fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

ŠKOLEGIJUM: Kako „Magazin za pravedno obrazovanje“ širi neistine i govor mržnje

Ovih dana pažnju mi je privukao tekst pod naslovom „Glogov krst u srcu Kozare – Prilozi istoriji beščašća: analiza kataloga/ brošure Stalne muzejske postavke Kozara u NOB- u, Muzeja Mrakovica.“

Jedna od pobjedničkih fotografija na foto-konkursu „Tragom duše“ 2018. godine, u organizaciji Vikimedijine zajednice Republike Srpske. Autor Indir Merdanović.
Jedna od pobjedničkih fotografija na foto-konkursu „Tragom duše“ 2018. godine, u organizaciji Vikimedijine zajednice Republike Srpske. Autor Indir Merdanović.

Autor teksta je književnik i profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gospodin Nenad Veličković. Objavljen je u časopisu „ŠKOLEGIJUM – Magazin za pravedno obrazovanje.“ Odgovorni uredni časopisa je gospodin Veličković, a časopis se može kupiti i na kioscima širom Republike Srpske.

Na početku Veličkovićevog teksta, nalazi se fotografija vanjskog dijela muzeja, na kojem je nacrtan čovjek u srpskoj narodnoj nošnji kako na muzeju vrši veliku nuždu. Ovim prikazom vrijeđa se čitav jedan narod, njegova tradicija, ali i Memorijalni muzej na Mrakovici i sve ono što on predstavlja.

Naslovna slika za tekst Nenada Veličkovića
Naslovna slika za tekst Nenada Veličkovića

Srpskoj šajkači (koja smeta Veličkoviću koji se pita šta će ona među suvenirima u muzeju) kao jednom od najpoznatijih simbola srpskog naroda, svakako je mjesto i na stratištima srpskog naroda, a cijela Kozara je jedno takvo područje. Čak i pojedini partizani sa Kozare, pored raznih kapa i šubara, nosili su i šajkaču, što vidimo na fotografijama, koje se mogu viđeti i u muzeju na Mrakovici:

Grupa partizana sa Kozare. U sredini jedan od partizana na glavi nosi šajkaču
Grupa partizana sa Kozare. U sredini jedan od partizana na glavi nosi šajkaču

 

Još više Veličkoviću smeta krst na Mrakovici. Njemu je lažan „drveni krst, poboden kao glogov kolac na prilazu partizanskom spomeniku“. Ako imamo u vidu da Srbi pravoslavci (u ogromnoj većini nisu bili komunisti) čine nepunih 96% poginulih partizana upisanih u Memorijalnom zidu na Mrakovici, krst je na pravom mjestu. Štaviše, postoje i partizanski dokumenti, u kojim se na zahtjev naroda sa Kozare, šalju pravoslavni sveštenici na to područje da krštavaju, vjenčavaju i služe opela. Sjetimo se i scene iz filma „Bitka na Kozari“ , u kojoj se grupa naroda krsti nad poginulim partizanom i poje „Gospodi pomiluj“.

Pored uvredljive slike i netrpeljivih riječi prema hrišćanstvu, tekst obiluje i sa mnogo netačnih istorijskih zaključaka, ali, što je još strašnije i sa govorom mržnje upućenog srpskom narodu. Detaljna analiza bi iziskivala preko deset kucanih strana, zato ću se ovđe osvrnuti samo na nekoliko detalja. Kasnije ću, u nekom od stručnih časopisa, detaljnije i stručnije odgovoriti na ovaj tekst.

U duhu političkog Sarajeva, ovaj filozof i pisac, ovako ocjenjuje veći dio srpske istorije: „Ali poštenje i istorija posvađani su u dodikolikim glavama još od Kosova na ovamo“.

Pitamo gospodina Veličkovića kakve su to dodikolike glave bile tokom većeg dijela srpske istorije, tj. od Kosova do naših dana? Da li u te „dodikolike glave“ spada i glava Skendera Kulenovića koji u svojoj poemi „Stojanka majka Knežopoljka“ koristi i kosovske motive? Hoće li kad smoći snage antifašisti u Sarajevu da izrecituju Skenderove stihove:

„Joooj,

tri goda srpska u mom vijeku,

tri Obilića u mom mlijeku,

joj, Srđane-Đurđevdane,

joj, Mrđane-Mitrovdane,

joj, Mlađene-Ilindane:

Kozara izvila tri bora pod oblak,

Stojanka podigla tri sina pod barjak!“

U maniru svojih ideološkoh istomišljenika iz BiH i Hrvatske, Veličković nastoji da poveže Srbe sa istrebljenjem Jevreja:

„Zna se i da radosna vijest o uspjehu u istrebljenju Jevreja nije prva Hitleru stigla iz Zagreba, nego iz Beograda“. Ovđe gospodin Veličković pokazuje ne samo ogromnu dozu nepoznavanja činjenica, nego čak nastoji da izjednači ustaški Zagreb sa okupiranim Beogradom u kojem su se Nijemci pitali za sve, pa tako i za istrebljenje Jevreja. Nijemci su u Beogradu i ostatku Srbije organizovali i sproveli holokaust nad Jevrejima, uz saradnju pojedinaca iz srpskog naroda. Prva teritorija u Evropi sa koje su Jevreji istrebljeni bila je Estonija. Srpski novinar jevrejskog porijekla, Jaša Almuli, kategorično je odbijao umješanost Srba u holokaust: „Preživeli Jevreji nikada nisu optuživali Srbe da su krivi za njihovo masovno ubistvo. Falsifikovanje je počelo s Tuđmanovom ratnom propagandom tokom razaranja Jugoslavije i ratova devedesetih godina prošlog veka“.

