Slana i drugi lokaliteti

U središte otoka Paga ucijepila se dugačka uvala u koju se ulazi sa sjeveroistoka, iz Planinskog kanala, kroz »Paška vrata« koja su se rastvorila između dva rta, Svetog Nikole i Svetog Krištofora (Jedan i drugi svetac, prema kršćanskom vjerovanju, bdiju nad putnicima, posebno mornarima i ukazuju im pomoć ako im se obrate). Slana se nalazi na onom dijelu brda koji završava Svetim Krištoforom ili bolje: onaj dio brda na kome se događao zločin počinje sa uvalom Slana i vodi prema svetioniku na kraju rta gdje je crkvica Sv. Krištofora. Ovaj brdski hrbat zariven u more Planinskog kanala, dugačak je oko tri kilometra. Čitav je jedna zajednička grobnica, samo djelomično istražena, s vremenom već uvelike narušena, sa sve manjim mogućnostima da se dokazi zločina sačuvaju onoliko svježe koliko su se do sada odupirali zubu vremena i bivali opipljivi.

Za sunce i ljeta, ovaj segment otoka privlačan svojom, naizgled, nevinom samoćom, isonskim mirom i izdvojenošću od svake vreve, ekološkog zagađenja, pun malih plaža koje se smjenjuju sa gromadama i pećinama, za bura postaje stravičnim borilištem slanih udara koji se survavaju sa Velebita i lome preko ovog golog kamenog hrpta. Pod ovim udarima kameni se krečnjak oštri toliko da svaka stijena i svaki komadićak na to stijeni strši izlazeći iz drugog sličnog, a svi skupa postaju šiljci i češljaju upravo istu buru koja ih rađa. Rijetke su kratke ili tek par metara široke vrtače u koje se sakupilo nešto dotočene zemlje ili se (obično uz rubove) nagomilalo tvrde ilovače čiji slojevi pod zemljom, ili sasječeni uz more, postaju podzemni skirveni rezervoari pitke svježe vode. Ona ponegdje dokaplje, izbije na površinu, a na jednom mjestu čak izbija kao nešto obilatije vrelo. Naziv Malin, koji nosi ovaj izvor, možda govori da je ovdje nekada bilo više vode i da je netko ovdje davno pokušao izgraditi nekakav mlin.

Položaj Malina na pola je puta od Slane do svjetionika Krištofora na rtu. Nad njim se nadvio hrbat brda koji se nastavlja kao nekom neujednačenom visoravni sastavljenom od sitnijeg kamena i pržinaste zemlje. Ovaj se predio naziva Furnaža (ili Fornaža; a onaj dio koji je na sjeveroistoku, više od Planinskog kanala sa koga se već vidi Karlobag, nazivaju Karlobaška Furnaža), Nazive im daje lokalno stanovništvo, a kako se po tom terenu malo tko kreće – jer nema zašto, jedino ako traži izgubljenu ovcu ili se obrene ribar po nekoj drugoj nesvakidašnjoj potrebi – najveći dio stanovništva, pa i povremeni posjetioci iz rijetke nužde nemaju točno ustaljene nazive, miješaju ih ili im pomiču lokaciju.

U ovoj raspravi, nas ovdje specijalno zanimaju lokacije »židovskog« i »srpskog« koncentracionog logora, položaj jama, tj. mjesta ubistva, raster grobova i lomača na kojima se palilo iskopane žrtve. Po svim dokumentima (i po mojem vlastitom uviđaju od prvoga dana logora, njegova likvidacija, te istraživanja do danas) čitav ovaj pomenuti predio sve do samog svetionika poprište je zločina koji se već s malim naporom uveliko dokazuje ili će se na neki način, i ono što nam je još za sada neotkriveno, ipak vremenom otkriti. Za takvu nadu postoje razlozi. Ali i bez onoga što je neotkriveno, a što se kao dio ispitivačke materije naslućuje – tj. raširenost grobova dalje od evidentnih jama, po svim i najmanje pješčanim nakupinama u onom dijelu Furnaže koji je gotovo do samog svjetionika, zatim na grbama iz Široke Drage (Baške Slane), u trokutu iza Skoka, Pećina i Točila – ono, dakle, što se dokumentima i razgledanjem položaja otkriva svakom zdravom razumu, ovaj kameni logorski kompleks pod nazivom Slana stravičan je podatak za segment historije koja je ovdje ispisala jednu od svojih najužasnijih stranica.