fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

SOKOLI ŽUPE MOSTAR NA POČETKU DRUGOG SVETSKOG RATA

Savez sokola kraljevine Jugoslavije je pripadnike sokolskog pokreta  pripremao da budu u prvim redovima  branilaca otadžbine.  Zato  su vaspitavali svoje članove kao buduće branioce naroda i otadžbine pripremajući ih za buduća iskušenja. Osnovni cilj sokola bio je telesno zdrav, moralno jak, a nacionalno svestan narod. Isticali su da je prva žrtva u Balkanskom ratu 1912. bio beogradski soko Aleksandar-Sanja Živanović. (1)  Prvi  pokušaj  napada  na  Beograd  u  Prvom  svetskom  ratu  odbili  su  članovi  beogradskog sokolskog  društva „Dušan Silni”  zajedno  sa  četnicima  iz  Tankosićevog  odreda, finansima, žandarmima  i  jednom  četom  18 pešadijskog  puka (2). Prema svedočanstvu jednog žandarmerijskog oficira, dobrovoljci iz redova građana digli su pokolebani duh žandarma i ostalih branilaca. Četvrtog dana  po  izbijanju  rata  18  puk  smenio  je  četnike  i  dobrovoljce-građane.(3)

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2013/zastava-sokoli-nedeljkovic.jpg

Posle Prvog svetskog rata u novoj državi Sokolstvo kao rodoljubiva organizacija telesnog vaspitanja, bilo je u sukobu sa katoličkim verskim organizacijama ( Orlovima, …). Deo katoličkog klera bio je zajedno sa separatistima protiv Jugoslavije. List ,,Narodna Svijest” preneo je iz mariborske ,,Straže” razgovor urednika sa dr. Korošcem. Na pitanje urednika ,,Čudite li se manifestu kralja Aleksandra na Sokolstvo ?”. Korošec je odgovorio : ,,Zašto ? Militarizam traži oslona u narodu i jasno je da ga može naći samo u narodnom obliku. Putem sokolstva militarizam hoće da za sebe predobije srpsko hrvatsko-slovenački narod. … u Ljubljani uvjereni i neuvjereni  pristaše militarizma…. Svak zna, da je osnovna misao Sokolstva protivna kršćansko-kulturnom naziranju na svijet. … Radi manifesta Orlovstvo neće izgubiti ni jednoga  člana.”(4)

Sa izdavanjem antisokolske poslanice katoličkog episkopata, donesene na konferenciji od 17 novembra 1932, i njezinim objavljivanjem putem štampe i čitanjem u katoličkim crkvama 8 januara 1933. došlo je do otvorenog sukoba.  U Izveštaju za 3 redovnu glavnu skupštinu Saveza Sokola ističe se: „Napadaj nas nije iznenadio, jer neraspoloženje sa strane katoličkog episkopata bilo nam je već i od pre  poznato i osećali smo ga na svakom koraku”. (5)

