Smještaj, ishrana i higijenske prilike – Knjiga Jadovno 1.

Smještaj unutar kompleksa ustaških logora Gospić, u Jadovnu, Slani, Metajni, Stupačinovu i Ovčari, unekoliko se razlikovao, ali je u svima bio gotovo nepodnošljiv, čak i za kratko vrijeme boravka. Zašto je to bilo tako, jasno je već i iz dosadašnjeg izlaganja. To nisu bili logori građeni namjenski za duži ostanak zatočenika: sa zgradama, kanalizacijom, sanitarnim čvorom i drugim potrebnim prostorijama, već improvizovani logori, ustanovljeni uz minimalne troškove – uglavnom otvoreni ograđeni prostori, u kojima su ljudi jedva preživljavali posljednje dane ili sate svog života, prije no što bi bili nasilno umoreni. Jedino je kaznionica Okružnog suda u Gospiću bila u zgradi, ali su i u njoj zatočenici bili smješteni, pored kaznioničkih ćelija, i po hodnicima i u dvorištu, natrpani tako da nisu mogli ni sjesti, pa su bili osuđeni na stajanje jedan uz drugoga. Kanalizacije nije bilo ni u ovoj zgradi, niti vode, osim jedne česme u samom dvorištu, kojoj zatočenici nisu smjeli ni prići, da ne bi bili kundačeni, čak i ubijani.

Ishrana zatvorenika je bila takva da se od nje nije moglo ni živjeti ni umrijeti. Svakog trećeg dana su dobijali malo kruha i praznu supu. Za razliku od Jevreja i Hrvata, koji su imali neke porcije, iako ne svi, Srbi nisu ni imali iz čega jesti. To su, kao i sve druge nedaće, koristili ustaše, pa su zatočenicima prodavali razne šoljice, čak i pljuce, a oni koji nisu mogli ni to pribaviti jeli su iz svojih šešira ili opanaka, ako su ih još imali, neki i iz ruku. Pojedinci su od gladi i umirali. U kaznionici su neki uspjevali doći do splačina za prasad, koju je upravnik zatvora Milan Staraček tovio kod svoje kuće. Lonci sa splačinama su se nalazili u zatvorskom krugu, uz kuhinju u kojoj se kuvalo za stražarsko osoblje, i svako ko bi se domogao ove „hrane“ bio je neizmjerno srećan. Srbima koji su transportovani kamionima ili odvođeni pješice u Jadovno ustaše su oduzimali i one šoljice koje su im ranije prodali, a onda su ih iznova prodavali novim zatvorenicima, po cijeni od 50-60 dinara. Komadiće kruha, koje su cijenili 100-165 dinara, krišom su prodavali kažnjenici Hrvati koji su bili zatvoreni zbog krađe ili nekog drugog kriminalnog čina. Prodavali su i vodu, bokalčić za 50-60 dinara. Međutim, to su mogli kupiti rijetki, oni koji su, ko zna na koji način, sakrili nešto novca, jer su ustaše već pri hapšenju, a osobito tokom pratnje, pa i na ulasku u logor, svakog pretraživali i oduzimali sve što bi im se dopalo ili im moglo biti od koristi.

Režim u gospićkom mučilištu je opisalo više ljudi koji su imali sreću da ostanu u životu. Vlado Mađarić, koji je preživeo boravak u nekoliko logora, ističe da ni u jednom nije bilo tako strašno kao u Gospiću, koji se po zlu ne može upoređivati s nekim od njih. On piše: „Na osnovu svega moglo bi se zaključiti da u lepoglavskom ustaškom koncentracionom logoru i nije bilo baš tako strašno. A zaista i nije, ako se život u tom logoru uporedi s uvjetima života u drugim logorima koje sam prošao u Gospiću, Jastrebarskom i u ‘Danici’ kod Koprivnice.

Za razliku od Gospića, npr, gdje je u zagušljivu tzv. ‘samicu’ bilo strpano nas desetak, kao sardine, s ‘kiblom’ u sobi i bez najelementarnijih higijenskih uvjeta, gdje je jedina ’šetnja’ bila kad smo svakog dana po dvojica iznosili ’kiblu’, gdje smo u tri dana od prilike dvaput dobivali hranu, zapravo vodu u kojoj se kuhao grah, sa po nekoliko zrna ili ljuski graha, gdje su nam štakori s prozora noću odnosili komadiće kruha koje smo sušili da bismo bar nešto sačuvali kao rezervu gdje smo danonoćno bili svjedoci ustaških zvjerskih postupaka mučenja, masovnih i pojedinačnih, u susjednim ćelijama i u dvorištu zgrade u kojem smo bili zatvoreni, svjedoci dovođenja kolona pohvatanih Srba, od onih najstarijih, bolesnih i nemoćnih, do djece na rukama majki, i njihovog odvođenja na masovnu likvidaciju u Jadovno.“[1]

Ovo je samo isječak iz onoga što se dešavalo i doživljavalo u samici, što se vidjelo „kroz njene zidove“, drugi su zapamtili i zapisali još strašnije muke.

