Srbski vladika, „blaženi Leopold“ i „zaljev hrvatskih svetaca“

MITROPOLIT SPC DOČEKUJE „BLAŽENOG LEOPOLDA“

“Bio sam oduševljen što je došlo toliko ljudi, s tolikim poštovanjem, s vjerom u Boga”, rekao je mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije u razgovoru za Večernji list. “Sveti Leopold Bogdan Mandić je u ljubavi i smirenosti prema Kristu čeznuo za jedinstvom svih hrišćana za koje je molio i na kojemu je radio, što nije ništa drugo nego ispunjenje Hristovih riječi da svi budu jedno. Zato je njegov dolazak upravo u ovo vrijeme veliki blagoslov za sve nas, jer to njegovo putujuće, nevidljivo mistično iskustvo sigurno utiče na sve ljude koji ga poštuju”, izjavio je mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije. Mitropolit Porfirije je rekao i kako je siguran da je dolazak tijela Leopolda Mandića “Božje djelo”. “Kako bi nas Bog potaknuo na normalan život usprkos svim iskušenjima koja nas okružuju i kojima ponekad možemo biti podložni”, poručio je Porfirije koji je dodao i kako dolazak tijela katoličkog sveca znači puno i za pravoslavne u Hrvatskoj. “Jer svaki prosvećeni i krepostan čovjek svetac je bez obzira kojoj Crkvi pripada”, zaključio je on u razgovoru za Večernji list.(1)

Iako u stavu mitropolita Porfirija ima tako mnogo ekumenističkog „wishfull thinking“ (jer, u stvarnosti, Mandić je bio borac za jedinstvo svih pod papom, a, po učenju Svetih Otaca, „prosvećenost“ i vrlina nisu dovoljni da neko bude svetac ako ne pripada Jednoj, Svetoj, Sabornoj i Apostolskoj Crkvi), mi ćemo se u ovom tekstu baviti nečim drugim – a to je gubitak „mističko-geopolitičke“ svesti pojedinih iz SPC, one Crkve koja je, od Svetog Save, znala da svetinjama omeđi srbske zemlje i zaštiti ih od unijaćenja i prozelitizma. Bavićemo se „slučajem Mandić“ iz perspektive proglašavanje Boke Kotorske, „nevjeste Jadrana“ (Aleksa Šantić), „zaljevom hrvatskih svetaca“, sa svim posledicama koje iz toga proističu.     

PRAVOSLAVNO – SRBSKI KARAKTER BOKE KOTORSKE

Bokokotorski zaliv je od najstarijih vremena bio većinski pravoslavni i srbski. Na Svetoarhangelskoj Prevlaci, Sveti Sava je uspostavio jednu od prvih episkopija autokefalne Srbske Crkve. Nemanjići su bili gospodari ovih krajeva. Paštrovići i Grbljani vekovima su junački srbovali, braneći svoj obraz i služeći časnom krstu Gospodnjem. Smatra se da je i Sveti knez Lazar poreklom od Grblja (Grbljanović – Hrebeljanović). Mnogi pravoslavni sveci, od Svetog Jevstatija Prevlačkog do Prevlačkih Prepodobnomučenika, koje su rimokatolici potrovali u 15. veku, zablistali su ovde. Da bi se shvatilo o čemu je reč, dovoljno je pogledati izvrsnu knjigu Vaska Kostića „Protivljenje prekrajanju činjenica o Zalivu svetaca“(2).

Intenzivna rimska propaganda na našem prostoru počinje od 1622. godine, kada Rim osniva Kongregaciju za propagandu vere, pa se njegovi misionari bacaju na pravoslavne Srbe na najširem prostoru – od Makedonije, preko Primorja, Paštrovića i Hercegovine, do Žumberka. Srpski konvertit Ivan Tonko Mrnavić, izaslanik Kongregacije, a kasnije bosanski biskup, u cilju širenja unije u to vreme piše svoju verziju žitija Svetih Save i Simeona, po kojoj su prvi Nemanjići bili vatreni sledbenici rimskog pape. Za oblasti Crne Gore i Boke Kotorske, Rim je poslao pokatoličenog Srbina, Serafima Mizerčića i učenog trgovca Frana Leonardisa. Leonardis je potkupljujući sveštenike i monahe uspeo da Rimu privede bokeljsko pleme Paštrovića – ali samo privremeno; to je isto sa Grbljanima učinio kotorski misionar Jovan Paskali. No, uspesi su bili kratkotrajni – i Paštrovići i Grbljani brzo su se vratili veri otaca.(3)