Kotorski biskup dr. Frano Ućelini Tica podržao je sokole. O poslanici  izjavio je: „Vjera nije u pitanju, zato Poslanicu nisam potpisao i ona nije objavljena u našoj biskupiji. Član sam Jugoslovenskog Sokola, bio i ostajem. Soko, nacionalna organizacija, nije nikad bila protiv vjere”. Kad je dubrovački biskup Carević odbio da blagoslovi 8 zastava seoskih sokolskih četa iz dubrovačke okoline, blagoslovio ih je na kotorskom vježbalištu, uz ogromno učešće naroda, 4.6.1933. biskup dr. Frano Ućelini Tica. Tom prilikom izjavio je: ,,Braćo i sestre, dragi moji Sokoli, mi smo, eto, blagoslovili ove sokolske zastave što pretstavljaju ljubav, zanos, vernost prema našoj domovini Jugoslaviji. … Na vašim sokolskim zastavama usađena je ljubav prema domovini i Kralju svome. I vi ste spremni doprineti svaku žrtvu za Kralja i otadžbinu. Dragi moji Sokoli, naša domovina želila je uvek mir. Slovenski narodi bili su uvek miroljubivi, ali ako bi nas ko, po nesreći napao, naši Sokoli sa svojim zastavama učinili bi svoju dužnost, jer bi oni uz našu proslavljenu vojsku postali nesalomljiv zid pritiv svake neprijateljske opasnosti.”  Stjepan Roca je u svom članku o biskupu u ,,Sokolskoj njivi”  istakao da je biskupsku poslanicu sa najvećim zanosom pozdravila italijanska štampa, jer je smatrala da će poslanica uništiti sokolsku organizaciju i time oslabiti Jugoslaviju. (6) Delu rimokatoličkih sveštenika  povezanih sa hrvatskim separatistima poslanica je bila povod za obračun sa sokolima. U listu ,,Dubrovačka tribuna” 1933. u članku ,,Pop Dukaj i mađar Salkaj, vode križarsku vojnu … “ istaknuto je : ,,U poslijednje vrijeme javljeno je iz naših okolnih sela nekoliko ispada za koje je utvrđeno da su im auktori križari i njihovi časni vođe”. Župniku Don Karlu Dukaju smetao je rad Milovčića koji je organizovao prvu sokolsku četu u Ošlju. Na dan Sv.Petra i Pavla, pop Dukaj je održao propovjed punu aluzija na sokolstvo i njegove pionire, prikazujući ih kao protivnike crkve i vjere. Iste večeri sastao se Milovčić u jednom društvenom lokalu sa tamošnjom učiteljicom, razgovarajući o sokolskoj organizaciji. Župnik Dukaj upao je u lokal vičući i psujući Milovčića sa raznim pogrdnim rečima. Pop Dukaj se branio da on nije napao sokolstvo kao takvo, nego samo neprijatelje crkve. Posle kratkog objašnjenja Dukaj je Milovčića udario šakom u lice. Kada je Milovčić hteo da reaguje, župniku je priskočio u pomoć njegov zet Mađar Ferenc Salkaj. Zajednički su napali Milovčića i teško ga povredili, tako da je iste večeri morao da ide u banovinsku bolnicu u Dubrovniku gdje mu je ukazana potrebna pomoć. (7)  Sokolsko društvo Dubrovnik uputilo je 28. jula 1938. predstavku M. Stojadinoviću : „Da bi omeli napredak sokolstva u srezu Dubrovnik, koje je brojalo 26 sokolskih četa, sa oltara se propovedalo protiv sokolstva i pretilo paklenim mukama onima, koji stupe, ili ostanu u sokolskoj organizaciji. Čak, štaviše, pretilo se i životom i imovinom. Neki su naši članovi bili zaista tučeni, a nekima je upropašćena imovina. U godini 1936. paljeni su stogovi sena i iščupano na stotine čokota loze našim članovima, potpaljena je sokolana u Orašcu. Godine 1937. zapaljen je sokolski dom sokolske čete Popovići (Konavle). Iste godine je rulja separatista polupala izloge na dućanima naših članova, a pre nekoliko dana, pod kuću u kojoj se nalazi sokolska četa u Postrenju, podmetnut je dinamit.” Usled ovakvih pritisaka sokolske čete u Mrcinama, Vitaljini, Pločicama, Komolcu i Osojniku sasvim su prestale sa radom.  Starešinstvo dubrovačkog sokolskog društva zaključilo je da je sokolstvo, zbog svoje jugoslovenske liberalne i antiklerikalne ideologije bilo izloženo napadima od strane rimokatoličkog klera udruženog sa pripadnicima HSS. Mačekovci su sve pripadnike seoskih sokolskih četa proglašavali četnicima. U župi Mostar, tvrđavi seoskog sokolstva, i pored sukoba sa pripadnicima HSS, sokolski rad se zahvaljujući Sokolskoj Petrovoj petogodišnjici pojačavao. Sokolsko društvo Blato, iz župe Mostar, javljalo je M. Stojadinoviću o vrlo teškim političkim prilikama u kojima društvo radi i živi, ali pored toga rad nije u zastoju „jer smo podigli sokolski dom i obnovili sokolsku muziku”. Pripadnici HSS su okomili na radove vezane za Sokolsku Petrovu petogodišnjicu. Sokolsko društvo Metković „vršeći svoj kolektivni zavet u vremenu sokolske petoletnice” pristupilo je pošumljavanju goleti zasađivanjem sokolskog „Petrovog gaja” borićima: „Sudelovanjem svojih članova, najuglednijih metkovićevih građana i njihovih porodica zasađeno je 200 borića. Međutim, uskoro nakon toga sav naš trud bio je uništen. Borovi su naprosto poguljeni”. Povodom masovnih antisokolskih istupa Čedo Milić uputio je starešinama sokolskih društava okružnicu, pozivajući ih na dogovor u Mostar 26.1.1938. radi pokretanja zajedničke akcije svih sokola protiv postojećeg terora pristalica HSS. Pošto državne vlasti nisu uzimale sokole u zaštitu u hrvatskim banovinama i primorskom delu zetske banovine mnoge sokolske jedinice su zahtevale da im Savez dozvoli da se same bore i brane. Međutim, Savezna uprava je zahtevala potpunu primenu sokolske discipline. (8) Sokolska štampa izveštavala je o napadima na sokole i njihovu imovinu. U članku „Sokolskim radnicima pale kuće“ objavljenom 15.oktobra 1938. u „Bratstvu“, Glasniku sokolske župe Osijek, navodi se : „U Orašcu, naprednom mestu u blizini Dubrovnika, zapaljena je kuća jednom sokolskom radniku dok je s majkom boravio u Dubrovniku. Kao opomena da će to nedelo biti izvršeno izvešena je nekoliko dana pre crna zastava. Budući da je na isti način dat znak i starešini čete br. Rakidiji, bojazan je da će i njegova kuća biti zapaljena, u toliko pre što se njegovom zaslugom podiže u Orašcu sokolski dom.“ (9) Srbi katolici smatrali su sokole za cement u temeljima Jugoslavije pa su zato stupali u njihove redove a njihov list ,,Dubrovnik” branio je sokole. (10)

