Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

SOMBOR – TRADICIJA TRAJANjA

Datum objave: petak, 13 novembra, 2015
Objavljeno u Kordun, Otadžbinski rat
Veličina slova: A- A+
Nikola Kobac
Nikola Kobac

Piše Nikola Kobac

Kultura sjećanja živi. Ona me odvede do Sombora.

Po danu u kojem su se kišni oblaci sa suncem tokom čitavog puta nadmetali. Kilometri i daljine ostaše iza mene. K’o prosuta mjesečina tamo negdje ispod Petrove Gore jula mjeseca 1995. godine Ništa mi tog dana, 16. oktobra 2015. ne bi teško. Žurio sam da naslijeđena sjećanja predam potomcima njihovih davno raseljenih predaka…

Ravne vojvođanske (sremske i bačke) ceste iz daleka izgledaju “kaj špaga” čiji je jedan kraj  zavezana za drugi kraj svijeta. I kad si siguran da “nigdje kraja nije” odjednom, u pravilu prije svakoga naseljenog mjesta pod uglom od 90 stepeni “špaga” savije – promjeni pravac i uvede te međ’ ušorane kuće sa velikim zidanim ogradama. I sve avlije daleko od puta odmaknute. A ne kao moje kordunaške, krajiške. One su se takmičile koja će se bliže na cestu “nasaditi”, a gazda “vratnice” za bankinu prišerafiti. O ogradama sa ciglom ili daskom pojma nismo imali. Krajiški plotovi su služili da se u dvorište ušunja svjetlo dana i tama noći, da se vide i da tebe vide komšije, zore i sumraci… da se na njih naslanjamo i preko njih dovikujemo, da se svađamo ako dokoni budemo. I psi da jedni na druge reže ali da lakše i brže jedni drugima i u pomoć priskočimo – zatreba li.

Spuštajući se sa Fruške Gore prema Dunavu tražim mjesto gdje se ova evropska rijeka skelom prelazi. I put skraćuje za više od 50 kilometara izbjegavajući tako novosadsku gužvu i ulice koje nikako ne mogu otpetljati. Sve su mi iste i sve se sa ravnicom sudaraju. Jedva uočljiva strelica “skela” dovodi me na desnu obalu velike rijeke. Ispred mene je  vozilo BG oznaka, a na drugoj strani obale uočavam nešto slično motornim sanjkama ili zimskim “sancama” kako smo mi to prevozno sredstvo na Kordunu zvali. “Vodeni konji” za koji minut se otiskuju i polagano klize prema mojoj obali. Nekolicina automobila poredano u dva reda putuje. Sa lijeve strane “nalijepljena” motorna brodica što skelu niti gura niti vuče. A plovi… U susret joj dolazi ogromna teretna lađa dužine zasigurno više od 50 metara. Srećom, mimolilaze se…

Krajiški plotovi su služili da se u dvorište ušunja svjetlo dana i tama noći, da se vide i da tebe vide komšije, zore i sumraci… da se na njih naslanjamo i preko njih dovikujemo, da se svađamo ako dokoni budemo. I psi da jedni na druge reže ali da lakše i brže jedni drugima i u pomoć priskočimo – zatreba li.

Stižem: Doček i upoznavanje, večera i razgovor. Sve nešto toplo oko srca. Duša se raznježila. Čujem imena sela kojih više nema, a u kulturi sjećanja se njeguju. U Zavičajnom udruženju krajiških Srba “Korijeni” ona žive.

Sombor, grad ispeglanih trgova i uglancanih spomenika. A tek kad se zakorači u bilo koji prostor? Zidovi (ne vidjeh nikada ni nigdje nešto slično) ukrašeni prelijepim slikama poznatih i nepoznatih autora. Sve jedna ljepša od druge i sve mi se smješe izazivajući čudni i nelagodan osjećaj. Kao da sam zakoračio u dva vijeka prije.

17. oktobar 2015.

Domaćin se drži protokola. Iza pozdravne besjede i dobrodošlice Srbima iz dijaspore počinje “Okrugli stol o ćirilici”. Izlaze govornici. Ima nas od svakuda. Bijeljina, Šamac, Sokolac, Derventa, Vukovar, Vlasenica, Vršac, Frankfurt, Teslić, Gornji Milanovac…

Konstatujemo da smo mi, danas već starije generacije pismenost dočekivali sa ćirilicom. Da su srpska djeca u Hrvatskoj u prva dva razreda osnovne škole učila ćirilicu a tek u trećem prešla na latinicu. Svi referati o ovom pismu počinju sa imenom Vuka Stefanovića Karadžića. Neki to u svojim uvodnim besjedama posebno ističu. Uzimam riječ samo sa jednom namjerom – nemojte istoriju falsifikovati. Pričati o ćirilici a ne spomenuti Savu Mrkalja sa Korduna, Srbina iz Vojne Krajine (Austrougarske u čijem su sastavu bili prostori današnje Hrvatske) je u najmanju ruku nekorektno. Zapitah prisutne: Koliko u vašim gradovima i naseljima ima naziva ulica po imenu Save Mrkalja? Što znate o Savi? Ima li i jedna, pa  makar i sporedna bila, da se naslanja na Vukovu? Ima li  škola koji nosi naziv “Sava Mrkalj” u Srbiji ili Republici Srpskoj? Šta piše u udžbenicima? Izučavamo “Luja Šesnajstoga” a prave srpske velikane prećutkujemo?

Gdje je nestala ćirilica, zapitah prisutne? U Zagrebu ili Beogradu? Koliko je natpisa ulica i ustanova u glavnom gradu svih Srba napisano srpskim pismom? Pa i u mojoj Banja Luci. Je l’ istina da smo na sav glas zakukali i zagalamili zašto u Vukovaru taru ovo pismo, a prećutali to što ga u Beogradu i Banja Luci potiskuju?

Obilazimo crkvu Sv. Georgija. Divim se umjeću graditelja i ljepoti ikonostasa. Crkva je podignuta 1761. godine. U njoj je sahranjen vladika bački Jovan Jovanović, rekoše mi domaćini. Napuštajući crkva nađosmo se na prelijepom trgu popločanom kamenom i ukrašenim znamenitostima grada. Jesenja kiša ga izapra i učini još ljepšim. Ispred nas iznikoše svatovi i mašući srpskim barjakom odoše negdje u svoje veselje.

Po podne je. Prelijepa čitaonica “Laza Kostić”. U ćošku dežura Lazina bronzana figura. Imam osjećaj da pažljivo prati šta se tu danas dešava. Na zidovima posebna “pregršt” slika poznatih. U vazduhu šapat Lazine pjesme “Santa Maria della Salute”:

Zar meni jadnom sva ta divota?

Zar meni blago toliko sve?

Zar meni starom, na dnu života,

ta zlatna voćka što sad tek zre?

Gdje je nestala ćirilica, zapitah prisutne? U Zagrebu ili Beogradu? Koliko je natpisa ulica i ustanova u glavnom gradu svih Srba napisano srpskim pismom? Pa i u mojoj Banja Luci. Je l’ istina da smo na sav glas zakukali i zagalamili zašto u Vukovaru taru ovo pismo, a prećutali to što ga u Beogradu i Banja Luci potiskuju?

Počinje promocija knjiga. Domaćin, taj dobri domaćin najavi i odredi vrijeme za predstavljanje dviju knjiga izašlih između 6. i 7. susreta “Matica – dijaspora”.  Romana “MAJKA” Milenka Avramovića i knjige “(H)ISTORIJA OSUŠENE ZBILjE – trajanje jednog nestajanja” potpisnika ovih redova. Da ne bi sve išlo po planu (a svojstveno je to nama) umjesto dvije knjige, i u onako stisnutom vremenu, u sam suton dana pred slušaoce i posjetioce poče “pričati” pet, šest knjiga. Organizator nije imao snage odbiti ne planirane “predstave” a predstavljači nisu imali osjećaj za vrijeme. Mislili su da je njihovo najvažnije?

Oduži se dan!

Pričati o knjizi “(H)istorija osušene zbilje” a ne spomenuti prof. dr. Svetozara Livadu i njegovu suprugu Dragicu koji su pisali Predgovor istoj, bilo bi isto kao ne reći ništa.

I ovdje ističem nekoliko njihovih rečenica:

” …Ovu digresiju unosim zato što i Nikola zabrinuto, uljuđenjo, ojađenjo pita što nam se to desilo, što smo nebu skrivili da nas tako kažnjava i čemu tolika iskušenja? Želi opjevati ono što se opjevati ne može ali se pokušati može.

U ovo djelo je unio dušu svoju napaćenu, ojađenu, rastuženu, nasmijanu, prpošnu, tugaljivu, vedru i bolnu, ranjenu, te stihom izliječenu. Dušu djeteta i sanjara. Dušu međom dva stoljeća ušančenu. Zatarabanu vremenom i ubijanu sa svih strana.

Duša kriknu stihom i prozom kakvu rijetko čitamo. Pitkom prozom nemirnim, nedefiniram stihom. Čista slika Nikolina i moga kraja, njegove i moje Trepče – neopjevane, neožaljene, neoplakane ali nezaboravljene. Nad njom sada samo vrbe tuguju, savijaju se od boli, plaču u samoći, traže pomoć koja niodkud neće doći. Nikola joj šalje pozdrave , svoje Nade, svoju Ljubav da joj šapće ono što već zna, da nije zaboravljena, da je voljena i u njedrima rasijanih nošena.

Nikolino stvaralaštvo je kao njegova duša, a duša mu je kao rodni kraj. Ničim sputan. Ničim zarobljen. Tu nema ni velikih rijeka, samo potoci. Nema velikih ravnica, samo obarci. Velikih šuma, samo grmovi. Nema velikih brda, nego brežuljci. Nema ničega velikoga, ali svega ima, svega je bilo u izobilju za skromne žitelje ovoga kraja. Tu sada više „zvono ne zvoni, gdje se kolo ne igra, gdje konji ne ržu, gdje pjetlovi ne pjevaju, gdje se ne ore, gdje se ne kopa, gdje djevojke kose ne češljaju. Niti koga da vidiš, niti koga da čuješ, nikom put da smeteš…”(Mihajlo Lalić, Lelejska gora, str.137). To je moj i Nikolin kraj.

Ostala je pustoš pa su i ptice pobjegle…

I konačno, nakon napornog dana večera i slobodno druženje. Restoran Đačkog doma u Somboru. Vojničkim redom poslagani stolovi. Sve je na svome mjestu, pa i muzika. Lagano odmičemo svi zajedno u noć. Uživamo u vremenu čitajući ili govoreći stihove svojih pjesama, pričajući aforizme ili po neke dogodovštine u svijetu svega i svačega. Veoma teško bi se i tada i sada odlučio čija je pjesma najljepša. Ipak neka sluašaoci sude.

Slijede nova upoznavanja. Prilazim nepoznatim domaćinima i gostima ili oni prilaze meni. U jednoj od “muzičkih pauza” neko zavede (otpoče) prepoznatljivu ličku, kordunašku i banijsku “ojkaču”. Zatreperi i uzlupa se srce i sjećanje moje. Od kad  ne čuh ovakvu, izvornu, toplu, široku, jednostavnu pjesmu i riječi? Poprati je i žensko i muško. Niti mi je za plakati a bogami ni za veseliti se. Sjedam i prebirem dane kada sam se kradomice, u zimskim danima privlačio ispod “pendžera” svoje ili tuđe bajte, da prepoznam komšije – pjevače. Natpjevavanju nije bilo kraja. Do kasno u noć uz rakiju, rijetko uz vino su se redali oni koji “prvače”. Unaprijed se znalo ko je najbolji. Pratnja je bila jednostavnija. Ako ne znaš pjevati dovoljno je da otvaraš usta i po nekad rastegneš “ooooooooooj”.

“Ooooooj Krajino ne bi te žalio da se nisam u tebi rodio”!

Kasno odlazim na spavanje. Ovi stihovi me prate još dugo, dugo – do pred samo jutro.

Budim se u Somboru spremajući se za još jedno viđenje sa domaćinima, analizi ovogodišnjih susreta i povratku za Banja Luku.

Krajiška pjesma je u Hrvatskoj ubijena. Više ne živi. Njeguju je Srbi koji su prije 70 godina planski raseljeni iz krajeva koji su platili najveću cjenu Drugog svjetskog rata, koji su više puta strijeljani i svakih 50 godina iznova i od istih – na isto gubilište izvođeni.

Hoće li generacije koje su pretekle zadnju nesreću umjeti sačuvati i naslijediti bar nešto od običaja sa kojima se nakon 25 godina sretoh u Somboru.

I ćirilica je pred vješalima.

Osuđena je. Knjige pisane na srpskom (meterinjem) jeziku koje nisu uništene prinešene su lomači. Plamen fašizma samo što je ne zapali.

Knjigu koju posvetih Kulturi sjećanja više ne mogu zapaliti. Ona će, ako i izgori – živjeti!

Hvala Vam zemljaci na jednom nezaboravnom druženju. Hvala UG “Jadovno 1941.” što mi omogući put u moje juče.

 

Vezane vijesti:

Nikola Kobac: I ja sam za dom spreman, na drugi način – ako mi ga vratite

Promocija knjige Nikole Kobca “(H)istorija osušene zbilje“ na Sajmu knjiga u Beogradu

TUĐI IZBORI U MOJOJ DOMOVINI

 


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top