Slobodna Dalamacija – Pomozimo Bakiru vidjeti mudžahedine

Nije samo Pelješki most to što ovih dana ljuti Bakira Izetbegovića.

Još ga više ljute ksenofobične i islamofobične priče da bi nakon sloma Islamske države, BiH mogla postati novo uporište terorista, na što upozoravaju češki predsjednik Miloš Zeman i naša Kolinda Grabar-Kitarović i šef austrijske diplomatije Sebastian Kurc, piše Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji.

A on ne vidi nigdje realno uporište za takve priče. Lično ga ljuti kad Tuđman mlađi tvrdi da je terorizam kakav danas poznajemo započeo u BiH devedesetih godina prošlog vijeka. A on zna da su im mudžahedine poslali iz Hrvatske i da su, ako ih je i bilo, njihovi zločini bili pojedinačni.

Evo, Bakire…

Vjerujem da će ovakvih zapadnjačkih insinuacija biti sve više. I zato želim pomoći Bakiru da vidi. Za uvod valja pogledati govor mladog komandanta u 7. muslimanskoj brigadi tzv Armije BiH Šerifa Patkovića, na proslavi prve godišnjice osnivanja brigade 17. 11. 1993. godine. Mjesto događaja: sportska dvorana u Zenici. Učesnici: pripadnici 7. muslimanske uključujući i odred El Mudžahid, predvođeni svojim emirom Mahmut ef. Karalićem, gosti predvođeni vrhovnim komandantom Alijom Izetbegovićem, uz tribine pune simpatizera.

Komandant Patković govor počinje riječima – Prije nego što išta kažem zamolio bih vas da vi kažete, onako kako to najbolje znate pa uzvikuje: Tekbir! A borci gromoglasno odgovaraju: (Allahu Akbar! Bog je velik). Dok Patković dodaje: La ilahe illellah! (Samo je Alah Bog).

U nastavku upozorava na „otrovne pipke“ koje pružaju zapadni dušmani na „prostorima gdje duh islama stvara nove vizije budućnosti i nove vizije spoznaje: Bosna, Čečenija, Palestina“ Poziva na „povratak svojoj vjeri i istini“ i podsjeća na velike pobjede 7. muslimanske brigate tzv Armije BiH – odbrana Zenice, Ovnaka, Kaknja, Fojnice, Vareša od ekstremnog dijela HVO-a.

Te „velike pobjede“ 7. muslimanske i mudžahedina na potezu između Travnika i Zenice u koje spada i pobjeda kod Ovnaka su prema svjedočenju Ive Rajkovića, nekadašnjeg profesora travničke gimnazije izgledale ovako- Sve je više silovanja bilo, ubistava, saznajemo za klanja. Prvih par dana poslije 3. juna Hrvate su prisilili, pored čišćenja ulica, kopanja rovova, da pokupe mrtve i stoku ubijenu i da je pokopaju. Na čelu te grupe je bio Kakanj Hrvoje. Priča mi da je nailazio na vezane, ubijene svinje i ljude zajedno. Bili su vezani ljudi i krmad; tijelo svinje i tijelo čovjeka, jedno pored drugoga.

Uloga komandanta Patkovića u tim je pojedinačnim zločinima takođe bila pojedinačna. Sudski je prepoznata njegova pojedinačna uloga u ubistvu petorice zarobljenih pripadnika HVO-a i jednog srpskog civila u hrvatskom selu Dusina još u januara 1993., prije izbijanja muslimansko-hrvatskog rata. Zarobljenici su bili i osakaćeni, a komnadantu Zvonku Rajiću je izvađeno srce.

Ko mu je izvadio srce?

Još ujesen 1998. godine je njegova udovica svjedočila pred Haškim sudom da joj je muža ubio lično komandant Patković, a potom i ostale izvodeći jednog po jednog, pritom sadistički psihički i fizički zlostavljajući one kojima je dao da prežive. Patković se kao ubica iz Dusine našao i u haškoj optužnici protiv komandanta Kubure i Hadžihasanovića, ali nikako da stigne do suda u BiH. A kad je slučaj sigao do suda, na optužnici nije bilo Patkovića, već njegov vojnik. A on je bio svjedok. I Sud BiH je krajem 2014. godine osudio vojnika, za ubistvo četvorice zarobljenika i jednog civila u Dusini.

Ali i utvrdio kako “ postoje indicije da je komandant Patković učestvovao u pogubljenju Zvonka Rajića“ (paragraf 386), ali to nije bio predmet ovog suđenja. Ni jedno tužilaštvo u BiH se nije našlo pozvanim provjeriti te indicije: je li Šerif Patković ispalio s leđa rafal u zarobljenog Rajića? Je li mu srce izvadio komandant ili njegov rafal? I što je mislio kada je naredio osuđenom vojniku da se on „pobrine za civile“ ? Naprotiv, Šerif Patković je i dalje savjetnik blizak Izetbegovićevoj stranci i boračka savjest tzv Armije BiH.

Ali priča nije potpuna ako se ne pogleda nastavak velike smotre 7. muslimanske brigade i govor njihovog vrhovnog komandanta Alije Izetbegovića, kojeg su strani islamski borci još zvali i – Ali ili Izzat. Nakon pozdrava dragim vojnicima i gromoglasnog uzvraćanja vojnika sa Tekbir! Alahu Akbar – Alija im kaže: Moj govor neće biti dugačak. Biće kratak. Zašto? Zato što vojnički govori obično nisu dugački. I drugi važniji razlog: zato što između onih koji se dobro razumiju kao što se mi razumijemo, vi i ja, ne treba puno riječi. Mi i u malo riječi možemo jedni drugima puno reći.Sinteza je bila potpuna.

Vrhovni komandant im je čestitao na pobjedama i upozorio ih da paze šta rade jer „gledaju i na mene i na vas“. Ali je tada zaista imao malo problema, jer je jedna od posljednjih „velikih pobjeda“ ovih boraca bila otmica četvorice uglednih Travničana i ritualno odsijecanje glave jednom od njih. Pojedinačno, kako bi rekao Bakir. Sve je laž, dodao bi Šerif. Sve je to poslao Tuđman, zaključio bi Bakir, piše Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji.

(HMS)

Izvor: Radio Televizija Republike Srpske

Vezane vijesti:

Bakir Izetbegović: Tuđman je predvodio udruženi zločinački …

Kad sinovi Franje i Alije udare jedan na drugog – obojica su u …