Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Srbi su napustili odbranjene opštine i naselja tadašnjeg Srpskog Sarajeva – Grbavicu, Neđariće, Ilidžu, Ilijaš, Hadžiće, Vogošću, Rajlovac … i savlađujući snježnu oluju, u izbjegličkim kolonama napuštali kuće i stanove, njive, voćnjake, očevinu i djedovinu… Egzodus je počeo 17. februara 1996. godine, a Sarajevo ne pamti crnje Zadušnice od tadašnjih.
Moji hadžićani su u panici. Nemaju nikoga da pitaju šta se ovo dešava, mada su svi pojedinačno donijeli odluke da neće ostati u gradu koji su cijeli rat herojski branili i odbranili. U toku skoro četverigodišnjeg rata bilo je dana kad je dnevno na sam grad padalo i preko 1000 neprijateljskih granata. A u septembru 1995. godine uslijedili su i NATO udari i bombardovanje više lokacija na podrručju Hadžića, a zločinačkim udarima i bombardovanjima bio je izložen nekadašnji predratni gigant namjenske vojne industrije Remontni zavod ondašnje Jugoslovenske narodne armije.
Narod je bio prepušten sam sebi i svako se snalazio onako kako je znao i umio. Svi su iščekivali dolazak obećanih autobusa i kamiona za evakuaciju stanovništva, ali oni nisu dolazili. Panika je nadilazila ljudski razum, jer niko nije bio spreman da sačeka muslimanske osvetnike koji su potpomognuti snagama tzv. međunarodne zajednice kidisali na prostore koji su Dejtonskim sporazumom oteti od Srba i predati muslimanima.
Takođe, u isto vrijeme ili dan dva kasnije u Ilijašu, dvije hiljade ljudi na groblju pored ilijaške pravoslavne crkve, posvećene svetom proroku Iliji, opraštalo se od svojih ognjišta, koja su branili i odbranili tokom posljednjeg rata.
I oko drugih vjerskih objekata i na grobljima duž Srpskog Sarajeva bili su identični prizori. Oproštaj je priređen i na Krivoglavačkom groblju smještenom na uzvišici iznad istoimenog sela, zapadno od urbanog dijela Vogošće.Preživjeli Srbi su iskopavali svoje mrtve i sa sobom su ih nosili u nepoznato. Ne zna se ko su bili mrtvi, a ko preživjeli i teškom tragedijom slomljeni i unesrećeni Srbi.
Tog februara i početkom marta 1996. godine krenulo je 140.000 Srba u neopisivom sarajevskom egzodusu …
Uz srušenu ogradu i nekoliko oskrnavljenih spomenika. Bili su to nijemi svjedoci zločina koje su u ljeto 1995. godine počinile snage za tzv. brze intervencije s Igmana. Bile su to zločinačke snage NATO Alijanse.
U dva-tri naleta IFOR-ovi helikopteri brujali su iznad groblja. Padao je snijeg, bilo je hladno, a oproštaj odlazećih Srba sa grobovima najmilijih trajao je dugo. Tuga do neba. Bol neopisiv.
Glavni problem predstavljala je činjenica da su takozvane međunarodne institucije naglo odlučile da muslimanske vlasti preuzmu srpske opštine i to mjesec dana prije predviđenog roka, što je dodatno ubrzalo ionako veliku tragediju sarajevskih Srba. Vogošćani i Rajlovčani nisu ni slutili da će morati da krenu već 23. februara, iako je prvobitni rok, utvrđen u Dejtonu, bio 19. mart.
Ostaće zapamćeno da su za promjenu roka saznali iz ciničnih letaka koje su im dijelili pripadnici IFOR-a.
Uz stihove Šantićeve pjesme „Ostajte ovdje“(!?), ispisanim na tim listićima, građanima je predočeno da federalna policija ulazi prvo baš u te opštine.
Narod bješe zatečen i zbunjen. Uslijedile su duge i besane noći u kratkom vremenskom periodu februara u hadžićkim, ilidžanskim, ilijaškim i vogošćanskim naseljima. Nije bilo ništa od od obećanog konvoja kamiona i autobusa za iseljavanje preostalog stanovništva koji je trebao da bude na lokacijama 21. i 22. februara /više od polovine je ranije napustilo ovaj dio Sarajeva/. Prvi autobusi došli su tek nakon dva dana. Narod je sa kesama u rukama bježao spašavajući gole živote.
I riječi su se ledile u trebevićkoj i romanijskoj mećavi kroz koju se probijala nepregledna kolona vozila.
Uz put, Srbi su kamenovani na pojednim mjestima – bješe to pozdrav „za srećan“ put bivših komšija i ratnih protivnika, koji za tri i po godine rata nisu uspjeli da zauzmu ni pedalj srpskih opština. Svaki sarajevski Srbin iz izbjegličke kolone i danas, 22. godine od preživljene golgote, nosi svoju muku, očaj, sjetu i zavičaj u očima, kao sjećanja i uspomene.
Da su mogli, u mjesto budućeg života, a većina njih tada nisu znali ni kuda idu i gdje će da se skrase, najradije bi ponijeli sve – kuće i stanove, vazduh, šumu, sarajevska brda.
Brzo, kao munja prošao je mjesec i još par dana od kako sam bio na slobodi. Tada sam vrijeme mjerio na sate, dani kao da nisu ni postojali. Nakon 1334. dana provedena u muslimanskim konc-logorima /iz muslimanskih logora smrti izašao sam na Bogojavljenje 19. januara 1996. god./ opet sam morao da krenem u neizvijesnost, morao sam opet tražiti novi dom, morao sam opet sve počinjati iz početka sa nekoliko najlon kesa u koje je stala sva moja imovina i imovina mojih predaka. Sa porodicom, troje djece i suprugom nosio sam samo najlon kese u koje je stala sva naša budućnost.
Ali tugu sam preživio srećan, jer sam bio sa svojom porodicom. Djeca na traktoru su nijemo sve posmatrala, jer su malo šta mogla da razumuju. Bilo im je strašno hladno. Traktorista me plačljivim glasom pitao gdje treba da nas vozi? Nisam znao gdje idemo. Razmišljao sam da će me negdje neko prihvatiti, ali sve su to bile iluzije. Panika je bila jedini putokaz. Rekao sam mu da vozi sve dok ima goriva, pa gdje se zaustavimo … biće to srpska zemlja za novi početak. I bilo je tako … Kolektivni centar, jedan sobičak bez peći, bez drva … Nekoliko konzervi i tvrd hljeb bili su jedina nada da postoji život …
Prije rata, po popisu iz 1991. godine, u Sarajevu je živjelo 157.000 Srba.
Po popisu stanovništva iz 1971. godine Srbi su činili većinski narod u Sarajevu, kao i decenijama ranije.
PIŠE: Slavko JOVIČIĆ SLAVUJ
Izvor: VIDOVDAN
Vezane vijesti:
Bratunac: Sjećanje na egzodus sarajevskih Srba (VIDEO …
Dvije decenije od egzodusa sarajevskih Srba | Jadovno 1941.
Ispovest majke čiju su ćerku ubili mudžahedini: Rana na duši ne zarasta
