Srednja Bosna – Knjiga Jadovno 1.

Poslije uspostave NDH, ustaški teror je brzo zahvatio čitavu Bosnu, pa i njen središnji dio. U Zavidovićima su ustaše uhapšene ljude držali u zatvoru hotelske ispostave, u kojoj je šef bio Smail Kulenović. Najveći dio onih koji su uhvaćeni krajem jula i 1. avgusta, među kojima su bili Srbi i Jevreji, toga dana je transportovan, prema izjavi Jakoba Danona, vozom do Bosanskog Broda, gdje su iskrcani i prevedeni preko mosta u Slavonski Brod, zatim ukrcani u teretne vagone i otpremljeni u Gospić. Danon je o putovanju ovih zatočenika zapisao: „Za vrijeme puta od stanice Bosanski Brod do stanice Slavonskog Broda ustaše i civili koji su kraj nas išli, počeli su nas tući kundacima i pendrecima i ujedno oduzimati nam stvari. Kod toga ističem da je neki nadzornik kola, koji je bio mlad čovjek u željezničkoj uniformi, mršav i dosta visok, udarao pojedine zatvorenike čekićem. Tako je i mene udario. Ovaj postupak opazio je i sprovodnik našeg transporta, neki žandar narednik, koji je rekao ustašama neka prestanu tući, jer da njih nije nitko zvao i da će on cijeli transport vratiti natrag ako se ovaj postupak nastavi. Na to je prestalo mlaćenje i ove ustaše iz Broda povukli su se jedan po jedan. Iza toga smo vlakom upućeni u Zagreb gdje smo proveli dva dana u Zboru, a odatle smo prebačeni opet vlakom za Gospić.“[1] Danon navodi da je u ovoj grupi bilo oko 40 Jevreja i Srba. Sjeća se da su od Jevreja s njim uhapšeni i transportovani: Samuel Danon, Moric Danon, Josef Kabiljo, Eliša, Izrael, Rafael, Izak, Makso, Albert, Albert Jozefov, Eliša Izakov (svi Kabiljo), Karlo Šternberger, inž. Rudi Štern, Karlo Štern, od porodice Musafija Haim, Rafael i Josef, Salomon, Avram, Zigfrid Šuster (Siegfried Schuster) Drago Lederer, Pali Zor (Sohr), Aron Nesto (Naesto), Gerson Baris, Pavao Zonenfeld (Sonnenfeld), Silvije Šmukler (Schmuckler), Fric Rozner, Aleksandar Vajs i Josef Švarberg (Schwarberg), a od Srba, Bogdan Ardenović, Lazo Smiljanić, Aco Vlainić, Kosta Marković, Branko Ajdinović, Pero Bojanić, pekar Spaso, kome nije znao prezime, Aco Savić i njegov otac.[2] U Visokom su prva hapšenja Srba izvršena na Đurđevdan, 6. maja. Tada su u svojim kućama ili na radnim mjestima uhapšeni Blagoje Kokoriš, Gligorije Malić, Žarko Erić, Jovo Plavić, Dušan Bjeloš, Danko Marić, Miloš Bratić, Mitar Kuvač, Sreten Bjeloš, Ostoja Dabić, željezničar, i Ostoja Dabić, seljak, a 8. maja i Gojko Karić i Stefan Gavrić. Hapšenja su nastavljena tokom juna, jula i avgusta. Prema sačuvanoj dokumentaciji i izjavama svjedoka, iz Visokog su 1. avgusta 44 Srbina transportovana u Slavonski Brod. Njima su se u Zenici priključila dva vagona sa po 80 Srba, a u Doboju još dva, u kojima su bili uglavnom seljaci iz Bijeljine. Među navedenima je bilo i 17 Srba iz Tuzle. Među 500 ljudi transportovanih ovom kompozicijom, prema izjavama Milivoja Nikolića iz Visokog i Relje Bilanovića iz sela Puračića, kotar Bugojno, najviše je bilo seljaka iz Jajca i njegove okoline. Kompozicija je na željezničku stanicu Gospić stigla 3. avgusta ujutro. Odatle su uhapšenici u kolonama, vezani, tučeni i maltretirani, pješice dopraćeni u kaznionicu Okružnog suda. U njenom dvorištu su zatekli više od 1.000 zatočenika i vidjeli zastrašujući prizor kako ustaše ubijaju željezničara iz Višegrada, koji je htio da se na dvorišnom bunaru napije vode. Pored opisa svakodnevnih mučenja, Nikolić i Bilanović ističu da su tokom njihovog boravka posebno zlostavljani zatvorski stražari iz Zenice. Njih su često odvodili, jednog po jednog, u podrumske prostorije, gdje su ih nemilice tukli, te su se odatle vraćali isprebijani i krvavi. Petnaestorica su u podrumima izdahnuli. I ovi svjedoci, kao i mnogi drugi, govore o svakodnevnom odvođenju zatočenika iz kaznionice u logore Jadovno i Slana, u kojima su potom bili ubijani. Iz izvještaja kotarske oblasti Visoko od 26. avgusta, upućenog Velikoj župi Lašva i Glaž, sa sjedištem u Travniku, saznajemo da je 1. avgusta u Visokom uhapšeno 57 Srba i Jevreja „koji su bili naklonjeni komunizmu“, koji su zbog toga upućeni u logor Jadovno. Iz ove grupe je, prema citiranom izvještaju, uspio pobjeći Ilija Botić, koji se nešto kasnije javio kotarskoj oblasti u Visokom, gdje su ga ustaše ponovno uhapsili, a zatim i ubili u okolici Visokog.[3] Hapšenja na području Travnika i njegove okoline počela su početkom maja. Pohvatani Srbi su dovođeni u oružničku postaju, gdje je oružnički narednik Drago Romić, uz pomoć ustaša, među kojima se naročito isticao Franjo Cezner, vršio „preslušavanja“, uz udarce kundacima i povike: „Zaboravite da ste Srbi“. Tokom juna i jula, žrtve su iz ove postaje, a i direktno, odvođene u travnički okružni zatvor, a odatle, kao i iz sreskog zatvora, izvođene na strijeljanje. Početkom avgusta je uhvaćeno 720 Srba, većinom iz Novog Travnika i okolice. Iz ove grupe su njih 43, zajedno s drugim Srbima iz Turbeta i Travnika, 3. avgusta odvedena u logor Jadovno. Ostalih 677 su ustaše pobile na mjestu Smrike, kod sela Stojkovići.[4] I u Jajcu i okolici su ustaše već početkom maja provaljivali u srpske kuće i stanove, oduzimali novac, robu, oružje i vrijednosti. Pri ovim akcijama su prijetili, psovali, pa i tukli ljude. U selu Zaovine, u općini Jezero, prvo su došli kod bogatijeg seljaka Đure Vukadina, oduzeli mu novac, a zatim zaređali po drugim kućama, prijeteći ubistvima. U svojoj razularenosti, silovali su žene. Ustaše su u zlodjelima vodili tabornik iz Jezera Fahrija Kapetanović i Fehko Ramić. Sam Fahrija je odveo i ubio Nikolu Milića i njegov leš potom bacio u Plivu. Njegovoj supruzi Smilji je rekao da je njen muž upućen na rad u Njemačku, a nju je silovao, poslije čega je, zajedno s drugim ustašama, opljačkao njihovu kuću.[5] Tokom juna i jula su u Jajcu i okolici ustaše pohvatale oko 550 Srba i u tri transporta ih otpremili u Gospić, potom u logor Jadovno, u kojem su pobijeni. Osim iz Jajca, veći broj zatočenih je bio iz srpskih sela: Peručica, Tankovac, Prisoj, Žaovina, Đumezlije, Jovići, Ljuša, Strojnica, Globovac, Grbavica, Todorovići, Vaganj, Stupno, Šipovo i Jezero. Ljude su hvatali po poljima, u kućama, na putevima, svuda gdje su ih zatekli: „Ako bi našli družinu kod ručka, ručak bi prosuli, suđe polupali o glave ukućana i bacili, a muškarce odveli u Jajce u zatvor gdje su ih zlostavljali tako žestoko da su prostorije zatvora bile zalivene krvlju. Tako izmučeni Srbi su nakon nekog vremena odvođeni na željezničku stanicu, a one koji nisu mogli od bolova hodati, drugi Srbi su nosili na nosilima.“[6] Hapšenjem i otpremanjem Srba u logor Jadovno rukovodio je ustaški logornik za kotar Jajce, nesvršeni student Korenički, rodom iz Nove Gradiške. Ustaše su na području jajačkog kotara, kao i u drugim srpskim naseljima u NDH, nastavili s masovnim ubijanjem srpskog stanovništva i paljenjem njihovih kuća i crkava. „Već početkom septembra 1941. ustaše su uz pomoć hrvatske vojske upali u srpska sela Prisoj, Stupno, Šipovo i Jezero i sve što nije izbjeglo u šumu, poklali. Bilo je porodica koje su imale 30 i više članova a preživio jedan ili nijedan. Tako je u porodici Stanković u Prisoju živjelo u njihovom domaćinstvu 32 člana, a ostao na životu samo jedan, domaćin kuće koji je prije nailaska ustaša uspio pobjeći u šumu. Dvije druge porodice Stanković u ovom selu poklane su u cijelosti.“[7] Nakon transportovanja navedenih Srba u logor Jadovno, ustaše su tokom avgusta i septembra pohvatali više stotina Srba i zatvorili ih u pravoslavnu crkvu u Jajcu, zatim u jevrejsku sinagogu, zgradu banke, sresko načelstvo i sokolski dom. Poslije mučenja i batinanja, veći broj njih su odveli do katoličke crkve sv. Antuna udaljene 2,5 do 3 kilometara od Jajca, i tamo ih noževima usmrtili. Zatočene u sokolskom domu su takođe usmrtili hladnim oružjem, a njihove leševe bacili u rijeku Plivu, neke i u podrum samog doma. Opljačkali su i spalili pravoslavne crkve u selima Jezero, Šipovo, Strojnica, Grbavica i Globovac. Pravoslavnu crkvu u Jajcu su takođe opljačkali, ikone iznakazili noževima, a u oltaru vršili nuždu na trpezi. Crkvu su potom koristili kao zatvor za pohapšene Srbe.[8] U Kotor Varoši su početkom jula ustaše pohvatali više Srba. Uglavnom su ih ubijali na licu mjesta ili u okolici Kotor Varoši, a jedan broj su transportovali u logor Jadovno. Među odvedenima na Velebit je bio i sreski načelnik Kotor Varoši Koščica, zatim Đorđe Tomašević i drugi. Samo nekoliko dana nakon ubistva episkopa banjalučkog Platona Jovanovića i protojereja Dušana Subotića (24. maja),[9] počeo je progon Srba u selu i rudniku Maslovare. U ovaj rudnik je 31. maja došao iz Banjaluke i sam ustaški stožernik Velike župe Sana i Luka dr Viktor Gutić i tom prilikom izdao naredbu da svi Srbi, kojih je ovdje bilo 98%, „moraju preći na katoličku vjeru ili će biti poubijani i njihova imanja konfiskovana.“[10] Nakon ovog naređenja, kotarski predstojnik Matko Petričević je pozvao sve seoske starješine i naredio im da domaćinima kuća saopće da svi članovi njihovih porodica moraju u roku od 15 dana napustiti pravoslavlje i preći u katoličku vjeru. Provodeći ovu akciju, župnik Petar Pajić se poslužio prevarom obavijestio je upravnika rudnika Maslovare da je arhijerejski namjesnik iz Kotor Varoši odlučio da cijelu svoju parohiju prevede na katoličku vjeru, pa je to namjerio da učini i sa svojim Srbima rudarima. Zarad hitnog pokrštavanja, trojica katoličkih župnika su osnovali „Odbor za prekrštavanje“, u kojem su, pored njih, bili kotarski predstojnik, dva liječnika, dvije učiteljice i šef poreske uprave. Iako su ih prisiljavali na razne načine, župnici nisu uspjeli da 150 rudara prevedu u katoličku vjeru. Oni su sebe i svoje porodice radije izložili teroru i ubistvima, jer su vidjeli da ni oni Srbi koji su napustili svoju vjeru nisu bili pošteđeni. Organizatori ustaške vlasti u Doboju su bili dr Dragutin Kamber, župnik, Zvonko Koraja, logornik, Pavao Čulina i Marijan Hrkač, kojima su pomagali advokat Omer Muftić, Stipo Jukić, Ibrahim Pjanić, Alaga Zelenović, Hanka Vedrol, Danica Šarac i drugi. Oni su izvršili i prva hapšenja u ovom kraju. Ustaše su 21. jula na području Grabsa i u selima Srpska Grabsa i Kostajnica pohvatali nekoliko muškaraca i poubijali ih, a 1. avgusta, uoči Ilindana, uhvatili su i pobili još nekoliko desetina Srba. Sve ove ljude su pohvatali na prevaru. Zapravo, predsjednik općine Doboj, Stanić, bilježnik Sinan Kapetanović i Mahmud Hifziefendić razaslali su u srpska naselja pozive da svi kućedomaćini dođu u općinu radi važnog saopćenja. Mnogi su se odazvali, ali umjesto najavljenog saopćenja, ustaše su ih opkolili, vezali i odveli u zatvor, a odatle ih poslali na gubilišta. Tog 1. avgusta, uhvatili su 28 Srba, među kojima su bili Marković, šef kotarske uprave, Vaso Đokić, Milan Filipović, Vojo Bogdanović, Savo Gavrić, Petar Joksimović, Bogdan Filipović, Nenad Gavrić, Živko Kršić, Petar i Đorđe Žigić, Blagoje Paranac i Simo Filipović. Njih su autobusom odvezli do željezničke stanice Rudanka, gdje su ih utrpali u kompoziciju voza i, zajedno s drugim pohvatanim Srbima, transportovali u logor Jadovno.[11] Na isti način, ustaše su na sam Ilindan sa željezničke stanice Doboj otpremili 25 pohvatanih Srba iz sela Kožuha, među kojima je bio Svetozar Lukić, ugledni seljak. I ova grupa je upućena u Gospić, zatim u logor Jadovno, gdje su pobijeni. Te dane je dobro upamtio Drago Svjetličić, koji je uspio da za sebe, snahu Zoru i dvoje djece dobije od njemačke komande propusnicu za Beograd. Veseo, sjeo je u voz na željezničkoj stanici Rudanka, nadajući se da će izbjeći ustašama. Međutim, na željezničkoj stanici Kamen su ga uhapsili i odveli u Doboj. Tako se on, s Radovanom Kneževićem, trgovcem iz Rudanke, i Jokicom Flajšerom, gostioničarom iz Doboja, našao vezan žicom, kao i veći broj drugih uhvaćenih, i trećim po redu transportom, 8. avgusta, odvezen sa željezničke stanice u logor Gospić, gdje je stigao sljedećeg dana, u četiri sata poslije podne. Pohvatane Srbe iz općine Dolac, u dobojskom okrugu, ustaše su otpremili u Zavidoviće, gdje su bili zatočeni oko 14 dana, a zatim su ih transportovali u logor Danicu, pa na Velebit, gdje su ih pobili. Drago Svjetličić u svojoj izjavi navodi da je pri dolasku, 9. avgusta, u dvorištu i ćelijama kaznionice Okružnog suda u Gospiću zatekao oko 1.500 zatvorenika. Odatle su svakodnevno odvoženi u logore Jadovno ili Slana, dok su istovremeno dovođeni novi zatočenici, tako da je njihov broj uvijek bio približno isti. Boraveći u kaznionici od 9. do 25. avgusta, pažljivo je pratio formiranje kolona koje su svakodnevno upućivane na Velebit, a u njima je bilo od 800 do 1.200 Srba. Dakle, zaključuje Svjetličić, u 16 dana je otpremljeno oko 18.000 uhapšenika. Iz Kotarske oblasti Derventa je 7. avgusta upućen dopis Velikoj župi Posavje u Brodu na Savi, u kojem se navodi da je 1. avgusta iz ovog mjesta otpremljeno 25 Srba i Jevreja u logor Gospić, i da se hapšenja nastavljaju, te će ubrzo u logor Jadovno slati i veći broj, o čemu će obavijestiti naslov. Nažalost, na to se nije dugo čekalo. Hapšenja su tekla svakodnevno, pa je ova oblast već 16. avgusta izvijestila da su uhapšena 73 pravoslavca i Jevreja i da su otpremljeni u koncentracioni logor Gospić, a da su ustaše u tih nekoliko dana ujedno uspjeli da iz Dervente isele u Srbiju 30 srpskih porodica, sa 118 članova.[12] Neposredno pred uspostavljanje ustaške vlasti u Bosanskom Brodu, 9. aprila, ustaše su, uz pomoć Hrvatske seljačke zaštite, razoružavali pripadnike Jugoslovenske vojske i skidali i razbijali natpise pisane ćirilicom. To su organizovali budući logornik Ilija Jurišić i njegov zamjenik Nikola Matošević, te njihovi vjerni sljedbenici Ferika Hanček, Anton Vrdoljak, Pavao Čobraja, Hilmija Topić, Marko Čobraja, Marijan Jurišić, Anto Glamoća, Nikola Jurišić, Drago Katušić i drugi. Osnovali su grupu od 40 ustaša, koji su obilazili srpska naselja, tražili i oduzimali oružje, usput tukući seljake i pljačkajući kuće. Već tada su pohapsili više od stotinu ljudi, koje su nakon kratkog vremena pustili kućama, da bi ih 3. maja ponovo pohvatali, zlostavljali u zatvoru i nakon 17 dana opet pustili kućama. Sve ovo je rađeno iz taktičkih razloga, da ljudi ne bi bježali iz svojih kuća i da bi ih u datom momentu lakše i u što većem broju pokupili. Ponovo ih hapse 20. jula i veći dio transportuju preko Gospića u logor Jadovno, gdje su pobijeni.[13] Među ovim transportovanim su bili trgovci Kosta Pantić i Ljubiša Vidić, zemljoradnici Vlado Panić i Kosta Broćilo i drugi. Gradonačelnik Mato Šakić je imovinu pohvatanih razdijelio svojim povjerenicima i izdao naređenje da svi Srbi koji nisu zavičajni u Bosanskom Brodu moraju svoje domove napustiti u roku od dva dana. Tada je 16 porodica iseljeno u Srbiju, a njihova domaćinstva su ustaše opljačkali i uništili. Sredinom avgusta, ustaše su pohvatali oko 800 žitelja srpskih naselja Lužani, Kostreš, Barica, Grk, Kruščik, Višnjik, Žeravac Polje i Kulina. Njih su u dva navrata prebacili u Slavonski Brod, a zatim u logor u Slavonskoj Požegi, u kojem su većinu pobili. Njihovi sprovodnici su bili Anto Vrdoljak, Nikola Matošević, Atif Omerbašić Baja, Lovro Kljajić, Ilija Čičić, Mato Kljajić, Ivica Has, Marko Blažević, Ivo Vrdoljak, te nekoliko policajaca, oružnika i civila seljaka. Dok su ih vodili pješice iz Bosanskog Broda, tukli su ih kundacima, a na samom savskom mostu su pucali u masu nemoćnih ljudi i ubili njih 50. One koji su uspjeli skočiti u vodu ubijali su iz čamca Ferika Hanček i Zvonko Benčević, a policajac Marko Blažević je dočekivao one koji su se zaustavljali pokraj obale, na daskama ili u šiblju. Mrtve su bacili u vodu, a 22 nesretnika postrojili ispred mosta, pobili i zakopali. Trojica teško ranjenih, Pero Vukman, zemljoradnik iz Višnjika, Aleksa Banović iz Žeravca i Petar Trifunović iz Višnjika, prema svjedočenju Milana Trifunovića, molili su ustaše da im poštede živote, jer kod kuće imaju nejaku djecu, dodajući da će se sami o svom trošku lečiti. Ustaše su bili neumoljivi i hladnokrvno ih ustrijelili. „Srbi koji su bili određeni da pokopaju mrtve, morali su pomenutu trojicu, dok su se još u samrtnim mukama trzali, baciti u zajedničku jamu sa ostalima, politi ih krečom i zatrpati zemljom. Nas ostale, koji smo bili ostali na životu, preveli su ustaše preko mosta u Slavonski Brod i tamo nas na željezničkoj stanici potrpali u teretne vagone. Toliko nas je mnogo bilo u svakom vagonu, da smo morali stajati jedan na drugom. Osim toga bila je velika vrućina i sparina, a vode nismo nigde dobijali tako da smo trpili užasne muke. Mnogi ljudi morali su piti svoju vlastitu mokraću, samo da utaže žeđ koliko-toliko. I ja sam tri puta pio svoju vlastitu mokraću, jer me je na to silila užasna žeđ.“[14] Slično su prolazili, redovno praćeni psovkama i teškim batinama, i drugi Srbi koji su u mnogim kolonama prelazili most između Bosanskog i Slavonskog Broda, dolazeći iz Sarajeva, Travnika, Teslića, Stoca, Bugojna, Banjaluke i drugih mjesta Bosne i Hercegovine. [1]   Izjava Jakoba Danona od 26. maja 1945. godine. [2]   Isto. [3]   AVII, a. NDH, k. 159, reg. br. 4/20. [4]   Zapisnik Komisije za ratne zločine Travnik od 26. avgusta 1941, HAK, k. Jadovno. [5]   Izjava Đure Drakulića, učitelja iz sela Jezero, od 27. jula 1942, AJ, fasc. 9191. [6]   Isto. [7]   Isto. [8]   Isto. [9]   Episkopa Platona Jovanovića i protojereja Dušana Subotića ustaše su mučili na najbestijalniji način čupali im bradu, sekli nos i uši, rezali butine i sipali so u rane, na kraju ih ubili i bacili u rijeku Vrbanju. Opširnije u: Milan Bulajić, n. d, 298-300. [10]   Izjava Mirka Obradovića od 20. avgusta 1941. godine, AJ, dos. 1466. [11]   Izjava Drage Svjetličića iz Doboja od 7. jula 1942; Zapisnik sastavljen u Doboju 21. avgusta 1946, ABiH, Sarajevo. [12]   AVII, broj 41/11-2. [13]   Izjava Milana Trifunovića od 14. maja 1943, AJ, fond. 198. [14]   Isto.

Preuzmite knjigu u PDF formatu:

---

---

Nazad na sadržaj knjige