Dvadesetog marta obilježava se godišnjica kako je u odbrani rodnog sela Jovića na Ozrenu poginuo Spomenko Gostić, petnaestogodišnjak koji je odbio ponudu da se skloni od ratnih strahota i rame uz rame sa komšijama i prijateljima bio borac VRS.
Spomenkov saborac Brane Milivojević sjeća se da je dječaku umrla majka početkom 1992. godine, a već u septembru iste godine granata je pred kućom ubila baku sa kojom je živio. Ratni vihor ga je omeo i da nastavi školovanje, jer je bilo nemoguće iz Jovića ići u srednju školu u Doboju, pa se momčić privio uz vojsku, čiji borci su ga štitili, hranili i brinuli o njemu koliko su mogli. Spomenko Gostić je, sjećaju se rijetki saborci iz 3. Ozrenske brigade VRS, bio nevjerovatno hrabar, vrijedan i sposoban za svoje godine.
Ništa mu nije bilom teško, znao je poslušati svakog, i osjećao se punopravnim borcem VRS, čak je i uniformu nosio. Uglavnom je nosio hranu borcima na liniju, konjskim kolima kojima je vješto upravljao i jednom je čak naletio na minu ali je tom prilikom ostao nepovrijeđen.
Krajem 1992. Spomenko se pojavio i na televiziji, jer je reporteru RTS iskreno i neposredno ispričao svoju priču. Na ispovijest siročeta koje je silom prilika postalo ratnik, reagovala je porodica Srba koja je iz Francuske stigla na Ozren noseći humanitarnu pomoć.
Ponudili su Spomenku da ide s njima u Pariz, da ga usvoje, odgoje, pomognu da se spasi rata. Momak je odbio s riječima : ”Neću da budem dezerter i da ostavljam svoj narod kad je najgore. Biću ovdje do kraja, dok ne dočekamo mir i slobodu, a onda, vidjećemo”.
Spomenko Gostić poginuo je 20. marta 1993. od haubičke granate ispaljene sa neprijateljskog položaja na kotu Visić, kod Jovića, na Ozrenu. Na istom mjestu poginulo je još šest njegovih drugova.
SPOMENKO GOSTIĆ
Đe se sablja u desnicu steže
Voda Bosna đe ravnine reže
Đe iz magle Obilići niču
Đe guslari srpskog roda kliču
I pominju vitezove vrle
Đe se mrki oblakovi grle
Prije nego ognjem progovore
Đe drumove haubica ore
Đe su polja zelena i meka
Dvorovi su Gostića Spomenka
Srpskog borca iz ljutih bitaka
Dobrovoljca – vječitog dječaka
Što ostade bez majke i bake
Što su srpske rađale junake
I bez oca domaćina doma
Ko potonja nada iza groma
Sa svojijeh četrnaest ljeta
Ali dužnost Srbinova sveta
Krv junačka iz predačkih gena
Sudba loša i ratna vremena
Ne dadoše Gostiću Spomenku
Da provede na meku dušeku
Ratne dane ko ratno siroče
No sa vojskom ratovati poče
I nositi pušku preko leđa
Ispod plavih nišaniti vjeđa
Drumovati sa konjskom zaptegom
Sa mećavom maglom i snijegom
Kroz Bosanska hoditi bespuća
Dok mu sjever nadimaše pluća
Na kojima ordenje zablista
A kad gora otpoče da lista
Dvije rane junačke izvida
A onda ga granata iskida
I potonju ugasi svijeću
Ali suzom pratiti ga neću
Nego pjesmom iz junačkog grla
Krstaš or’o kad raširi krila
Odnese ga u carstvo junaka
Kod Stojana, Gruja i Novaka
Neka mu je crna zemlja laka.
Vladimir TOMIĆ
Posmrtno je odlikovan Medaljom zasluga za narod.
Izvor teksta: BN TELEVIZIJA
Vezane vijesti:
Spomenka Gostića svi zaboravili