Slobodan Boban Drašković: Gusle su srpstvo vijekovima čuvale, vrijeme je da im bar nešto vratimo!

Pravi šok prošle jeseni nastao je nakon vijesti da Albanci pokušavaju da gusle upišu kao svoje nematerijalno kulturno dobro na listi Uneska. Zna se da je u našem narodu odvajkada običaj bio da se pored ikone čuvaju gusle, kao simbol „prađedovske“ vjere i nepokorenog slobodarskog duha. Pa zar je moguće da neko uopšte može da postavi pitanje – čije su gusle.

Strašna je činjenica da se zaštitom ovog instrumenta nije bavila nijedna prethodna politička elita, pa je i pitanje zaštite jednog od nacionalnih srpskih simbola u trenutku postalo upitno.
Da bi preduhitrili Albance u svojoj namjeri, oglasio se Savez guslara Srbije, (SGS) na čelu sa predsjednikom Slobodanom Bobanom Draškovićem sa molbom, zapravo vapajem, da Srbija podnese predlog da se gusle zaštite na listi Uneska. Drašković u razgovoru za Srpsko kolo navodi da je inicijativa Saveza guslara Srbije naišla na opšte odobravanje.
– Podržani smo od strane SANU i Ministarstva kulture, koje je pokazalo veliko razumijevanje. Reagovali su na pravi način, i bez obzira što su namjeravali da nominuju drugi element sa Nacionalne liste, prihvatili su našu inicijativu i srpsko epsko pjevanje uz gusle je poslije slave i kola treći element, koji pokušavamo da upišemo na listu reprezentativnih elemenata nematerijalne kulture Uneska. Sa svoje strane Savez guslara Srbije uradio je sve što se od nas očekivalo. Učestvovali smo u pripremi i dostavljanju dokumentacije, video i foto materijala, itd. Dugujemo zahvalnost ministru kulture Vladanu Vukosavljeviću, koji je pokazao da razumije i podržava značaj gusala, Centru za kulturno nematerijalno nasljeđe Srbije i posebno dr Danki Lajić Mihajlović, koja je i ovaj put iznijela najveći teret u pripremi projekta za nominaciju.

Da li to znači da je država odlučna u namjeri da podrži očuvanje narodne tradicije?
– Pozitivne promjene postoje, što na najbolji način potvrđuje i prihvaćena inicijativa za upis na listu Uneska. Međutim, nijedan projekat Saveza guslara Srbije nije podržan ove godine. Jubilarni 25. Festival, koji će se održati u Beogradu, kao i 7. Savezni festival mladih, nisu dobili finansijsku podršku. To nije slučaj samo sada, već godinama unazad. Pokušavamo da ukažemo na važnost guslarskih festivala, koji su počeli da se održavaju još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije 1925. godine. Nažalost, razumijevanja nema, ali svakako da nećemo odustati od naših zahtjeva. Bez pomoći države, teško je organizovati manifestacije na visokom nivou. Razumijemo tešku ekonomsku situaciju u državi, znamo da je budžet namijenjen kulturi mizeran, ali smatramo da naši projekti zaslužuju i pažnju i pomoć.

Koliko je teško biti član žirija na guslarskim festivalima? Da li publika i učesnici budu zadovoljni nakon proglašenja pobjednika?
– Čini mi se da se malo toga promijenilo za sve ove godine. Problemi su isti jer je teško promijeniti svijest takmičara. Svi misle da su oštećeni, da su bolji od drugih, mada oni jako dobro znaju gdje je čije mjesto. Mogu da kažem da smo se posljednjih godina držali Propozicija, koje smo često mijenjali, ali najveći problem je u često nerealnim ambicijama guslara. Festivali bi trebali da budu praznici, događaji na kojima se slave gusle, gdje je druženje na prvom mjestu, gdje mladi naraštaji od starijih kolega mogu da nauče mnogo toga i gdje bi pojedinačni plasmani trebali ipak da budu u drugom planu.

Jedina zajednička institucija koja jedinstveno funkcioniše između Srbije, Crne Gore i Republike Srpske je Guslarski savez. Da li zbog njegovog opstanka imate određene političke pritiske?
– Savez srpskih guslara je jedinstvena organizacija, koja okuplja srpske guslare iz triju država. Najveće probleme imaju naša braća u Crnoj Gori, ali izborili su se da sačuvaju srpski predznak gusala. Stabilan su Savez, oslonjen na SPC. Svi koji priznaju i poštuju Statut i normativne akte Saveza srpskih guslara, dobrodošli su pod srpsku kapu. Promjene imena i trulih kompromisa na tu temu nema i ne smije biti.

