Spomenko Gostić – godišnjica pogibije 15-godišnjeg junaka

Dvadesetog marta obilježava se godišnjica kako je u odbrani rodnog sela Jovića na Ozrenu poginuo Spomenko Gostić, petnaestogodišnjak koji je odbio ponudu da se skloni od ratnih strahota i rame uz rame sa komšijama i prijateljima bio borac VRS. 

Spomenkov saborac Brane Milivojević sjeća se da je dječaku umrla majka početkom 1992. godine, a već u septembru iste godine granata je pred kućom ubila baku sa kojom je živio. Ratni vihor ga je omeo i da nastavi školovanje, jer je bilo nemoguće iz Jovića ići u srednju školu u Doboju, pa se momčić privio uz vojsku, čiji borci su ga štitili, hranili i brinuli o njemu koliko su mogli. Spomenko Gostić je, sjećaju se rijetki saborci iz 3. Ozrenske brigade VRS, bio nevjerovatno hrabar, vrijedan i sposoban za svoje godine.

Ništa mu nije bilom teško, znao je poslušati svakog, i osjećao se punopravnim borcem VRS, čak je i uniformu nosio. Uglavnom je nosio hranu borcima na liniju, konjskim kolima kojima je vješto upravljao i jednom je čak naletio na minu ali je tom prilikom ostao nepovrijeđen.

Krajem 1992. Spomenko se pojavio i na televiziji, jer je reporteru RTS iskreno i neposredno ispričao svoju priču. Na ispovijest siročeta koje je silom prilika postalo ratnik, reagovala je porodica Srba koja je iz Francuske stigla na Ozren noseći humanitarnu pomoć.

Ponudili su Spomenku da ide s njima u Pariz, da ga usvoje, odgoje, pomognu da se spasi rata. Momak je odbio s riječima : ”Neću da budem dezerter i da ostavljam svoj narod kad je najgore. Biću ovdje do kraja, dok ne dočekamo mir i slobodu, a onda, vidjećemo”.

Spomenko Gostić poginuo je 20. marta 1993. od haubičke granate ispaljene sa neprijateljskog položaja na kotu Visić, kod Jovića, na Ozrenu. Na istom mjestu poginulo je još šest njegovih drugova.

SPOMENKO GOSTIĆ 

Đe se sablja u desnicu steže

Voda Bosna đe ravnine reže

Đe iz magle Obilići niču

Đe guslari srpskog roda kliču

I pominju vitezove vrle

Đe se mrki oblakovi grle

Prije nego ognjem progovore

Đe drumove haubica ore

Đe su polja zelena i meka 

Dvorovi su Gostića Spomenka

Srpskog borca iz ljutih bitaka

Dobrovoljca – vječitog dječaka

Što ostade bez majke i bake

Što su srpske rađale junake

I bez oca domaćina doma

Ko potonja nada iza groma

Sa svojijeh četrnaest ljeta

Ali dužnost Srbinova sveta

Krv junačka iz predačkih gena

Sudba loša i ratna vremena

Ne dadoše Gostiću Spomenku

Da provede na meku dušeku

Ratne dane ko ratno siroče

No sa vojskom ratovati poče

I nositi pušku preko leđa

Ispod plavih nišaniti vjeđa

Drumovati sa konjskom zaptegom

Sa mećavom maglom i snijegom

Kroz Bosanska hoditi bespuća

Dok mu sjever nadimaše pluća

Na kojima ordenje zablista

A kad gora otpoče da lista

Dvije rane junačke izvida

A onda ga granata iskida

I potonju ugasi svijeću

Ali suzom pratiti ga neću

Nego pjesmom iz junačkog grla

Krstaš or’o kad raširi krila

Odnese ga u carstvo junaka

Kod Stojana, Gruja i Novaka

Neka mu je crna zemlja laka. 

Vladimir TOMIĆ

Posmrtno je odlikovan Medaljom zasluga za narod.

Izvor teksta: BN TELEVIZIJA

Vezane vijesti: 

Spomenka Gostića svi zaboravili

ŽRTVA SPOMENKA GOSTIĆA ZASLUŽUJE POSEBNU PAŽNjU

Spomenka Gostića sahraniti u RS