Sa jačanjem aktivnosti hrvatskih separatista za sokole su verski i nacionalni sukobi postajali sve značajniji. U Kalendaru za sokolsko selo ,,Sokolska njiva” za 1937. objavljeno je pismo Pera Skurića, člana sokolske čete iz Ćilipa o njegovom shvatanju odnosa Srba i Hrvata : ,, … Mi seljaci polazimo od svojih sela, gdje u zajednici žive i Srbi i Hrvati sve tri vjere. Mi u selu ne gledamo je li naš komšija Srbin ili Hrvat, je li ove ili one vjere. Mi gledamo nešto drugo. Mi gledamo je li naš komšija na svom mjestu ili nije. Mi seljaci poznamo samo poštene ili nepoštene ljude, pravedne ili nepravedne, štetne ili korisne.Prema tome, mi određujemo hoćemo li se družiti s njima ili ne. Svi mi imamo  jedne te iste brige i nevolje koje nas tište. Svi mi s mukom i znojem lica svog obrađujemo svoje zemlje. … Isti rad, iste brige, ista žalost, a i isto veselje nas je združilo i sjedinilo. Za nas seljake Sokole jasno je, da su vanjski znaci srpstva i hrvatstva sporedni. Glavno je ono bez čega nema ni srpstva ni hrvatstva ni jugoslavenstva, a to je pravda i poštenje. Narod je davno rekao: ,,Pravda drži zemlju i gradove, a nepravda ruši obadvoje”.  Mi seljaci Sokoli, koji živimo po duhu naših predaka i vjeri naših otaca, koja nas uči bez razlike kojoj vjeri pripadamo, da su svi ljudi braća a Bog da nam je otac, živimo i radimo po tim zakonima bratski, složno i u ljubavi. … Ako ima među nama nekih nesporazuma, ne potiču oni od nas seljaka, nego su došli sa strane. Nakalemili su ih u selu oni koji nemaju u srcu svome pravde i ljubavi. Oni su sijači mržnje, oni siju trnje i bacaju otrov u srce naše. Rđavo im je sjeme i ne može donijeti dobar plod. Ko  mržnjom sije mržnjom će mu se i vratiti. … Nikad ni jedno djelo koje se osnovalo na mržnji i nepravdi nije uspjelo ni donijelo dobre plodove. Bez ljubavi nema pravde, a bez pravde  nema ni slobode ni jedinstva. Dužnost je svih nas Sokola da ne slušamo lažne proroke koji nam propovijedaju mržnju. Slušajmo prave i istinske rodoljube koji nam propovijedaju ljubav i bratsku slogu. — Oni nas vode onim putem kojim smo mi seljaci vazda išli.  … Stoga smo mi bez prigovora i pogovora za slogu i jedinstvo narodno, trpeljivost i međusobnu ljubav.”(11)

