SRBOVANjE

Ukoliko neko ima animozitet prema naslovu članka, neka preskoči članak ili neka ga pročita do kraja. Nažalost, često puta sam čuo kako se ljudi određuju prema ovome pojmu, otprilike na sljedeći način: „Šta će ti prazno srbovanje? …Mnogo oni srbuju… Ili srbuj ili miruj. „

I slično tome.

Piše: Đorđe Stojsavljević

Nikada nisam čuo, analogno ovoj riječi da se može englezovati, francuzovati ili dojčovati. Po svoj prilici taj izraz srbovanje  stvorili su sami Srbi.
I nikada se nisam dosjetio da saznam šta su ti ljudi podrazumjevali pod srbovanjem i kakav su stav imali prema onima koji srbuju.

Čulo se i ono: „Lako je biti Srbin u Srbiji ali nije van Srbije.“ Kao da jedino u Srbiji možeš i trebaš biti to što jesi. Kao da čovjek svoj duh i svoje gene ne nosi  sa sobom.

Da odmah na početku naglasim da je za mene biti Srbin nešto što se podrazumjeva i smatram da to ne treba nikome „nabijati na nos“ ili spočitavati. To je osjećaj koji nosiš u sebi i u vezi sa njim – ili ga imaš ili  nemaš. Trećega nema. Možda je i ova kratka ispovjed odbrana od potencijalnih prozivki, da je i pisanje na ovu temu – srbovanje.
Srbi riječ srbovanje vrlo često koriste kao izraz prekorjevanja prema onima koji „srbuju“. Kao da im je to neko nametnuo. Pa kad je izgovaraju, potrude se da to još poneko čuje. Vjerovatno da se stekne utisak kako su oni ispravni građani (možda i Srbi) jer ne srbuju i uz to još opominju ove što srbuju.

Ispravni prema kome?
Svojevremeno je za taj izraz postojao jedan bezličniji naziv, ali naziv koji je bio ozakonjen. Stariji se vjerovatno sjećaju ne tako davno formalno ukinutog verbalnog delikta. Posebno se mogu sjetiti oni koji su ga osjetili na vlastitoj koži.

Srbovanje se dakle moglo podvesti pod verbalni delikt, a da se sama riječ srbovanje ne pomene. Filozofija stvaralačke logike uvijek je nalagala da se za prave i velike stvari valja žrtvovati. Ili, što bi naš narod rekao: „Nema velikih stvari bez velike žrtve…Ne može se dobiti bitka pod jorgan-planinom…“ Mada sam i tu postao skeptičan, jer kad je u pitanju stvaranje potomstva, onda se nešto može uraditi i pod jorgan-planinom. Dakle, srbovanje ili verbalni delikt. Sve više mi se nameće zaključak da su obe ove riječi vezane za nekakav prekršaj, nešto što nije poželjno, od čega vlasti zaziru.

Po svoj prilici to bi mogla biti istina. Istina je ono čega se vlast najviše plaši.

Nije džabe nastala izreka: Ko istinu gudi, gudalom ga po prstima biju. Samo da vas podsjetim na onu skasku kada su se laž i istina kupale u istom jezeru, pa laž izišla prva iz vode i obukla odjelo od istine, a istina nije htjela da uzme odjelo od laži, pa je hodala po svijetu gola.

Zato svi vole laž preobučenu u odjelo istine, a golu istinu skoro niko.

Srbovanje je dakle (ono pravo, nepreobučeno, već golo) govorenje istine svugdje i na svakom mjestu. Biti spreman stići i uteći i na strašnom mjestu postojati. Govorenje istine skoro po pravilu podliježe osudi sredine ili zakona. Kao i onaj pijevac što rano kukuriče. Kod vrijednog gazde dobivao bi žito, a kod lijenog obično završavao u loncu. Sve zavisi samo od toga koliko je neko društvo slobodno.

Zato se i smatra da riječ Srbin znači slobodan čovjek, jer samo slobodan čovjek može govoriti istinu bez straha za posljedice. Kada god Srbin nije bio slobodan, dobivao je druga imena: raja, vlaji, morlaci, morovlasi, šokci, šizmatici.

I onda, to hoćeš li srbovati, zavisi najviše od tebe.

Bog je čovjeku dao um i srce da vrši izbor. Da ima svoje ja i da po svoje mišljenje ne ide kod šefa, u opštinu ili negdje drugo.

Pri tome samo da podsjetimo i na onu narodnu poslovicu: „U laži su kratke noge“.