U ćelijama kaznionice, po hodnicima i dvorištu punom zatočenika, pod vedrim nebom, nužda se vršila noću u kible, koje su izjutra iznošene i pražnjene. Za iznošenje kibli su najčešće određivali pravoslavne sveštenike, kako bi ih što više ponižavali. Tjerali su ih da kible očiste tako da se sijaju, vraćali ih po nekoliko puta iz samice u dvorište, gdje su čistili golim rukama, komadićima slučajno pronađenog papira ili s malo pijeska, jer ukoliko ne bi izgledale kao nove, morali su ih jezikom lizati. Ustaše su se natjecali u ponižavanju i mučenju sveštenika, a okrutnošću su se isticali Nikola Frković, Pavijan Brkljačić, Nikola Svetić, Nikola i Stipe Milinković i drugi.

Smrad u ćelijama, hodnicima i dvorištu je bio nepodnošljiv, alu su ga nevini ljudi za ono kratkog mučeničkog života morali podnositi.

U logoru Jadovno nije bilo nikakvih zgrada, zatočenici su danju bili izloženi žarkom suncu, noću velikim hladnoćama, stalnim vjetrovima i čestim pljuskovima. U logoru nije bilo vode ni za piće ni za umivanje. Ljudi su mučeni glađu i žeđi, izvrgavani bolestima. Hrana je u ovom logoru bila još slabija nego u gospićkoj kaznionici. Srbi su, kako bi i ono malo hrane koju su dobijali mogli iz nečeg jesti, izrađivali koritašca, dubili ih u drvetu, ili su prosto jeli iz cipele, opanka ili iz golih šaka. „Hrvatima se davala nešto bolja hrana (gušća), a Srbima gotovo nikakva.“[2] Higijenske prilike su bile očajne. U jednom prikrajku logora je u kamenu načinjena jama za obavljanje nužde, ničim ograđena. Smrad se širio danju i noću. Kada bi se jama napunila, zatrpali bi je tankim slojem zemlje, koju bi kiše isprale, pa bi smrad ponovno ovladao.

Slično je bilo i u logoru Slana na otoku Pagu. U njemu je postojalo nekoliko baraka, koje su mogle primiti manji broj zatočenika, pa je većina njih boravila pod vedrim nebom, u prostoru ograđenom žicom, gdje su ležali na goloj zemlji i kamenu. Bili su izloženi nepodnošljivim vremenskim prilikama, koje su na cijelom otoku upravo u Slanoj bile najsurovije. U barakama su zatočenici spavali na daskama postavljenim na spratove, bez pokrivača, a ako je neko i imao čime da se pokrije, ustaše su mu to oduzimale. Srpski dio logora je bio lošije uređen od jevrejskog i život u njemu je bio još nepodnošljiviji. Emerik Blum u svojoj izjavi datoj Orenu Ružiću 3. januara 1983. godine kaže: „Po dolasku na otok, doveli su nas u pravoslavni logor, velika uvala kao fudbalsko igralište sa više hiljada ljudi i naokolo mitraljeska gnijezda. Ljudi su ležali na kamenu. Netko je došao i pozvao Jevreje da se izdvoje. Odveli su nas u jevrejski logor koji je u odnosu na pravoslavni bio pravi Eldorado. Tu smo imali hranu, mjesto za leći… Prema jevrejskom logoru pravoslavni logor bio je pakao.“[3]

No, bez obzira što je jevrejska općina iz Zagreba plaćala „kontribuciju“ za „izdržavanje“ ljudi u logoru Slana, hrana je, u pravom smislu riječi, mogla tek da im mučenički dokrajči život. Jedan mali vojnički kruh se dijelilo na 25-30 zatočenika. Dnevno su dobijali pola litre slane vode, nekoliko zrna graha ili po dva krumpira. Zbog slabosti, izmučeni glađu i žeđi, ljudi su na izgradnji puteva padali u nesvijest, a ustaše bi ih tada još nemilosrdnije udarali kundacima…

Zlatko Vajler ističe da se svakodnevni život u logoru odvijao po ustaljenoj šemi: „Ustajanje u 5 sati, za doručak prazan čaj, u 6 sati odlazak na rad do 12 sati, zatim ručak i odmor do 14 sati, a potom rad do 18 sati. Spavanje u 21 sat. Rad se sastojao od izgradnje pristaništa i puta širokog 3 metra od pristaništa do logora. Za hranu smo dobivali, doručak prazan lipov čaj, za ručak kao i za večeru, čorbu od krompira bez trunke masti i soli.

Namjera ustaša bila je, da nas putem iscrpljujućeg rada i slabe ishrane likvidiraju u kratkom vremenu. Putem ishrane primali smo dnevno 500-700 kalorija, a poznato je da je za održavanje golog života u uslovima rada, potrebno da čovjek prima 3.500-4.000 kalorija dnevno. Pri tome, neljudsko ponašanje naših čuvara, batinanje za vrijeme rada, krajnje nehigijenski uslovi života i pomanjkanje vode, uvjetovali su da smo veoma brzo iscrpili sve svoje rezerve i počeli formalno da ’jedemo sami sebe’. Ljudi su se topili na očigled, i od mladih i zdravih ljudi, uskoro smo postali živi kosturi.“[4]

Svjedok Ivan Lončarić iznosi da su izgladneli zatočenici, kao ovce, jeli travu, ako bi je uopšte našli na prostoru na kojem su boravili. Uslijed gladi i ovakve ishrane, posebno su stradala djeca, koja su obolijevala od dizenterije, što je još više pogoršavalo ionako rđave higijenske prilike u logoru.

Nada Fojerajzen, koja je jedno vrijeme bila zatočenica u Metajni, te u logoru Slana, u svojoj izjavi kaže da kruha nisu dobijali, već samo jednom dnevno po nekoliko zrna graha, kuvanog bez začina. „Vode nije bilo dovoljno. Jedan mali izvor nalazio se u visini morske razine, te se voda uvijek miješala sa morem kad su bili valovi. Pod ovakvim načinom života izbila je u logoru dizenterija.“[5]

I ovdje je, kao u Jadovnu, za obavljanje nužde bila iskopana jama, čija je samo jedna strana imala ogradu od pola metra visine, koja je štitila ljude od pogleda iz baraka, s drugih strana su bili izloženi pogledima ustaških stražara. Smrad se osjećao još više, jer nije bilo ni onoliko zemlje koliko se moglo iskopati u Jadovnu. Za jačih pljuskova se nečist izlijevala po cijelom logoru.

Josip Balaž iz Daruvara je, opisujući uslove života u logoru Slana, 9. oktobra 1970. godine ispričao: „Neoljušteni krompir stavljen je kuhati i na njega je naliveno razmućeno sirovo brašno i ta bijela vodena kašasta i odvratna hrana bila je cjelodnevni obrok od čega se većina ljudi razboljela od dizenterije. Ta naša grupa Daruvarčana bila je ovdje smještena među nepoznate Jevreje, same trgovce, koji nisu mogli podnijeti takvo jelo i strašnu glad. Poviše baraka, takoreći iznad glava, nalazila se jama latrina u koju su se izlijevale vječno pune kible fekalija, no nisu svi ni stigli na kiblu ili do latrine jer krvavi proljev ne dopušta čekanje na red. Ljudi su bili zamazani od fekalija i na njima kao i svagdje okolo su se sakupljali rojevi muha i zaudarao je nesnosni smrad koji se širio na sve strane, a napose pod krovom nadstrešnice. Epidemija dizenterije i glad iscrpljivali su ljude te je svakodnevno netko nađen mrtav. Kuda su mrtvace odnosili i sahranjivali, ne znam…

Odavde su nas vodili gonili svakodnevno na ‘kupanje’ u jednu uvalu koja je bila prepuna ježinaca od kojih se dno crnilo, ali kad su nas natjerali u vodu, dobro se crvenila od ljudske krvi. Ljudi su zapomagali od silnih bolova, ne samo od prebijenih rebara, već i od uboda, a tako je to trajalo cijelo vrijeme dok smo bili na Pagu. Jedan drugome smo vadili bodlje, mnogima je pomogla čista slana voda, a mnogima su se zagnojili ubodi, ali su mnogi umrli od trovanja. Tamo kud smo se svi morali ići kupati, židovska djeca su donosila otpatke iz ustaške kuhinje da izliju u more. Kada su to izlili, tada su se na te otpatke bacili i hvatali taj otpad u ručice i gutali. Oglodane kore od lubenice bile su za njih neopisiva poslastica. I danas taj prizor imam pred očima pa osjećam muku. I mi smo bili beskrajno gladni, ali smo imali svijest i ponos, što jadna djeca nisu mogla imati. To je za ustaše bio bajan prizor, tako da su te događaje slikali sebi za uspomenu…“[6]

Ishrana i higijenske prilike u Metajni, gdje su bile smještene Srpkinje i Jevrejke s djecom, nisu bile ništa bolje. Ponekad su, dok su još imale neki dinar, od ustaških stražara mogle, uz visoku cijenu, kupiti ponešto hrane. Ustaše su sa ženama, kako u logoru Slana tako i u Metajni, postupali zločinački. Uz glad, žeđ i silovanje, mučili su ih fizičkim radom, čiji je jedini cilj bio da se organizmi žena što više iscrpe, kako bi ih što bezbrižnije vodili do jama, ne plašeći se da će neka i pokušati da bježi. Nad jamama su uglavnom ubijane noževima.

Psihičko i fizičko iznurivanje je posebno primjenjivano nad muškarcima. Oni su radili u kamenolomu, na cesti od Baške Slane do uvale Sušac, u pravcu Metajne. Ustaše su izmišljali razne načine zlostavljanja, kako bi zatočeni Srbi i Jevreji izdisali u najtežim mukama. Na iscrpljena i isprebijana ljudska tijela su tovarili kamenje ili bačve napunjene vodom, što je i za najjačeg čovjeka bio neizdrživ teret. Da bi im uvećali patnje, izradili su i krevete od bodljikave žice, na koje su Srbe i Jevreje bacali kada bi načinili bilo kakav prekršaj, po njihovoj ocjeni, a zatim skakali po njima, kako bi se žica što dublje ubadala u gola tijela.[7]

Žrtve su iz logora često izvodili smišljajući razne podvale. Gotovo svakodnevno su pozivali bolesne da se jave, kako bi ih odveli kod ljekara, ili pitali ima li koga ko želi da ide kući ili u neki drugi logor. Svi oni koji bi se prijavili, odvođeni su u smrt. Ponekad te nesretnike nisu ni vezivali dok su ih izvodili iz logora, ne bi li se oni koji to gledaju i sami dobrovoljno javili za odlazak iz logora, radujući se što će iz mučilišta ipak otići svojim kućama ili biti smješteni na nekom boljem mjestu, u drugom logoru ili bolnici. Mnogi iz gospićke kaznionice su odlazili na Velebit i ubijani nad bezdanim jamama, a iz Slane su ukrcavani na brodove, kojima bi ih povezane prevozili iza jednog rta, iza uvale Sušac, gdje bi ih iskrcali i pješice odveli, uz kundačenje i psovke majki koje su ih rodile, na visoravan Furnažu. Tu bi zatvorenike ustaše iskasapili noževima i pobacali ih u jame, koje su žrtve prethodno same sebi iskopale.[8] Tako su se, pored uobičajenog načina izvođenja logoraša na stratište, i na ovaj način rješavali jednog broja zatočenika. Neki zatočenici su se, iako su znali da će biti usmrćeni, svejedno javljali, bilo za ljekarski pregled bilo za premještaj, jer nisu mogli dalje izdržati.

U pomoćnom logoru Stupačinovo, kao i u Jadovnu, u prostoru ograđenom žicom, bez vode i hrane, bez ikakvih higijenskih uslova, izmučeni i izubijani, muškarci i žene s djecom su, izbezumljeni, čekali na red da budu izvedeni nad jame i udareni čeličnim ili drvenim batom po glavi ili zaklani nožem i bačeni u tamu bezdana. Događalo se da pojedinci, ne mogavši da gledaju zločine nad jamama, sami iskoče iz reda i živi se bace u njih.

Ni u jednom od logora i sabirališta nije bilo bolnice ili ambulanti. Iako je među logorašima bilo liječnika, oni gotovo nikome nisu mogli pomoći. No, na ovom mjestu valja spomenuti iznimku, prema raspoloživim izvorima, jedinstvenu intervenciju doktora Dragutina Kona. On se jedno vrijeme nalazio u Ovčari, u kojoj su uslovi života bili izuzetno teški, ali su ponekad logoraši ipak izvođeni na obavljanje poljskih radova, pa su mogli kontaktirati s vanjskim svijetom, a neko bi došao i do malo hrane. Međutim, i u ovom logoru je bilo mnogo bolesnih, najčešće starijih ljudi i djece. Tako su se razboljele, priča doktor Kon, jedna djevojčica i jedna djevojka, koje su, uz visoku temperaturu, imale bolove u grlu, sa otokom i crvenilom krajnika. „Iskoristio sam taj slučaj i tražio da govorim sa zapovjednikom straže. Kad je došao, rekao sam mu da se u logoru pojavila epidemija šarlaha i da bolesnike treba otpremiti u bolnicu. ’Neka krepaju! Što ti misliš da smo vas ovamo doveli na oporavak’ bio je njegov odgovor. Kada mu je objašnjeno da se zaraza može proširiti na čitav grad, pozvao je stražara koji me je otpratio do ustaškog tabornika. Tabornik je bio neki mladić u novoj uniformi koji se za cijelo vrijeme dok sam mu govorio, ljuljao na stolici i zabavljao time što je zamahivao ustaškim nožem i ubadao ga u stol za pisanje. Njemu sam još crnje pokazao opasnost koja prijeti gradu ako se bolesnici ne pošalju u bolnicu. Uspio sam. Znao sam da se ne radi o šarlahu, nego o angini, pa sam se bojao kako će liječnici u gospićkoj bolnici reagirati. Ali, bili su ljudi a ne fašisti. Zadržali su ih u bolnici te su i danas žive. Mala curica je sada liječnik u Zagrebu, a tadašnja studenica je magistar farmacije u Zadru.“[9]

Židovska bogoštovna općina u Zagrebu je nastojala da pomogne zatočenicima u kompleksu ustaškog logora Jadovno kako obezbjeđivanjem liječnika i lijekova tako hranom i odjećom. Sačuvano je više dokumenata koji svjedoče o brojim akcijama ove općine. U nekoliko svojih dopisa ona moli Ministarstvo zdravstva NDH da dozvoli otpremu priručnih ljekarni u Jadovno i logore na otoku Pagu, gdje se nalaze pripadnici općine koji su teško bolesni i neophodno im je liječenje. U dopisu od 7. jula 1941. žale se da nadležne vlasti još nisu uspjele da u te logore upute nekog liječnika s potrebnim lijekovima.[10] Židovska bogoštovna općina je hrvatske vlasti molila i da se obavi preventivno vakcinisanje protiv dizenterije i trbušnog tifusa, kao i provođenje potrebnih higijenskih mjera za zaštitu zatočenika kako se ne bi širile akutne zarazne bolesti. Takođe je organizovala i prikupljanje odjeće i hrane i u nekoliko dopisa molila ustaško redarstvo, odnosno njegov židovski odsjek u Zagrebu, da dozvoli otpremu dopunske hrane za bolesne i djecu u Jadovnu, Slani i Metajni. Pomoć je tražena i od hrvatskog Crvenog križa, pa se i Društvo Crvenog križa NDH obraćalo Židovskom odsjeku ustaškog redarstva u Zagrebu s molbom da Jevrejima u koncentracionim logorima proslijedi prikupljene pošiljke hrane, rublja, odjeće i lijekova. Iz dopisa Ustaškog redarstvenog povjereništva židovski odsjek, pod brojem 1848, od 23. jula 1941, vidi se da je hrvatskom Crvenom križu odobreno da prikuplja i otprema dopunsku hranu za Jevreje zatočene u pomenutim logorima, o čemu je Društvo Crvenog križa NDH 25. jula obavijestilo Židovsku bogoštovnu općinu u Zagrebu. Svoje pisane molbe je Židovska bogoštovna općina obrazlagala ženevskim konvencijama, prema kojima zatočenici imaju pravo na pomoć i pravo da se jednom do dva puta mjesečno javljaju rodbini otvorenim dopisnicima Crvenog križa, i time da su mnogi odvedeni u logor bez nužne odjeće i obuće, a vremenske prilike na Velebitu su nepodnošljive i iziskuju zaštitu i zbog mogućnosti epidemije, koja može ugroziti i stanovništvo van logora.

Na osnovu datih odobrenja Crvenog križa NDH, br. 7220-41 od 21. jula i br. 1261-41 od 25. jula, vidi se da je Ravnateljstvo ustaškog redarstva u Zagrebu židovski odsjek, izdalo dozvolu doktoru Milivoju Švarcu (Schwarz), liječniku iz Zagreba, da otputuje u Gospić i ponese priručne ljekarije i hranu za Jevreje zatočene u logorima Slana, Metajna i Jadovno. Ali, nigdje nisam mogao pronaći podatak da je ijedan liječnik došao s lijekovima u pomoć zatočenicima u kompleksu logora Jadovno.

Naveo sam tek nekoliko primjera brige Židovske bogoštovne općine u Zagrebu i njenih akcija pomoći zatočenim Jevrejima. Bilo je potrebno voditi dugu prepisku sa ustaškim vlastima da bi one odobrile bilo kakvu pomoć logorašima. Ipak, neke pošiljke s hranom i odjećom su stigle u Gospić i na Pag. Nažalost, zbog brzine masovnog ubijanja, većina onih kojima je pomoć bila upućena nije je dospjela ni vidjeti. S druge strane, i ono malo hrane i odjeće što je dospjelo u Gospić i na Pag zatočenici su rijetko kada dobijali, a ako su nešto i dobili, bili su to ostaci ostataka, koje su nakon pljačke pošiljki ustaše predavali Jevrejima kao dokaz svoje „dobrote“ i „ispravnosti“.

Doktor Radan u svojoj izjavi kaže: „U načelu nama je bilo dozvoljeno primanje paketa, lično i kolektivno. Jednom smo tako bili dobili pošiljku limuna. Pojeli smo naravno sve sa korom i to tako da smo čitavog dana držali u ustima po komadić limuna. Više se takva pošiljka nije pojavila… Jednom sam bio od kuće dobio paket. Međutim, gotovo je sav paket bio opljačkan. U njemu sam našao jedan ubuđali „Šubašić“,[11] jednu jedinu „Gavrilović“ konzervu i tragove na papiru od napolitanki i drugih jestiva. To je bio čitav paket.“[12]

Društvo Crvenog križa NDH je 22. avgusta 1941. godine pisalo Ravnateljstvu ustaškog redarstva židovskom odsjeku, da ono od Jevreja u Zagrebu prima pakete za zatočene Jevreje, da su oni prema uputstvima pregledani kako u njima ne bi bilo nedozvoljenih predmeta i da ih šalje Ravnateljstvu ustaškog redarstva u Gospić, a da paketi nisu prema dogovoru uručeni zatočenicima: „Društvo je otpremilo veći broj takvih paketa, te nam je Ravnateljstvo za javni red i sigurnost Velike župe Gacka i Lika svojim dopisom od 2. avgusta br. 264/41 potvrdilo primitak navedenih stvari. Primili smo međutim pritužbe, da velika količina paketa nije uručena naslovnicima, nego da se i dalje nalaze u Gospiću. Radi našeg pokrića molimo naslov, da nam ubuduće dozvoli prilagati paketima dostavnice, na kojima bi naslovnik mogao potvrditi primitak paketa. Ujedno molimo naslov da nas uputi kamo da ubuduće šaljemo pakete za zatočene Židove, jer su navodno židovski logori u Velikoj župi Gacka i Lika raspušteni.“[13]

Za vrijeme dok je ta prepiska trajala, od početka jula pa do potkraj avgusta, ustaše su u kompleksu logora Jadovno svakodnevno ubijali na stotine Srba i Jevreja. Do trenutka kada je navedena pritužba upućena Ravnateljstvu ustaškog redarstva u Zagrebu, najveći dio zatočenih Srba, Jevreja i Hrvata je već bio likvidiran. Naime, zbog naglog širenja narodnooslobodilačkog rata na području Like, Korduna, Banije, Kninske i Bosanske Krajine, na intervenciju italijanske vojske, ustaški logori su raspušteni. Zatočenici koje ustaše nisu dospjeli pobiti na brzinu su transportovani iz Gospića u novouspostavljeni logor Jasenovac i neke druge logore, o čemu će biti više riječi u daljem tekstu.

Pored nastojanja Židovske bogoštovne općine da pomogne zatvorenim Jevrejima, bilo je pokušaja da se pojedini zatočenici, upućivanjem molbi raznim predstavničkim tijelima NDH, oslobode iz Jadovna i njegovih pomoćnih ogranaka. Tako Ravnateljstvo ustaškog redarstva Velike župe Zagorje u Varaždinu, svojim dopisom br. 542/41 od 31. jula, obavještava Židovski odsjek ustaškog redarstva u Zagrebu da „ovom uredu dolaze neprekidno zamolbe sa strane Židova, koji su odvezeni u Liku, tako i sa strane povjerenika u njihovim trgovinama, da im se pošalju novčani iznosi i odjevni predmeti.“ Traži se i tumačenje u kojoj mjeri treba ovim molbama udovoljavati preko velikog župana župe Zagorje, od koje se traži da se iz internacije puste Jevreji koji imaju djecu sa „arijevkama“, kako bi mogli „sklopiti sa dotičnima brakove“.[14]

Državno ravnateljstvo za gospodarstvenu ponovu, svojim dopisom od 16. jula 1941. godine, traži od Redarstvenog ravnateljstva za javni red i sigurnost u Zagrebu da se doktor Aleksander Branko, koji se nalazi u internaciji u Gospiću, doprati u Zagreb radi prekupa njegovih preduzeća i da se stavi na raspolaganje Ravnateljstvu za ponovu.[15]

Zagrebačka tvornica slada je uputila molbu Ravnateljstvu ustaškog redarstva, odnosno njegovom židovskom odsjeku, da se Benjamin Meov, koji je krajem jula odveden iz Siska u Gospić, oslobodi iz logora, jer je neophodno da radi u poslovnici pivare u Šibeniku. Na taj način bi bio sklonjen iz NDH u kojoj važe rasni zakoni. Međutim, molba je odbijena 6. avgusta 1941. godine, što je na njoj dopisano rukom.[16]

Branko Bahrah (Bachrach), u svojoj molbi od 23. jula 1941. godine, upućenoj Ustaškom redarstvu u Zagrebu, traži da se njegovim roditeljima, koji žive u Zagrebu, odgodi nošenje jevrejske trake i da se oslobode svih obaveza koje su propisane u vezi sa zakonskom odredbom o rasnoj pripadnosti. Ističe da se osjeća pravim Hrvatom, što potkrepljuje potvrdom ustaškog logora u Velikoj Gorici od 17. jula 1941, i moli da kao takav bude oslobođen iz ustaškog logora u Gospiću.[17]

Interesantna je molba koju su potpisala 72 seljaka iz Dolića kod Krapine, upućena velikom županu Velike župe Zagorje u Varaždin, kojom traže da se Josip Klajn, njegova supruga Josipa, sinovi Ivica i Miroslav i brat Ljudevit oslobode iz logora Ovčara. Seljaci navode da se ova „porodica uvijek držala ispravno pa čak i glasala za hrvatske liste na izborima i s narodom se dobro slagala“, i da je Josip Klajn podnio molbu, u smislu ustavne točke 6. Zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti, da mu se priznaju prava koja pripadaju „osobama arijevskog podrijetla“. Potvrđuju da je Klajn bio bez prigovora i da je za njihov seljački kraj njegovo poslovanje bilo u privrednom pogledu veoma korisno, pa i zbog toga nije bilo razloga da se njegova porodica odvede u logor Gospić. Oni mole da cijela porodica bude puštena iz logora, kako bi mogli nastaviti s radom kod svoje kuće. Šta je sa ovom molbom bilo i da li su Klajnovi oslobođeni, iz postojeće dokumentacije se ne može utvrditi, jedino se razabire to da je ustaški stan u Krapini molbu registrovao.[18]

Vladimir Fuks, bivši oficir Jugoslovenske vojske, zatočen u Jadovnu, takođe je uputio Ministarstvu unutrašnjih poslova NDH u Zagrebu molbu da mu se priznaju prava prema tački 6. odredbe od 30. aprila 1941. godine: „Odgojen sam po mojim roditeljima koji su već po svojim djedovima starosjedioci Hrvatske, u duhu ispravnog Hrvata, i kao takav se osjećao, što sam u mojoj najranijoj mladosti i dokazao, jer sam sudjelovao isključivo u Hrvatskom Sokolu i Hrvatskom Skautu (o čemu prilažem potvrdu), a nikada u nijednom jugoslovenskom društvu ili organizaciji. Sve moje navode mogu osim mnogih još potvrditi i ovi ispravni građani grada Zagreba, a moji bivši školski drugovi: Zlatko Dujmović, Zagreb, Gregorijančeva ul. 1. (sada kod HIS-a), dr Milivoj Uroić, Boškovićeva 18, te dr Anđelko Malinar, Vrbančeva 56. Da sam moje osjećanje ispravnog i čestitog Hrvata provodio u djelo, vidi se konačno najbolje iz priloga potpisanog po g. Horvatu Dragutinu i petorici njegovih vojničkih drugova sve samih ispravnih seljaka Hrvata iz okolice Nove Gradiške, Starog Petrovog Sela i Nove Kapele, što su isti učinili na vlastitu pobudu.

Naročito još ističem da sam kao pričuvni časnik isti dan kad je izbio rat, krenuo iz Beograda gdje sam se nalazio pravac Zagreba, gdje sam stigao uz velike poteškoće, upravo pravovremeno da položim zakletvu novoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, o čemu imadem pismenu potvrdu.

Nadalje potkrepljujem moju molbu i time da sam po mojem ocu u uskoj rodbinskoj vezi sa pokojnim dr Josipom Frankom, dok je rođeni brat mojega oca, Makso Fuks (Fucks), trgovac iz Bjelovara, sada aktivni sudionik, a u pokretu oca domovine dr Ante Starčevića, već unazad 40 godina u Zagrebu, Senju i Bjelovaru, poznat kao borac današnjem cijelom vodstvu Nezavisne Države Hrvatske, pa će i oni moći potvrditi kao svjedoci moje ispravno nacionalno shvaćanje.

Nadam se da je iz svega gornjeg vidljivo, da se NISAM NIKADA NI U KOJEM SLUČAJU OGRIJEŠIO O INTERESE HRVATSKOG NARODA, VEĆ DAPAČE UVIJEK SE OSJEĆAO I ISTICAO KAO HRVAT, pa držim da će se moja molba uvažiti i obećavajući i nadalje ostati takvim,

MOLIM

PRIZNANjE PREUZVIŠENOG POGLAVNIKA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE PO NAPRIJED NAVEDENOJ ZAKONSKOJ ODREDBI, te u punoj odanosti ostajem

Za Dom Spreman                                                             Vladimir Fuks (Fucks), v. r.“[19]

I Vladimirov otac Ernest je, 28. juna 1941, uputio molbu Ustaškom redarstvenom povjereništvu židovski odsjek, da njegov sin, odan i vjeran hrvatskoj državi, bude pušten iz logora. Međutim, Vladimir je zvjerski ubijen u Jadovnu.

I advokat Eugen Singer se obratio Predsjedništvu vlade NDH molbom da se njegov sin Nikola, koga su ustaše uhapsile 30. maja 1941. godine i zatvorile u logor Danica kod Koprivnice, oslobodi i vrati na posao u firmu „Optika“, Ise Vajsa (Weiss), u Zagrebu. Njegova molba je bila proslijeđena Ravnateljstvu ustaškog redarstva 25. juna 1941. godine, a i Vajsova veletrgovina, u kojoj je Nikola radio, obratila se hrvatskim vlastima: „Dana 30. ovog mjeseca (maja, prim. autora) odvela nam je ustaška ophodnja iz radionice optičarskog pomoćnika Nikolu Singera, 20 godina starog, na prisilni rad, pa je unatoč naše osobne neodvlačne intervencije jučer i otpremljen prema Koprivnici. Molimo p. naslov, da imade izdati brzo i javno naređenje da nam se spomenuti pomoćnik što prije vrati na posao po mogućnosti tako, da već u ponedeljak 2. 6. 1941. može biti u radionici.“[20]

I zanatska komora je zatražila da se udovolji molbi, „jer u optičarskoj struci vlada veliko pomanjkanje stručnih sila.“[21]

Židovski odsjek je molbe odbio svojim dopisom od 6. juna 1941. godine, pa je Nikola iz Koprivnice odveden u Gospić i ubijen u Jadovnu.[22]

Antonija Štajner (Antonia Steiner) se 14. juna 1941. obratila Ustaškom redarstvenom ravnateljstvu židovski odsjek, molbom da njen suprug Bela bude oslobođen državnog rada u Koprivnici, navodeći da je bez sredstava za život i osuđena na potpunu propast. Molbi nije udovoljeno, što joj je javljeno već 21. juna, a njen suprug je ubijen u Jadovnu.[23]

Bilo je pojedinaca koji su se obraćali direktno poglavniku Anti Paveliću. Tako Marija Kastl iz Osijeka 21. avgusta moli da njen suprug Ljudevit bude oslobođen iz logora Gospić, navodeći u molbi da je Ljudevit član bivše HSS i da je 1935. i 1936. godine godine glasao za Mačekovu listu, o čemu prilaže i dokaz.[24]

Lota, supruga inž. Ive Goldštajna (Goldstein), vlasnika knjižare u Karlovcu, uputila je 10. juna molbu Ministarstvu unutarnjih poslova NDH u Zagrebu da njen suprug, koji je uhapšen 13. aprila, bude pušten iz logora Danica. U molbi navodi da je „već više od dva mjeseca zatvoren iako mu se ne može ništa prigovoriti, stoga skromno molim slavni naslov, da mi izvoli odrediti što je potrebno da se ing. Ivu Goldstajna iz Karlovca pusti na slobodu nakon više od dvomjesečnog pretrpljelog zatvora, zbog teških materijalnih prilika u kojima se nalazimo, a imademo dvoje djece od kojih je jedan svršio 2. razred pučke škole a stariji 2. razred realne gimnazije, te nam je potrebna očinska pomoć.“[25]

Međutim, ni za ovu porodicu, kao ni za druge koje su se kod predstavnika hrvatske ustaške vlasti založile za svoje najmilije, nije bilo milosti. Ivo Goldštajn je iz logora Danica u željezničkom vagonu za stoku odvezen u Gospić, a odatle pješice u Jadovno, gdje je bačen u neku od jama. Ovakvim i sličnim molbama uglavnom nije udovoljavano, ali je bar neko vrijeme postojala nada, pa je bol lakše podnošen.

Naveo sam samo nekoliko podataka koji pokazuju da je pomoć u hrani i odjeći zatočenim Jevrejima bila kako-tako organizovana i da su se oni zato mogli nadati da će ponešto od onoga što im šalju porodice ili židovska bogoštovna općina jednog dana i dobiti. I zatočeni komunisti Hrvati su katkad dobijali pošiljke od rodbine i znanaca. Neki od njih su imali prijatelje u organima ustaške vlasti, pa su mogli očekivati određenu pomoć. Pojedinci su podmićivanjem stražara nastojali izaći u grad, gdje bi mogli kupiti nešto hrane i pojesti. Dok su se pojedini Jevreji mogli nadati pozitivnim rješenjima svojih molbi, zatočeni Srbi nisu imali baš nikakvu nadu, niti su od bilo koga mogli očekivati zaštitu. Oni su bili osuđeni na istrebljenje. Najveći dio logoraša su činili siromašni seljaci i radnici. Pripadnici malobrojne srpske inteligencije i trgovaca su pobijeni još prije njih. Ukoliko je neki paket odnekud i bio upućen za njih, oni ga nikada nisu dobili. Jedinu pomoć prije sunovrata u provaliju znali su im pružiti sapatnici zatočeni Jevreji. Više primjera svjedoči da su Jevreji iz Zagreba u logoru dijelili svoje oskudne obroke sa Srbima.

Položaj zatočenih Srba, cijeli postupak prema njima od hapšenja do ubijanja, u potpunosti odražava ono što je u ustaškim načelima zacrtano još 1932. godine: „U borbi za svete ciljeve sva su sredstva dopuštena, pa i ona najstrašnija… NOŽ, REVOLVER, STROJNA PUŠKA I PAKLENI STROJ. To su idoli, to su zvona koja će navijestiti osvit zore i USKRSNUĆE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.“[26] Uništiti Srbe na svaki mogući način!

Svjedočeći o Srbima u logoru Jadovno, Oto Radan kaže: „Bili su to uglavnom obični seljaci, pravoslavci. To je bila sirotinja iz kuća izvučena polubosa, poluobuvena. Od samog početka postupak je sa Srbima bio mnogo gori nego sa nama. Nas još u ono doba, tj. prve dane, nisu tukli, Srbe su odmah tukli. Ustaše su ih zvali četnici, a ti ljudi nisu ni vidjeli četnike. Sjećam se ovi seljaci kad su bili u skupu, nisu ni smjeli stajati, samo čučati i to tako pognuto da ih je stražar mogao udariti cipelom u glavu. Radili smo na istim poslovima, ali podijeljeno. S njima se nije smjelo progovoriti ni dvije riječi, a oni se nisu smjeli nikome približiti. Mi smo prvi puta došli u vezu s njima, kao neki neposredni kontakt, kad su ih počeli strijeljati.“[27]

[1]   HAK, kut. Jadovno.
[2]   Izjava Jakova Ratkovića, AH, ZKRZ, Zh-47918.
[3]   HAK, kut. Jadovno.
[4]    Izjava Zlatka Vajlera, HAK, kut. Jadovno.
[5]   AH, ZKRZ GUZ 2235, k. 11.
[6]   Zemljar Ante, n.d., 8081.
[7]   AH, ZKRZ GUZ 2235, k. 11.
[8]   Izjava Orena Ružića-Jegora. HA Rijeka, Pag, k. 2207.
[9]   Izjava Dragutina Kona, HAK, kut. Jadovno.
[10]   Arhiv IHRPH, Zagreb, f, N.G., inv.br. 27783.
[11]   Narodni naziv za kukuruzni kruh koji je uoči rata u Banovini Hrvatskoj zamijenio u gradovima uobičajeni pšenični ( prim. autora ).
[12]   Zemljar Ante, n.d., 57.
[13]   Arhiv IHRPH, Zagreb, k. 280.
[14]   Arhiv IHRPH, Zagreb, f. N.G, kut. 281, inv.br. 27980.
[15]   Arhiv IHRPH, Zagreb, f. N.G, kut. 280, inv.br. 2773.
[16]   Arhiv IHRPH, Zagreb, f. N.G, kut. 281, inv.br. 27965.
[17]   Arhiv IHRPH, Zagreb, f. N.G, kut. 281, inv.br. 27990.
[18]   Arhiv IHRPH, Zagreb, f. N.G, kut. 281, inv.br. 27026.
[19]   Arhiv IHRPH, Zagreb, f. N.G, kut. 279, inv.br. 27595.
[20]   Arhiv IHRPH, Zagreb, f. N.G, kut. 278, inv.br. 27242.
[21]   Isto.
[22]   Arhiv IHRPH, Zagreb, f. N.G, kut. 279, inv.br. 27511.
[23]   Arhiv IHRPH, Zagreb, f. N.G, kut. 278, inv.br. 27327.
[24]   Arhiv IHRPH, Zagreb, f. N.G, kut. 281, inv.br. 27980.
[25]   HAK, kut. Jadovno.
[26]   „Ustaša“, Vjesnik hrvatskih revolucionara, februar 1932. Opširnije: Jelić-Butić Fikreta, n.d., 1340.
[27]   Zemljar Ante, n.d., 72.

Preuzmite knjigu u PDF formatu:

Nazad na sadržaj knjige