Sokoli se nisu dali obeshrabriti i svojom odlučnošću podsticali su svoje sugrađane da se suprotstave teroru separatista i sa njima povezanih sveštenika. Sokolska četa u Luci Šipanjskoj na ostrvu Šipanu  7.6.1937. položila je kamen temeljac svog sokolskog doma. Na svečanosti bile su sokolske muzike iz Stona, Orašca i Dubrovnika, oko 600 sokola i oko hiljade drugih izletnika. Došli su sokoli i narod iz okoline : Stona, Orašca, Zatona, Mokošice, Suđurđa, Koločepa, Babinopolja, Goveđara, Dubrovnika i Župe dubrovačke. Sekretar sokolske čete Šipan  Stjepović položio je kamen temeljac, dok je muzika intonirala državnu himnu. Na obali je održan sokolski zbor, na kome je govorio kap. Baule a posle njega starešina dubrovačkog sokola  Niko Šutić, dr. Mile Dokić ispred župe Mostar, starešina Dužević ispred Sokolskog društva Ston i major Dušan Doki ć, starešina prištinskog sokola.  U listu „Dubrovnik” o  svečanosti : „Sokolstvo kao najjači pionir … izvodi svoj zadatak i daje zamaha i odlučnosti i onim nacionalnim elementima, koje je, … nezapamćeni teror odozdo od zavedene mase, držao u šahu, ne dopuštajući im da se ispolje u svom nacionalnom osjećaju, …. Svi predratni rodoljubi iskitiše svoje kuće jugoslovenskim zastavama, samo nijesu oni predratni vjerne sluge. Mjesto se spremalo već nekoliko dana, da što bolje primi svoju braću i goste…. Muzike, sokolske čete i narod svrstavaju se u veoma dugu povorku u kojoj je uzelo učešća preko 1500 duša, te uz svirku muzike i klicanje: Kralju, Jugoslaviji, jugoslovenskoj vojsci, jugoslovenskom Šipanu i Sokolstvu … Svečanosti su završene sa sokolskim vježbama … Sokoli i izletnici srdačno oprostiše od svojih milih Šipanjana, koji su pokazali da ih nikakvi terori odozdo, niti ikakvi huškaši mogu smesti ili skrenuti sa puta nacionalnog rada. …Smiješan, … bio je dolazak zastupnika profesora Roka, … Bio je okružen sa svojom tjelesnom gardom, „elitom” iz Dubrovnika. Stupivši na tlo Šipana  vikne : hrvatski narode za mnom! Ali se jadniku a ma baš niko ne odazove, već sa njime pođoše samo oni sa kojima je i došao. Da bi uobrazio, u svoj uspijeh kada su se kasnije, iza svršene svečanosti, vraćali, pucali su iz barke revolverima u more”.(12) Na Uskrsni Ponedeljak 1938. priredili su izlet naraštajci dubrovačkog Sokolskog društva u Luku Šipansku. U novom sokolskom domu održali su priredbu. Prostrana dvorana  Doma bila je dupkom puna težaka i ribara sa ostrva Šipan, koji su aplauzom nagrađivali ritmičke vježbe naraštajaca i naraštajki. Na programu su bile i patriotske pesme Vojislava Ilića i Silvija Kranjčevića, koje je narod sa suznim očima pratio i živim aplauzom odobravao. U dopisu o ovoj proslavi u listu ,,Dubrovnik” istaknut je postupak mjesnog župnika, koji je po nagovoru funkcionera jedne političke stranke zakazao procesiju za kišu baš u tri sata popodne za koji sat je bila najavljena Sokolska priredba. Uzalud su mu 12 najuglednijih mještana poslali pismenu molbu da održi procesiju posle mise, kako je bio običaj na Šipanu. Župnik je sa uvrjedama odbio da izađe u susret velikom broju dobrih katolika članova sokolskih četa u Luci i Suđurđu. Radi ovog postupka župnika priredba je nastupila dva sata kasnije nego je bila najavljena. Župnik Ante D. Makljančić odgovorio je u klerikalno-mačekovskoj ,,Narodnoj Svijesti” dopisniku ,,Dubrovnika” istakavši : ,,Budući vidim, da ozbiljne osobe sa sela ne odgovaraju na tipične dopise u ,,Dubrovnik-u” ja ću nakon opetovnih objeda protiv mene tek prigovoriti dopisniku samo ovaj put, … osobito me mrči što sam odredio procesiju toga ponedjeljka u 15 s. jer da je to bio sat njihov !  Dakle gospodin divni ne misli na pravo puka u svome mjestu, niti onda kada puk strahuje od glada. … tek sat prije sv. Mise 10 potpisnika (uz uvredljive tvrdnje) umolili”.(13)

Radi pripreme za odbranu zemlje Savez sokola organizovao je streljačke sekcije u društvima i četama. Zbog Sudetske krize 1938. ubrzano je  osnivanje streljačkih odseka. U svom članku ,,Streljačka sekcija” list ,,Dubrovnik”  istakao je da je  upravni odbor Sokolskog društva u  Dubrovniku  osnovao 1938. svoju streljačku sekciju da bi udovoljio želji mlađeg i starijeg članstva. Major Knežević  preuzeo je vodstvo ove sekcije. Bili su predviđeni  izleti i nagradna takmičenja. List ,,Dubrovnik” preneo je vest  da će rad streljačke sekcije Sokolskog društva Dubrovnik započeti 16 oktobra 1938. (14) U Izveštaju Uprave SSKJ o radu u godini 1938. navodi se da četa Ćilipi nije vežbala jer nisu imali oružje.U četi Dabar Polje (društvo Stolac) vežbali su gađanje. U četi Gabela (društvo Čapljina) gađali su iz vojničkih pušaka. Društvo Korčula organizovalo je streljački odsek. U četi Klepci vršena je obuka (vežbali gađanje). (15) U okviru predvojničke obuke štampan je 1940.  udžbenik „Borbena obuka u Sokolstvu”. Po udžbeniku obuka je obuhvatala : borba nožem, opis i upotreba ručnih bombi, pravila službe veze, telefonske službe i signalizacije, telefonska služba, signalizacija, pravila utvrđivanja, pravila rušenja, pravila orijentacije sa čitanjem karata, jedinačna i desetinska borbena obuka, kratak uput za rešavanje zadataka iz borbene obuke, odbrana od padobranaca i vazdušne pešadije, četničko ratovanje. (16)

Svako selo u okolini Nevesinja imalo  je sokolsku četu. Čete su se sastajale svake nedelje, obično oko seoskih škola. Tada se vežbalo i takmičilo. Na Vidovdan na strelištu pored Nevesinja održavale su se vežbe. Okupljalo se i po nekoliko hiljada posmatrača. Katolička crkva pripremila je 15. avgusta 1939. procesiju  u Nevesinju. Pored katolika kojih je bilo malo, organizovali su dolazak vernika iz Mostara i zapadne Hercegovine. Saznavši za tu njihovu nameru, starešine sokolskog društva u Nevesinju su pozvale svoje sokolske čete  da se toga dana okupe na vežbu sa palicama u Nevesinju. Na poziv je došlo više stotina sokola sa palicama u Nevesinje. Najbrojnija je bila seoska četa iz sela Udrežnja. Na sastanku starešine sokolskih četa su se dogovorile da ne diraju vernike ukoliko se posle završetka mise mirno vrate odakle su došli. Kad je krenula procesija  nevesinjskim ulicama, s pomešanom crkvenom i proustaškom ikonografijom, sokoli su jurnuli u grad, napali povorku palicama i razjurili.  (17)

 

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2013/karta-jugoslavije-sokoli.jpg

 

 

Sporazumom Cvetković-Maček 26.8.1939. godine, stvorena je  Banovina Hrvatska. HSS je u Banovini Hrvatskoj koristila vlast za obračun sa sokolima.  List “Dubrovnik” javio je da su u noći između 3. i 4. septembra 1939. godine nepoznate osobe skinule sa ulaza doma sokolske čete u Ćilipima društvenu tablu, isjekle je i zapalile. Vlasti nisu uhvatile počinitelje. (18) List „Dubrovnik” preneo je 1939. pisanje klerikalno-mačekovskog lista ,,Narodna Svijest” da je njen kao i svih onih koji misle kao ona, glavni zadatak uništenje sokola. Po njoj svakoga ko je bio član sokola trebalo je ne samo anatemisati već uništiti, isterati iz službe i baciti na ulicu.(19) Usledio je napad na Čedu Milića, starešinu Župe Mostar, jednog od najistaknutijih sokolskih i nacionalnih prvoboraca.  Napad je izvršen u više navrata posle završene skupštine društva Imotski 11.2.1940. i pred održavanje skupštine u selu Glavini kod Imotskog. Pripadnici Hrvatske seljačke zaštite njih stotinjak napalo je grupu sokola na putu između Imotskog i Glavine bacanjem kamenja prema grupi, zviždanjem i drugo. Nova grupa napala ih je pri ulasku u Imotski a zatim u kafani u koju su se sklonili. Razbili su staklo, demolirali prostoriju i inventar pri čemu su se i sami ozledili. Niko od sokola nije povređen. Ovim povodom oglasila se Politika donoseći saopštenje sa sednice izvršnog odbora Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije kojim se najoštrije osuđuje zločinački napad na starešinu župe Mostar. Poslat je telegram banu Hrvatske banovine dr Ivanu Šubašiću u kome se traži istraga i hitno kažnjavanje krivaca. Beogradsko i zemunsko sokolstvo 17.3.1940. donelo je rezoluciju: „ ….. Vlasti u banovini Hrvatskoj ne pokazuju ozbiljnu nameru da spreče teror, te se stvara verovanje da one favoriziraju sve ove zločine, što prouzrokuje krajnju bezobzirnost i brutalnost neodgovornih elemenata. Posledica toga su sve češći i teži napadi,…. Beogradski i zemunski sokoli smatraju da je vreme da ispune dani zavet,…… i da ustanu u odbranu sokolske … misli, i to idejno i načelno dok ih protivnici napadaju idejno i načelno a silom ako ne prestanu sa nasiljem. Prestoničko sokolstvo…… traži da se najenergičnije istraje u nametnutoj borbi. Progone i napade na braću i sestre iz Banovine Hrvatske osećaju kao napade i progone na celo sokolstvo i solidarišu se sa njihovim žilavim otporom i borbom.“(20)

U Ćilipima 30.8.1940. otvoren je Euharistijski kongres. Na procesiji  je istupala u vojničkom stavu satnija Hrvatske narodne zaštite, predvođena zapovednikom Perom Bakićem. Za njima  su sledili križari. O tome je pisala klerikalno-mačekovska ,,Narodna Svijest” iz Dubrovnika u članku ,,Triumf vjere u Čilipima” koji je objavljen  na naslovnoj strani lista. (21)

Posle početka Aprilskog rata Zaštita se stavila na stranu okupatora, dok su sokoli bili u prvim redovima odbrane zemlje. Odredi koji su se sastojali od vojnih begunaca, pripadnika Seljačke straže i Građanske zaštite HSS napali su 10. aprila 1941. vojsku u Mostaru, Gabeli i Čapljini. Čedo Milić, starešina Sokolske župe Mostar,  je u Nevesinju slao pozive da viđeniji ljudi i momci, koji još nisu mobilisani u vojsku, dođu u grad, da se naoružaju i idu u Mostar. (22) U Mostar je pristigao planinski bataljon Jugoslovenske vojske iz Dervente i jedna đačka dobrovoljačka četa. Te snage su uz pomoć dobrovoljaca meštana izbacile ustaše iz severnog dela grada. U Čapljini  ustaše su prekinule željeznički i drumski saobraćaj sa Mostarom, Humom, Dubrovnikom i Trebinjem.Zaustavili su u Gabeli i Čapljini sve teretne i putničke vozove,  a među njima i voz sa cisternama kerozina upućenog u Nikšić za avione kojima je vlada trebala da odleti iz zemlje. Vrhovna komanda je uputila Trebinjski odred, čije su jezgro činili  pitomci Pešadijske podoficirske škole, da povrati Čapljinu. Posle žestoke borbe deblokirane su železničke stanice  u Gabeli i Čapljini  omogućeno zaustavljenim vozovima da nastave ka Humu, Zelenici, Trebinju i Nikšiću. (23)

Posle stvaranja NDH ustaše su ubijale sve koje su smatrali neprijateljima njihove države. Savez sokola zabranjen je, a članovi izloženi progonu. Savo Skoko smatra da su pokolj 27 seljaka u selu Udrežnju 2. juna 1941. organizovali zapadnohercegovački franjevci kao odmazdu za razbijanje njihove procesije  15. avgusta 1939. Sokolska četa Udrežnje bila je osnovana  1927.   Gotovo uvek je dobijala prelaznu zastavu i lovorov venac, kao jedna od najboljih četa u Nevesinju. Četa se pored vežbanja bavila raznim akcijama, kao što je nabavka sadnica za voćnjake i semenja. Starešina čete Mirko Vujadinović rekao je: ,,Kad su katolički sveštenici, pred rat, organizovali masovnu misu u Nevesinju i kad su ih napali sokoli, i mi smo u tome učestvovali. Zato su nas napali prve”. Organizatori neuspele procesije znali su da je Drežanjska sokolska četa, pored Udrežanjske, odigrala glavnu ulogu u razbijanju procesije. Skoko ne isključuje pretpostavku da su znali  da su Drežnjani  učestvovali u gušenju ustaške pobune u Mostaru aprila 1941. i da je Nikola  Boška Ivković iz Donjeg Drežnja predvodio dobrovoljačku četu u kojoj je bili još nekoliko Ivkovića i koja je, sa Planinskim bataljonom isterala ustaše iz severnog dela Mostara. Porodica Ivkovića je bila organizovana u sokolskoj četi. Skoko smatra da su ,,zaštitni lovci”  natporučnika Sudara  podstaknuti od organizatora neuspele procesije da krenu na Donji Drežanj 3. juna 1941. Selo je doznalo za predstojeći napad i pripremilo se za odbranu. Odbrana je trajala dok se stanovništvo nije povuklo u zbeg i dok su branioci imali municije. (24) Članovi  sokolskog društva  u Novim Dulićima  Dušan Mandić, Blagoje Dujo Boljanović i Maksim Mandić pripremali su Šestojunski ustanak u istočnoj Hercegovini. Predvodnici ustanka Dušan Mandić i Blagoje Dujo Boljanović poginuli su prvog dana ustanka, 6. juna 1941.(25)  Starešina sokolske čete u Orašcu kod Dubrovnika Karlo Rakidžija preživeo je ustaški teror. Pred Komisijom za utvrđivanje ratnih zločina dao je 1.12.1944. izjavu : ,,Kad sam bio od ustaša strpan u zatvor u junu 1941. godine doživeo sam mnogo užasa, jer je u zatvoru nestajalo mnogih drugova. Najužasnija je bila noć od 30. juna na 1. jula kada su izveli 14 žrtava koje su strijeljali na Rudinama iznad Stona. Sve  ovo su pravili ustaše iz Orašca. Tužbu protiv mene potpisao je župnik iz Trstena don Niko Darešić, ustaški povjerenik.” Don Niko Darešić dobrovoljno je stupio u 369. legionarsku pukovniju  koja se borila na istočnom frontu. (26)

 

 

Saša Nedeljković

član Naučnog društva za istoriju zdravstvene kulture Srbije

 

1.,,Zanimljivosti”, ,,Oko sokolovo”, jul 2012, br. 45-46, Beograd, str. 13;

2.Sveta Milutinović, „Kako se u Beogradu živelo u prvim danima Svetskog rata”, „Beogradske opštinske novine“, Juli-Avgust 1934, br. 7-8, God. 52, Beograd, str.536;

3.Novica Pešić, „Narod i dobrovoljci brane Beograd 1914 i 1915 godine”, Dobrovoljački glasnik, br. 26, God.XV, Decembar 2005, Beograd, str. 44;

5. „Izveštaji za 3 redovnu glavnu skupštinu Saveza Sokola kraljevine Jugoslavije u Beogradu 23 aprila 1933“, str. XV, XVI, LI,  14,75, 76, 77 ;

6. Nikola Žutić, „Sokoli“, Beograd 1991, str. 93; „Sahrana”, br.19, „Dubrovnik”, 8.6.1937, Dubrovnik, str. 1, 2 ; Stjepan Roca, ,,Biskup, Soko i Jugosloven”,  ,,Sokolska njiva” Kalendar za sokolsko selo za prostu 1937 godinu,   izdanje Prosvetnog odbora Saveza Sokola kraljevine  Jugoslavije, str. 84;

