Srpska banka: Zajednička žrtva Pavelića, Broza i Tuđmana

Osnovana 1895. godine u Zagrebu, Srpska banka brzo je postala jedna od moćnijih financijskih institucija u južnom dijelu Austro-Ugarske Monarhije, a njeni dioničari su bili Ivo Andrić, Ivan Meštrović, Nikola Tesla, ali porodica Izetbegović…

Piše: Paulina Arbutina

Pored centrale u Zagrebu, imala je svoje poslovnice u Splitu, Novom Sadu i Budimpešti. Investirala je u brodogradnju, rudarstvo, metalurgiju, zračni promet, hotelijerstvo… Imala je svoje udjele u rudniku Trepča, u brodogradilištu Kraljevica i bila je vlasnik hotela „Imperijal“ i „Lapad“ u Dubrovniku. Nastavila se razvijati i u Kraljevini SHS, sve do 1941. godine, kada nastupa mračno razdoblje u kojem njena sudbina i imovina više nisu ovisile o vlasnicima i dioničarima, već o društveno-političkim i nacionalno-ideološkim previranjima – tada je učinjeno sve da se njena imovina otme, a svaki trag njenog postojanja zatre.

Svjedoci zločina

Šezdeset godina poslije, ime Srpske banke ponovo se potiho počelo spominjati. U ljeto 2000. godine u Zagrebu se okupilo nekoliko preživjelih dioničara i veći broj nasljednika pokojnih dioničara, koji ponovo registriraju Srpsku banku. Na njeno čelo stao je Mihajlo Šaškijević, umirovljeni profesor iz Čikaga, potomak jednog od dioničara koji je napisao knjigu „Deoničari Srpske banke, žrtve zločina Pavelića, Broza i Tuđmana“, koja je nastala na temelju rezultata višegodišnjeg istraživanja, sakupljanja arhivske građe i potrage za nasljednicima pokojnih dioničara.

– Mi nasljednici dioničara stojimo na stanovištu da je na prvom mjestu pitanje časti, dostojanstva i ugleda naših djedova koji su svoj životni rad uložili u napredak svog naroda, a zauzvrat su bili ponižavani, opljačkani, utamničeni, divljački ubijani i klani. U Srpsku banku uložen je mukotrpan rad naših djedova. Taj rad prvo je opljačkao u ime hrvatske državnosti Ante Pavelić, a nakon njega u ime izgradnje socijalizma Josip Broz. Tuđman i Milošević su našu preostalu imovinu poklanjali svojim suradnicima. Današnja vlast pokušava tu imovinu prodati budzašto strancima – opisuje pljačku Srpske banke Mihajlo Šaškijević.

Prvo se 1941. godine, na samom početku Pavelićeve endehazije, na udaru našlo samo ime Srpske banke. Temeljem zakonske odluke, Pavelić je naredio da sve ustanove moraju promijeniti svoja, za tadašnji režim nepoćudna imena. Upravni odbor Srpske banke nije imao drugog izbora nego prihvatiti novi naziv Trgovinsko industrijalna banka d.d. Zagreb i pokušati spasiti njenu imovinu. Međutim, ustaški režim nije stao samo na imenu banke, zakonom i prijetnjama promijenio je vlasničku i upravljačku strukturu banke, povećao dioničku glavnicu upisom novih dionica, koje je sve kupila Poštanska štedionica Nezavisne Države Hrvatske, čime je postala većinski dioničar i vlasnik imovine Srpske banke. S novim upravnim odborom, u kojem je od 17 članova bilo samo petero dioničara, Srpska banka je prešla u ruke Pavelićevih ustaša.

– Na djelu je bila otimačina imovine Srpske banke. Odluke su donesene na skupštini održanoj 31. juna 1941. godine, u vrijeme kada su već počeli pokolji Srba. Zapravo, neki dioničari Srpske banke već su bili ubijeni i to je bilo poznato članovima upravnog odbora. Pristajanjem na uslove ustaškog režima, stara uprava je spasila živote nekolicine Srba. Oni koji su ostali u Zagrebu i upravi radili su što su morali. Ostali su više kao svjedoci zločina nego čuvari otete imovine – ističe Mihajlo Šaškijević.

Konfiskacija imovine

– Neposredno poslije te skupštine izvršen je pokolj srpskih seljaka u glinskoj crkvi. Nepoznato je koliko je dioničara Srpske banke tom prilikom zaklano. U Glini i okolini bilo je preko stotinu dioničara, dok je Srpska banka bila u uskoj suradnji sa Srpskom štedionicom u Glini. Vječita tajna ostat će i brojka stradalih dioničara Srpske banke po ustaškim logorima u Jadovnu, a potom i u Jasenovcu – opisuje dalje Šaškijević povijest Srpske banke.

Godine 1945. novouspostavljena komunistička vlast ukinula je rad Srpske banke, a njenu imovinu 1946. zapečatila konfiskacijom. Već u jesen 1945. pohapšeni su članovi ratnog upravnog odbora Srpske banke, odnosno tada Trgovinsko industrijalne banke i optuženi za suradnju s neprijateljem, čime su, kako se isticalo u presudi, pridonijeli jačanju ekonomske snage njegove vojske. Tokom suđenja, okružni narodni sud u Zagrebu zaključio je da su stari članovi uprave jasno i nedvosmisleno, u potpunoj harmoniji, surađivali s ustaškom upravom, te da nije dokazano da su na suradnju pristali pod prisilom, nego samo da spasu svoj kapital. Epilog tog sudskog postupka su zatvorske i smrtne kazne za članove uprave i konfiskacija cjelokupne imovine Trgovinsko industrijalne banke, odnosno Srpske banke, koja biva prenesena u vlasništvo države. Takvu odluku sud je obrazložio time da dioničari materijalno odgovaraju za rad i krivična djela onih koje su izabrali i kojima su povjerili ravnateljstvo banke. „Osim toga dioničari su crpili materijalnu korist iz inkriminiranog rada članova upravnog odbora, pa je pravedno, da iz takvog rada snose i materijalnu štetu“, zaključuje na kraju svoje presude okružni sud u Zagrebu. Banka je zvanično prestala raditi 1948. godine.

– I opet, po drugi put priča o sudbini Srpske banke bila je ispisana krvavim slovima. U pitanju nije bila ni osveta, ni mržnja, a najmanje pravda. Suđenje je bio put da se legalizira ova otimačina i pljačka. Prava slika toga suđenja je presuda na dvije godine zatvora Stevanu Kalemberu, koji je tada bio u 84. godini života. Starac koji nije na sebi imao ni jednu mrlju, koji je bio poznat po svojoj požrtvovnosti, kojemu su jednog sina zaklali ustaše i koji je Zagreb napustio još 1942. godine. Tom presudom oteta je imovina i dioničarima koji su sve vrijeme rata živjeli u SAD-u, pa i imovina Crkvenoškolske opštine Srpske pravoslavne crkve Svetog Đorđa u Kanzas Sitiju. Kako je bilo moguće da su građani zemlje koja je bila u ratu sa stvarnim neprijateljem i koji su živjeli na drugoj strani oceana surađivali s neprijateljem? – pita Mihajlo Šaškijević.

No, tu nije bio kraj otimačini imovine dioničara Srpske banke. Odlukom vlade Narodne Republike Hrvatske, upravljanje i korištenje zgradom u Jurišićevoj četiri dobiva Radio-televizija Zagreb. Takvo stanje trajalo je sve do 1991. godine. Od imovine Srpske banke ostale su samo zgrade. Uspostavom samostalne Hrvatske otvorena je mogućnost da se konačno pravim vlasnicima vrati konfiscirana imovina. Međutim, u slučaju Srpske banke to nije učinjeno, već se s nepravdom otišlo korak dalje.

Nepravdom na nepravdu

Dvije najvrednije zgrade bile su ona glavnog ureda Srpske banke u Jurišićevoj i zgrada poslovnice u Splitu, na Rivi, koja je pod izgovorom da se vlasnici ne mogu naći predana splitskoj općini, koja ju je izdavala i stanarinu uzimala sebi. Zgrada u Jurišićevoj imala je drugačiju priču.

Pravno upitnom odlukom na osnovu Zakona o HRT-u, koji je stupio na snagu prije Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike, odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba, izvršena je pretvorba imovine HRT-a, pa tako i zgrade u Jurišićevoj površine 4.917,35 četvornih metara. Januara 1995. Upravni odbor Hrvatske radiotelevizije, koju je tada vodio direktor Antun Vrdoljak, a uz prethodno pribavljeno mišljenje i blagoslov vlade, donosi odluku o prodaji te zgrade novoosnovanoj Hrvatskoj poštanskoj banci. Zgrada u Jurišićevoj prodana je za 20 milijuna tadašnjih njemačkih maraka. Nakon što je HPB taj iznos isplatio, HRT daje banci tabularnu ispravu na temelju koje se ona u gruntovnici upisuje kao vlasnik.

– Zgrada u Jurišićevoj nije bila uknjižena kao vlasništvo HRT-a nego kao „društvena imovina“ i ni u kakvom slučaju nije mogao Vrdoljak tu imovinu prodati kao svoju. Za to su mu dobro došli Tuđmanovi ministri koji su posebnim dekretom odobrili tu prodaju i konačno presudili imovini dioničara Srpske banke. Upravni odbor Srpske banke stoji na stanovištu da je pravno i vlasnički Srpska banka tamo gdje je bila na dan 6. aprila 1941. godine. Najavljena privatizacija Hrvatske poštanske banke već je viđeni scenarij da je nepravda ponovo na pomolu. Nije prvi put da srpska imovina spašava nečiji budžet. Pored očigledne pljačke, ta imovina i danas na svojim zidovima ima krv zaklanih dioničara Srpske banke – poručuje Šaškijević.

Pored udruženja potomaka dioničara, registriranog u SAD-u pod nazivom Association of Heirs of the Shareholders of Srpska Banka, za prava dioničara i imovinu Srpske banke bori se i Udruženje naslednika deoničara Srpska banka d.d. Zagreb 1895, koje je prije tri mjeseca registrirano u Novom Sadu.

– Registrovani smo tek ove godine, jer donošenjem Zakona o restituciji na teritoriji Republike Srbije tek su se sada stvorili povoljni zakonski okviri. Imamo rok do aprila 2014. godine da prikupimo potrebnu dokumentaciju i da podnesemo zahtev pred vlastima. Udruženje deluje po pitanju imovine u Srbiji, iako smo u statutu ostavili mogućnost delovanja na svim prostorima gdje je Srpska banka nekada poslovala – napominje predsjednik udruženja Đorđe Pivnički.

400 nasljednika dioničara

– Iz dokumenata kojima raspolažemo znamo tačan broj i imena svih deoničara iz 1941. godine. Dužim istraživačkim radom došlo se do 400 naslednika koji žive širom planete. Veoma nam je drago što nam je poznato i desetak i danas živih deoničara. Ono što je možda i bitnije od samog broja naslednika i članova oba udruženja, u SAD-u i Srbiji, jeste to što do sada poznati naslednici poseduju zajedno oko 40 odsto ukupnog broja deonica, odnosno polažu legitimno pravo u svim državama bivše Jugoslavije na ekvivalentan postotak danas postojeće imovine, kao i pravo da sačuvaju ostalo dok se drugi deoničari i naslednici ne pronađu – navodi Pivnički.

-Vlasnici Srpske banke bili su deoničari, njih 6.700 koji su posedovali 570.000 deonica. Niko nije imao više od 12.000 deonica, dok je većina imala manje od 20. Teško je danas reći koja je vrednost Srpske banke u pitanju, ali zasigurno preko 200.000.000 dolara, ne računajući udeo u Trepči. Po najnovijim procenama, u celini vredi i preko hiljadu milijardi dolara – ističe Pivnički.

Pored političke i privredne elite Zagreba tog vremena, među dioničarima bili su Jovan Jovanović Zmaj, Simo Matavulj, Ivan Meštrović, Mihailo Pupin, Nikola Tesla, porodice Vlahe Bukovca, Stevana Sremca, Laze Kostića, Isidore Sekulić, Ive Andrića, Alije Izetbegovića…

Nažalost, na našim prostorima sve se brzo zaboravlja, naročito kada to ne korespondira s trenutnim interesima onih koji imaju moć. Sve hoćemo sada i odmah, ne vodeći računa o pravdi. Također, ovdje još nije saživio institut neprikosnovenosti privatnog vlasništva. Države koje ga svojim aparatom trebaju štititi, često ga svojim zakonima, odlukama i postupcima onemogućuju.

Na kraju možemo samo pitati: Dokle tako?

Izvor: FRONTAL