Hrvati ponovo nastavljaju sa svojim političkim cinizmom, iako ih stvarnost demantuje, ali oni i dalje koriste svaku priliku da napadaju Srbe
U jučerašnjem izdanju zagrebačkog Večernjeg lista je objavljen članak pod naslovom Zagreb je u pravu: Srbija ništa ne čini za nas, ako smo joj mi najveći problem, onda će lagodno ući u EU.
U članku je iznesen problem vojvođanskih Hrvata, koji se žale na potčinjen položaj i njihov tretman u Vojvodini.
Ivica Dulić, sekretar Udruženja Hrvatskog kulturno-povijesnog društva Matija Gubec iz vojvođanskog sela Tavankuta za Večernji je na dosta kontradiktoran način izneo problem u kome se nalaze, naglašavajući da apsolutno odobrava Hrvatsku blokadu Srbije na njenom putu ka Evropskoj uniji, jer je to način da se poboljša položaj Hrvata u Srbiji.
Tavankut ima 4500 stanovnika, od kojih polovinu čine Hrvati. Glavni problem predstavlja što selo u svim ulicama nema asfalt, vodovod, gas i ostale uslove za normalan život. Veoma je interesantno da Dulić iznosi samo problem s hrvatskog aspekta, pa se stiče utisak kao da ostali stanovnici sela uživaju u neuslovima, samo da bi Hrvatima bilo gore.
Istakao je da ipak u selu imaju osnovnu školu na hrvatskom jeziku, ali nije mu poznat razlog zašto Hrvati ne žele svoju decu da upišu u školu na hrvatskom jeziku.
Pitam se šta bi Dulić rekao da je Srbin u Hrvatskoj i da li bi mu asfalt i vodovod bio najveći problem.
Katolička crkva u Tavankutu, foto Pixell
Danas u Republici Hrvatskoj živi oko 200.000 Srba što je oko tri i po puta manje nego pre 1990. godine, kada su Srbi u Hrvatskoj bili konstitutivan narod, a danas su nacionalna manjina. Najviše Srba živi u gradu Zagrebu, nekoliko desetina hiljada. Iako su im asfaltirane ulice, ne piju vodu iz bunara, imaju vodovod, pa čak i grijanje, uskraćena im je sloboda govora, a neću preterati ako kažem i življenja, školu na srpskom jeziku da ne pominjem.
Svima je ako nikako drugačije, iz medija poznato kakvu hajku Hrvatska vodi protiv Srbije i Srba. Od negiranja srpskog identiteta, osporavanja čirilice, pa do iznošenja raznih neistina u medije. Neprijatno je čitati, a ne živeti u takvim okolnostima. Na sve moguće načine osporava se sve sa prefiksom srpski, pa makar to bile i čokoladice, koji mnogi Hrvati mogu sa sigurnošću reći potajno rado jedu.
Poznato je da i u socijalizmu Srbi u SR Hrvatskoj nisu imali svoje medije. Danas imaju, ali se postavlja pitanje koliko realno pišu i prenose svetu istinitu “sliku” iz Hrvatske. Kada je EU Hrvatskoj nametnula određene uslove koje treba da ispuni prema Srbima kao nacionalnoj manjini kao uslov njenog ulaska u EU, Hrvatske vlasti su da bi tome udovoljile narodski rečeno “odrešile kesu” i velikodušno finansirale sve što i jeste i nije trebalo,tj. sve što je bilo ko od Srba predložio. Što više predloga Srba, pogotovo međusobno neusaglašenih, to bolje. Hrvati su maltene bili spremni finasirati više glasila, nego što u Republici Hrvatskoj ima Srba, a na tragu one poznate, ako Srba u Hrvatskoj bude manje biće im utoliko bolje. Vođeni mišlju ma koliko da ih košta finansiranje, koštaće manje nego da se Srbi, taj poznati „remetilački faktor” vrate u Hrvatsku.
Hrvati iz Vojvodine nisu prognani, tako da ne postoji bojazan od njihovog povratka, niko im ne osporava školu na hrvatskom jeziku, a problem što deca neće u nju ostaje da sami reše.
Srbi s njima dele suživot i svakodnevne probleme, pa samo ostaje nejasno čemu radost zbog hrvatske blokade Srbiji na pregovorima za ulazak u EU, jer ako se vode hrvatskom logikom i njihovim političkim cinizmom, možda i Srbija “odreši kesu” pa “pruže” neki asfalt, ali nadajmo se svima, ne samo u “hrvatskim” ulicama.
Autor: Jovana Jovanović Kulaš
Izvor: NOVOSTI