7. ,,Pop Dukaj i mađar Salkaj, vode križarsku vojnu … “. ,,Dubrovačka tribuna”, Dubrovnik, 6 jula 1933, br. 209;

8. Nikola Žutić, „Sokoli”, Beograd, 1991, str. 127, 133, 169-171;
9.„Sokolskim radnicima pale kuće“, „Bratstvo“, Glasnik sokolske župe Osjek, br. 10, 15. oktobra 1938, God. VII, Osjek, str.204;

10. „Jedna potreba i jedno pravo Srba katolika”, „Dubrovnik”, br. 26, Dubrovnik, 1.jula 1939, str. 1;

11. Pero Skurić, ,,Sokolstvo i plemensko pitanje”, ,,Sokolska njiva”, Kalendar za sokolsko  selo  za  prostu  godinu 1937, izdanje Prosvetnog odbora Saveza Sokola kraljevine Jugoslavije, str.129, 130;
12. „Luka Šipanjska 7-VI”,  „Dubrovnik”,  Dubrovnik, 12 Juni 1937, br. 20, str. 2;

13. „Pišu nam sa Šipana”, „Dubrovnik“, Dubrovnik, 30 aprila 1938, br. 17, str. 3; ,,Dopisniku ,,Dubrovnika” tek prigovor”, ,,Narodna Svijest”, br. 19, Dubrovnik, 11. Svibnja 1938, str. 2;

14. ,,Streljačka sekcija”, „Dubrovnik”,  16 aprila 1938, br. 15,  Dubrovnik; ,,Streljački odsjek”, „Dubrovnik”,  8 oktobra 1938, br. 40, Dubrovnik, str. 4;

15. „Izveštaj Uprave Saveza Sokola kraljevine Jugoslavije o radu u godini 1938 podnet IX redovnoj godišnjoj skupštini 23 aprila 1939 godine”, str. 10, 27, 32, 53, 77, 83, 98, 117;

16. Miloš Timotijević, „Sokoli Čačka 1910-1941“,Čačak,2006, str.42-43;

17. Vlado Ivković, ,,Nevesinje 1941”, Mostar, 1980, str. 53, 54;   Savo Skoko, ,,Antifašistička nevesinjska puška”, Nevesinje-Beograd,  str.77, 78;

18. ,,Žalosno”, ,,Dubrovnik”, Dubrovnik, 16 septembra 1939, br. 37, str. 3;

19. ,,U tom grmu zec leži”, „Dubrovnik”, Dubrovnik, 30 septembar 1939, br. 39, str. 3;

20. „Rezolucija“, „Oko sokolovo“, br.5-6, 15. maj 1940, Beograd, str. 73;

21. ,,Triumf vjere u Čilipima”, ,,Narodna Svijest”,  Dubrovnik, 4 Rujna 1940, br. 36, str. 1;

22. Vlado Ivković, ,,Nevesinje 1941”, Mostar, 1980, str. 53;

23. Savo Skoko, ,,Antifašistička nevesinjska puška”, Nevesinje-Beograd,  2012, str. 98, 100, 101;

24. Vlado Ivković, ,,Nevesinje 1941”, Mostar, 1980, str. 108,  112;  Savo Skoko, ,,Antifašistička nevesinjska puška”, Nevesinje-Beograd,  2012, str. 147,  151, 152;

25. Prof. dr.Petar Mandić, „Junski ustanak Srba u Hercegovini 1941”, „Prosveta”, Gacko, 2003, str.118, 122;

26. Milorad M. Lazić, „Krstaški rat Nezavisne Države Hrvatske”, drugo dopunjeno izdanje, Beograd 2011, str. 31

 

 

Vezane vijesti:

Nedeljković: Sudbina sokola u Orašcu kod Dubrovnika

List ,,Dubrovnik” o borcima za oslobođenje i ujedinjenje 1912 – 1918.

Sećanja V. M. Vukmirovića na borbe četnika u Balkanskim ratovima

Saša Nedeljković: Dubrovački Srbi i Savez srpskih kulturnih ustanova

Nedeljković: List ,,Dubrovnik” o pokušajima pohrvaćenja Srba katolika i Bunjevaca

Nedeljković: Dubrovački Srbi

Nedeljković:Bokelji i Boka Kotorska u listu ,,Dubrovnik” od 1937. do 1941 godine

Nova Jugoslavija u Dubrovniku

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: