti valjano“. Da li to znači da je anahrono baš ono što je napisano u članu 10.Ustava? Odnosno, da Srbi ne mogu reći da je njihovo pismo samo ćirilica, jer to stvara podozrenje u susednim državama, a i kod domaćih nacionalnih manjina? Nama je već dobro poznat taj gotovo opšti stav srpskih profesora da treba čuvati ćirilicu, ali ne na račun latinice.Kao da neko drugo pismo potiskuje ćirilicu.

I ovom prilikom ukazujemo na neshvatljivo veliku neozbiljnost argumnetacije Matice srpske kojom se pravda ostajanje i latinice u srpskom jeziku. Tamo se kaže da se V E R U J E da to neće biti štetno po srpsku kulturu sve dok ćirilica ne bude egzistencijalno ugrožena. To što Matica ne vidi ugroženost ćirilice ne treba čuditi, jer ona ne namerava da napusti srpskohrvatski put za koji se opredelila još 1954.g., ali nas brine što to ne primećuje tako ugledan intelektualac kakav je prof. Lompar.

Udruženje „Ćirilica“,  Beograd

Ostani Srbin

Izvor: ĆIRILICA BEOGRAD

 

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: