Srećko Maksimović: Drakulić – noć čovječanstva

I dalje ne skidam pogled sa mermernih ploča. Primećujem da se pojedina prezimena ponavljaju u nedogled – Todić, Stijaković… Dah zastaje. Cijele porodice su zatirane. Ognjišta zauvijek ugašena

Trećeg februara je pomen stradalima u banjalučkim naseljima Drakulić, Motike i Šargovac.

Tog februarskog dana 1942. komšije Hrvati su prestali da budu komšije i postali su ustaše. Ubijeno je 2300 ljudi od kojih 551 dijete. Njihova krivica? Bili su Srbi. Zar je potrebno nešto više? Sezona lova na Srbe je uvijek otvorena. Još je Ante Starčević najavio buduće događaje rekavši da su Srbi nakot zreo za sjekire. Toliko su odzvanjale te riječi u ušima „uzornih komšija” Hrvata te su doslovce ispunili riječi oca nacije Starčevića. Krenuli su na tu opasnu srpsku djecu sa sjekirama i noževima, motikama i vilama. Ko je šta imao sa time je i pošao.

Ulazim u spomen-hram posvećen Svetom velikomučeniku Georgiju. U lijevom i desnom uglu hrama, pored ikonostasa su velike ploče sa imenima svih stradalih. Jeza. Hladnoća mi se spušta niz kičmu. Osjećam nelagodu. Pogled mi je usredsređen samo na imena ispisana na tim pločama. Strašne slike mi se pojavljuju – krvoločna ubistva tih ljudi čija su imena sada na ovim pločama. Plače mi se. Nemam suza. Tjeskoba. Užas zločina mi se ukazuje. Ta imena ispisana na mermeru su nekada bili ljudi. Naše komšije, braća, kumovi, prijatelji. Neljudi su odlučili da ih ispišu iz ljudi. Kako je moguće da to čovjek učini drugom čovjeku? Tu razum prestaje. Ne postoje objašnjenja. To nije zločin Hrvata nad Srbinom, Ustaše nad djetetom, dželata nad žrtvom. To je zločin nad čovječanstvom. Toga dana Čovjek je prestao da bude Čovjek i smanjio se do strašila ispod životinje. Ako je čovjek imao ikada pravo da se naziva Čovjekom od toga dana je to pravo izgubio. Tada nisu ubijeni samo Srbi. Ubijen je Čovjek. Ljudi postali odljudi. Čovjek smanjen na podčovjeka. Onaj koji je ubio nije ubio nedužno dijete već je ubio sebe. Ubio je Čovjeka u sebi. Ubio je cijelo čovječanstvo.

Dlanovi su mi ledeni. I dalje ne skidam pogled sa mermernih ploča. Primećujem da se pojedina prezimena ponavljaju u nedogled – Todić, Stijaković…

Dah zastaje. Cijele porodice su zatirane. Ognjišta zauvijek ugašena.

Gospode? – pitam Njega.

Počinje Služba.

Sa prvim riječima biva lakše.

Odmah dobijam odgovor – Svi oni su živi, svi ovi sa mermernih ploča. Oni su ostali Ljudi. Ljudi vječno žive.

Na dan pomena žrtava ustaškog masakra u Drakuliću, Motikama i Šargovcu, 3. 2. 2019.

Dogodine u Prizrenu.

Autor: SREĆKO MAKSIMOVIĆ

Izvor: STANJE STVARI