Dinastija vladika iz loze Petrovića ide putem Svetog Save, on je Rimu jasno stavio do znanja da se Srbi neće katoličiti. Vladika Danilo, koji se potpisivao kao „vojevodič srpske zemlje“, bio je omrznut među rimokatoličkim prvacima. Kotorski biskup Marin Drago o njemu kaže: „On je agresivan i ako mu svetovne vlasti ne stanu na put katolicizam u udaljenim krajevima njegove Eparhije doći će u veoma veliku opasnost. Cetinjski vladika spušta se svake godine s Cetinja u kotorsku dijecezu, te pored pravoslavnih oporezuje i katolike“.

POSTOJALI SU I SRBI RIMOKATOLICI

Rim je grdne jade video sa neposlušnim Srbima rimokatolicima u Bokokotorskom zalivu. Recimo, 1199, vek i po posle otpadanja Rima od Crkve, držan je koncil u Baru na kome se tražilo od lokalnog rimokatoličkog sveštenstva da se ne ženi i da, po latinskom običaju, brije bradu. U Srednjem veku, rimokatolici Bara i Kotora verni su Nemanjićima, koji brane prava Barske nadbiskupije od pretenzija Dubrovnika. Kada su izaslanici dubrovačkog biskupa došli na teritoriju Bara, i tražili da arbitriraju pozivajući se na papu, građani Bara su im rekli da je njihov papa kralj Uroš Prvi Nemanjić. (Videti 4, 117)

Devetnaesti vek je pun Srba katolika koji znaju ko su i šta su, i učestvuju u izgradnji srbske istorije; takvi su, recimo: Nikola Tomazeo, Matija Ban, Petar Budmani, don Ivan Stojanović, Antun Fabris, Valtazar Bogišić, Ivo Ćipiko, Marko Murat, Marko Car, Milan Rešetar, Henrik Barić, Petar Kolendić, braća Ivo i Lujo Vojnović, itd.

Danas, međutim, Srba rimokatolika – nema. Gde su nestali? Kako su nestali? Postali su Hrvati, zahvaljujući jednoj vatikanskoj strategiji. Kako kaže Budimir Aleksić: “Ovu svoju strategiju rimokatolička crkva je realizovala u dvije faze; prvo je potiskivala srpsko nacionalno ime, a zatim je pokatoličenim Srbima nametala ime Hrvata“(4, 127).

KAKO SU KROATIZOVANI SRBI RIMOKATOLICI?

Proces kroatizacije Srba rimokatolika je intenziviran u nesrećnoj Kraljevini SHS, u kojoj su predstavnici srbske elite, verujući u „troimenost“ „jugoslovenskog naroda“, prestali da brinu o svojim sunarodicima rimokatoličke vere. Sresko poglavarstvo u Kotoru, 14. jula 1924. godine, Ministarstvu unutrašnjih poslova Kraljevine SHS šalje izveštaj u kojem podrobno opisuje negdašnju austrijsku politiku pretvaranja domaćih rimokatolika u Hrvate s ciljem da pomoću vatikanskih misionara i prosvetnih radnika među Bokelje unese versku mržnju i netrpeljivost. Tridesetih godina 20. veka se, na katedrali u Kotoru, postavlja spomen-ploča polumitskom hrvatskom kralju Tomislavu (iako nije imao nikakve veze sa Kotorom). Kroatizacija napreduje, tako da 1940. godine izvesni „povijesničar“ Tripunov u „Hrvatskoj smotri“ piše: „Boka je kroz cijelu povijest bila nerazorivo povezana sa Hrvatstvom i ona je prepuna tvorevinama hrvatske kulture i hrvatskog duha(…) Njena budućnost se mora odvijati u zajednici sa ostalom dalmatinskom Hrvatskom, ona je njezin nerazdruživ dio“.

Tome doprinose i političke kanonizacije. Godine 1927, papa Pije Jedanaesti proglašava blaženom Ozanu Kotorsku. Rimokatolici šire Ozanin kult i nastoje da ga nametnu i pravoslavnim Srbima iz Boke. Kasnije će blaženim biti proglašen i Leopold Mandić, takođe pokatoličeni Bokelj, pa će Hrvati proglasiti Boku Kotorsku „zaljevom hrvatskih svetaca“ Ondašnji poglavar „Crkve u Hrvata“, kardinal Franjo Šeper će, učestvujući na svečanoj beatifikaciji „blaženog Leopoloda“ u Kotoru i Herceg Novom, pokazati šta misli o ekumenizmu, pozivajući se upravo na Mandića koji je govorio da bi se zbog ostvarenja istinskog jedinstva „odijeljeni istočnjaci trebalo da vrate u katoličko jedinstvo“.

KO JE BILA „BLAŽENA OZANA“?

Rođena je kao Katarina Kosić 1493. godine u selu Relezi u Lješanskoj nahiji, kao Srbkinja pravoslavne vere. Posle očeve smrti, zbog velike bede, majka je odvodi u Kotor, u kuću Aleksandra Buće, gde je u 14. godini prevode u rimokatolicizam, o čemu Boris Vujović piše: “Za ljubav Hristu provodi život takozvanih „zazidanih djevica“ i dobija novo ime Hozana. U dokumentu proglašenja blaženom piše da je „njezino štovanje“ odobreno gledajući na naše vrijeme, u kome se toliko želi sjedinjenje istočnih kršćana s Rimskom crkvom. Očigledno je da se ne radi o sjedinjenju već o utapanju pravoslavaca u Rimokatoličku crkvu, da svi budu katolici, i onoj poznatoj praksi ne samo u Boki, da sve što je katoličko je i hrvatsko. Takav tretman daje se i blaženoj Ozani Kotorskoj“ (5, 51).

KO JE BIO LEOPOLD MANDIĆ?

Po Vasku Kostiću, istoričaru iz Boke Kotorske, budući „blaženi Leopold“ rođen je kao Bogdan, od oca Petra Mandića i majke Dragice, rođene Carević, u Herceg Novom. Najmlađi od dvanaestoro dece, kao siromašan, bio je poslat u rimokatoličku seminariju. Godine 1884. zamonašio se kao kapucin, a umro je 1942. u Padovi, posle četrdeset godina ispovedničke prakse. Josip Antolović kaže da je „blaženi Leopold Mandić po rođenju Hrvat, a danas sjajan biser na kruni svete, pobožne i žarke Hrvatske“ (Josip Antolović, S duhovnim velikanima kroz svibanj, str. 141-147, Zagreb, 1978.) O njemu Boris Vujović kaže: “Papa Ivan Pavao Drugi proglašava ga svetim 1983. godine. Učinio je zavjet da će svakog pokornika primiti kao „kršćanskog brata sa Istoka“ – „da budemo svi jedno“. Da budemo svi jedno – da svi budu katolici, a po dugotrajnoj tekućoj praksi na ovim prostorima sve što je katoličko je i hrvatsko. Sv. Leopold Mandić je jedan od mnogo bokeljskih primjera hrvaćenja Srba katolika“(5, 51).

Da li je logično (iz perspektive Hrista Logosa) da mitropolit SPC na teritoriji današnje Hrvatske s takvim zanosom dočekuje dolazak posmrtnih ostataka Leopolda Mandića u Zagreb?

KUDA VODI IDEJA „ZALjEVA HRVATSKIH SVETACA“?

U novinama „Nezavisna država Hrvatska“, 25. maja 1999, „prvi triumvir“ Nove hrvatske desnice, Mladen Švarc, objavio je programski tekst „Crna Gora i Crvena Hrvatska“, u kome, jasno i glasno, staje na stranu hrvatskog ustaše Sekule Drljevića, njegovog naslednika Jevrema Brkovića i Mila Đukanovića, za koga, mnogo pre odvajanja Crne Gore od Srbije, piše da je, iako odgajen kao Titov pionir, postao „neupitnim predvodnikom crnogorskoga autonomizma“ koji ne može „skončati drugačije nego u potpunoj samostalnosti crnogorske države“ (4, 216). Najvažnije je, međutim, kako neoustaša Švarc ocenjuje značaj Boke za Hrvatsku: “Posebnu je štetu Hrvatska pretrpjela gubitkom južne Dalmacije, staroga hrvatskog zaljeva Boke Kotorske, koja je 1945. preko federativne republike Crne Gore pripala velikosrpskom miniimperiju i odonda je zaljev svetaca, kako ga nazivaju i zbog blaženoga Bogdana Leopolda Mandića, svete Ozane Kotorske i drugih, bio izložen sustavnoj denacionalizaciji koja traje sve do danas./…/ Samostalna Crna Gora značiti će oslabljenu Srbiju i crnogorskog susjeda na našim granicama koji je oslobođen frustracija i kompleksa što mu ih je nametnuo štetni suživot s beogradskim hegemonom. Riješit će se tada i pitanje Boke. Zato je prioritetna zadaća hrvatske politike svim sredstvima poduprijeti put Crne Gore u slobodu“ (4, 217).

Tako se to radi. Papa, u dogovoru sa svojim biskupima iz Hrvatske, proglasi nekoliko marginalih ličnosti za „blažene“ i „svece“, a onda cela Boka Kotorska, čiji je srbski karakter u pitanje doveo montenegrinsko – ustašoidni režim srbofoba Mila Đukanovića, postaje „zaljev hrvatskih svetaca“.

SLEDEĆI „SVETAC IZ ZALjEVA“ – DON BRANKO SBUTEGA?

U naše vreme, don Branko Sbutega je imao značajnu ulogu u borbi za kroatofilnu nezavisnost Crne Gore: 1993, dok je trajao rat na prostorima bivše Jugoslavije, on je, sa vođom srbofobnih liberala, Slavkom Perovićem, putovao u Tuđmanov Zagreb (Tuđman im je dao i avion ), pa su isticali vučedolsku zastavu skupa sa šahovnicom; on je bio pokrovitelj Dedeićeve sekte, zvane „Crnogorska pravoslavna crkva“; „župnik iz Dobrote, vatikanski povjerenik za Crnu Goru, zadužen za unijaćenje Crnogoraca i mozak svih aktivnosti tzv. Crnogorske crkve“ (Budimir Aleksić), on je, za života, neprestano dokazivao kako je „hirotonija“ raspopa Dedejića validna. I danas ga slave crnogorski srbomrsci, kao jednu od ključnih ličnosti njihove NATO „nezavisnosti“.

Možda će ga papa Franjo, odani čovek Vašingtona, uskoro, kad Crna Gora konačno kroči u NATO, i u kalendar uneti.

UMESTO EPILOGA

Slavljenje Leopolda Mandića, koga je Rim kanonizovao, nije primereno jednom episkopu SPC ni dogmatski (pravoslavni ne mogu svecima smatrati inoslavne, jer nisu bili osveštani Duhom Svetim Koji obitava samo u Jednoj, Svetoj, Sabornoj i Apostolskoj Crkvi), ni kanonski (kanoni su jasni: „Blagoslov jeretika je zloslov, a ne blagoslov“), a, iz perspektive svega što smo rekli, ni iz razloga srbskog hrišćanskog rodoljublja. Jer, Zagrebu je Mandić jedan od „krunskih dokaza“ da je Boka Kotorska „zaljev hrvatskih svetaca“, a ona to nije, niti može biti, od Svetog Save do kraja sveta i veka. 

Do kada ćemo, ovakvi kakvi smo, bez Boga i sebe, lutati kroz maglu ekumenizma i kvazi-ljubavi i „tolerancije“, ostaje da se vidi. Vladika Nikolaj nas opominje da se čuvamo onog Zapada koji nas može pokriti „jezivom tamom tuđinskom, sa lepim imenom i šarenom odećom.“ Ne budemo li ga poslušali, nestaćemo; okrenemo li se Hristu i našim svetim precima, opstaćemo. Ta računica je, kako bi rekao Sveti Justin Ćelijski, jasna i za savest  jednog komarca.

UPUTNICE:

1.http://borbazaveru.info/content/view/8684/1/

2. http://www.rastko.rs/rastko-bo/istorija/vkostic-zaliv_l.html

3. O ovome više:Sveti Vasilije Ostroški, čudotvorac i iscjelitelj, Svetigora, Cetinje – Beograd, 2009, str. 29-43

4. Budimir Aleksić, Crveno – Crna Gora, Omladinski intelektualni centar, Nikšić, 2002.

5. Boris Boćo Vujović, Deveranje i duranje, Književna zajednica Herceg – Novi, Herceg Novi, 2003.

Autor: Vladimir Dimitrijević

Izvor: Fond Strateške Kulture

Vezane vijesti:

Papa Franjo lično zaustavio kanonizaciju Stepinca

Stepinčev oreol pričekaće bar dve godine