Guslari na svom repertoaru imaju vrlo ozbiljne epske teme, ali svjedoci smo raznih dnevno-političkih tema koje osvanu na CD-ovima. Postoji li neka komisija koja se bavi sadržajem guslarskih pjesama?
– Na festivalima insistiramo na kvalitetnim pjesmama. Naime, prema Propozicijama postoji pravilo da jedna od dvije pjesme, bilo u finalu ili polufinalu, bude nerimovana. Time štitimo narodnu epiku i ne dozvoljavamo da najveće blago srpskog naroda padne u zaborav. Što se rimovanog deseterca tiče, i tu postoji veliki broj kvalitetnih pjesama, prije svega Radovana Bećirovića ili Momira Vojvodića. Naši guslari često biraju one kojima žele da se dopadnu publici. To su vrlo često pjesme lošeg kvaliteta, parolaške, dnevno-političke, ali one vrlo brzo i padnu u zaborav. One prave, pjesme Vukovih pjevača, neprevaziđene su, imaju posebnu ljepotu i svaka od njih nosi pouku i poruku, slave najviše moralne i viteške podvige, koji im garantuju trajnost. Zato su gusle srpska čarolija.

Da bi neko uopšte pokušao da postane guslar, koje osobine bi trebao da ima da bi se mogao svrstati među talente?
– Jedan od najvećih autoriteta u guslarstvu, pokojni Dušan Dobričanin govorio je da svaki guslar mora da bude prije svega dobar čovjek. Svakako bi i po meni to trebalo da bude najvažnija osobina svakog guslara. Kako će neko uz gusle pjevati o čojstvu, pleminitosti, pravdoljublju, viteštvu i junaštvu, ako sam ne posjeduje te osobine? No, je li to baš tako, najbolje mogu odgovoriti sami guslari. Mislim da se guslar rađa, ali sam se više puta uvjerio da velikim i upornim radom može puno da se postigne, da i od prosječnog talenta možete dobiti veliko guslarsko ime.

Postoji li šansa da gusle postanu dio redovne nastave u svim muzičkim školama?
– Predmet Gusle postoji u dvije zvanične muzičke škole: Mokranjac u Beogradu i Mokranjac u Kraljevu. Omladina se, nažalost, vrlo malo interesuje za gusle. U Srbiji su to uglavnom djeca istaknutih guslara, koja su, kao dio porodičnog nasljeđa, prihvatila pjevanje uz gusle. Dobri primjeri su Tanović, Laketić i Jeknić. Najveća zainteresovanost mladih je u Crnoj Gori. Podgorička Škola gusala Mina Radović postiže izvanredne rezultate i po kvantitetu i po kvalitetu. Preko sto mladih guslara iznjedrila je za nekoliko godina. Kada razmišljamo o budućnosti srpskih gusala, dileme nema, mladi naraštaji bude nadu, ne daju nam da klonemo i pokorimo se uticajima sa strane. Nema veće počasti za Srbina nego uz gusle pjevati i junake i bojeve srpske opjevati. Kada bi naše škole i univerziteti mladima predočavali veličinu i značaj srpske epike i gusala, zasigurno bi i naša budućnost bila vedrija i ispunjena optimizmom i nadom. Bez prošlosti, nema budućnosti!

Poslije duže vremena primjetno je da list Gusle redovno izlazi.
– List Gusle je sigurno nešto čime se kao Savez možemo ponositi. Izdati pet brojeva, bez ikakve podrške, za petnaest mjeseci je poduhvat u sadašnjem vremenu. Oni malodušni traže sebe i svoju fotografiju, ne shvatajući veličinu i važnost jednog ovakvog poduhvata. Nadam se da veliki broj iskrenih ljubitelja pjevanja uz gusle razumije snagu srpskih gusala na pravi način, onako kako je razumio Nikola Tesla: kao najveću silu koja osvoja dušu Srbinovu; ili poput Alekse Šantića, koji je gusle doživljavao kao: sjajni, sveti hram. List Gusle je u vremenu totalne medijske izolacije naš prozor u svijet, prilika da se predstavimo u najboljem svjetlu, da informišemo javnost o našim nastupima, akcijama, manifestacijama, ali i da poučnim tekstovima edukujemo mlade generacije. Gusle su srpski bukvar, kome se stalno vraćamo i iz koga uvijek možemo nešto novo naučiti.

Piše: Trifko Ćorović / Srpsko kolo

Izvor: Slobodna Hercegovina