Veličković ne treba da gleda ni u Beograd, ni u Zagreb, dovoljno je da pogleda šta istorija kaže o odnosu Sarajeva prema Jevrejima. „U Sarajevu je 1941. godine juriš ulične rulje na glavnu Sefardsku sinagogu („Templ“) usledio odmah posle ulaska okupacionih trupa. Odneli su i bakarni krov.“

Veličković se dotakao i Branka Ćopića: „Svako ko je čitao Ćopićev Prolom, a potom Gluvi barut, može zamisliti koliko je taj ustanak u sebe uključivao različitih povoda, uzroka i motiva.“

Pitamo se da li je Veličković pažljivo čitao Ćopića? Napada muzejsku postavku na Mrakovici i brošuru kao revizionističku i nacionalističku, ali sam Ćopić je o Prolomu zapisao između ostalog: „Taj moj odred i moje ustaše trebalo je da dadu karakterističnu sliku četrdeset prve u ma kome kraju Bosanske Krajine i, u glavnim linijama, i susjedne Like, Banije i Korduna – sliku masovnog ustanka u pretežno srpskim krajevima bivše NDH.“ Dakle i Ćopić govori o ustanku kao pretežno srpskom jer se vodi u srpskim krajevima.

Šta bi tek rekao na Ćopićevog književnog lika, Stojana Kekića, koji se pita: „Zašto? Zašto nas ubijaju?“ Njegov životno važan rebus rješava misao koja na prvi pogled dolazi niotkuda: „Kad država propadne Srbin strada!“

Veličković napada „kosovsku vizuru“ muzejske postavke na Mrakovici, ali izgleda nije primijetio tu „kosovsku vizuru“ kod Ćopića kojeg je navodno čitao. Jedan drugi Ćopićev književni lik iz romana Prolom, Jovandek Babić, na pitanje zašto mora da leži potrbuške (nakon ranjavanja), odgovara: „Poš’o junak da sveti Kosovo“.

Za knjigu Dragoje Lukića „Rat i đeca Kozare“ (to nije jedina njegova knjiga), kaže da je „senzacionalistički opsjednuta morbidnostima“.

Plakat iz maja 1941. godine. Ispod naslovom „Srbi!“, ispisanom na njemačkom i srpskom jeziku (latinicom i ćirilicom), piše da je zbog odmazde ubijeno 27 Srba u Sanskom Mostu.
Plakat iz maja 1941. godine. Ispod naslovom „Srbi!“, ispisanom na njemačkom i srpskom jeziku (latinicom i ćirilicom), piše da je zbog odmazde ubijeno 27 Srba u Sanskom Mostu.

Ono što je za Veličkovića „senzacionalistička opsjednutost morbidnostima“, nažalost je istorijska činjenica. Lukić je svojim predanim radom utvrdio identitet za oko 80.000 đece (svih nacionalnosti, ali daleko najviše srpske) ubijene u NDH i sakupio je mnogo svjedočanstava o stradanju srpskog naroda. Jedan od tih svjedoka bila je i Dušanka Radišić iz Rudica kod Bosanskog Novog, koja je preživjela ustaški pokolj i o tome rekla ovo:

„U avliji kuće Đoke Oljače, klali su nas kao ovce, ubijali maljem, krampom i sjekirom. Kuća i sve pomoćne zgrade, a naročito prostrana kolnica, bile su ispunjene leševima. Kada su majke molile da ne ubijaju đecu, ustaše su činile suprotno. Prvo su klale đecu, a onda roditelje. Tako su dotukle i Mitra Oljaču, a on je vikao: ‘Živjela Srbija! Ne možete nas sve poklati. Ostaće neko da i vama sudi za ovakva zlođela’.“

Da li ovo svjedočanstvo liči na nekakvu „senzacionalističku opsjednutost morbidnostima“ ili pak na strašnu opomenu šta čovjek može uraditi čovjeku?

Nepoznavanje istorijskih izvora i činjenica, govor mržnje, omaložavanje srpskih žrtava genocida, vrijeđanje vjerskih osjećanja, ustaljen su manir savremenih deklarisanih antifašista i dobrog dijela intelektualnog Sarajeva. Ako Sarajevo zaista želi da bude glavni grad cijele BiH, da ga Srbi opet osjete kao grad Despića, Jeftanovića, Cekovića i kao grad u kojem je suživot moguć, moraće poraditi na obrazovanju svoje akademske zajednice i na stišavanju srbofobije. Na Mrakovicu i Kozaru dobrodošli su svi slobodoumni ljudi, ali isto tako, svakom provokatoru i negatoru stradanja Kozare, odgovoriće se bez pardona.

AUTOR: Boris Radaković, Istoričar u muzeju na Mrakovici.

Izvor: SRBIUBIH.COM

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: