Sijekovac: Zločin bez kazne

U Sijekovcu su 26. marta 1992. godine ubijeni i Luka Milošević i njegova dva sina Željko – rođen 1968. i Dragan – rođen 1974. godine. Ostao je Lukin treći sin Saša od devet godina. Jedan od hrvatskih vojnika već je bio izvadio nož da ga zakolje, ali je naišao drugi vojnik i spasio dijete

Jelica Zečević iz Sijekovca, kod Broda, za samo jedan čas zločinačkog divljanja pripadnika HOS-a i drugih paravojnih hrvatsko–muslimanskih jedinica ostala je bez muža, dva djevera i svekra.

Istog dana, 26. marta 1992. godine, u Sijekovcu je ubijeno još 16 Srba. Pokolj Srba izvršili su pripadnici regularne vojske Republike Hrvatske, zajedno sa paravojnim jedinicama koje su formirale SDA I HDZ BiH.

Napadu na Sijekovac prethodila je likvidacija Andrije Martića, njegovog sina Momira i njihovog komšije Dušana Dujmića, te ranjavanje Andrijine supruge Merime i Branka Dujmića dan ranije u Brodu. Prethodno je miniran kafić, čiji je vlasnik bio Andrija Martić.

Hrvatski vojnici su iz kuće izveli članove porodice Martić i komšije koji su se zatekli u kući, naredili im da trče niz ulicu, a potom na njih otvorili vatru. Prema prikupljenim dokazima, ovaj zločin počinili su pripadnici hrvatskih oružanih snaga, u čijem sastavu su bili i pripadnici “Handžar divizije” iz Siska, predvođeni izvjesnim Alijom Halibašićem i Jozom Kožulom.

U popodnevnim časovima, 26. marta, u Sijekovac su ušli pripadnici HOS-a, paravojnih hrvatsko-muslimanskih jedinica iz Broda, pripadnici “Zengi” i “Handžar divizije”, te tzv. “Interventnog voda HVO iz Sijekovca“.

Oni su izvršili stravičan zločin nad srpskim civilima. Za samo jedan čas zločinačkog divljanja ubijeno je 19 Srba. Najmlađa žrtva bio je 17-ogodišnji Dragan Milošević, dok je najstarija žrtva – Jovo Zečević imao 72 godine. Narednih dana ubijen je još 41 Srbin.

Međutim, to nije i konačan spisak ubijenih civila. Tijela ubijenih su kasnije bačena u rijeku Savu. Nakon stravičnog zločina Sijekovac su posjetili tadašnji članovi Predsjedništva BiH Biljana Plavšić, Fikret Avdić i Franjo Boras, a snimci zločina prikazani su na RTV Sarajevo i Televiziji JUTEL.

“Znala sam da će se nešto strašno dogoditi. Moj pokojni muž tog dana je pošao na posao u Rafineriju, ali nije otišao. Vratile su ga komšije Hrvati i Bošnjaci, koji su tog dana postavili straže na svim ulazima u selo” – sjeća se Jelica Zečević.

Tog dana, oko 17.00 časova, selo je bilo izloženo strahovitom bombardovanju. U podrumu njihove kuće sklonio se veći broj komšija Srba. Kada je minobačačka paljba utihnula, u kuću Zečevića “banula” je veća grupa vojnika Republike Hrvatske. “Među njima sam prepoznala i naše komšije Hrvate i Bošnjake. Bili su u uniformama Vojske Hrvatske. Odmah su počeli da psuju i prijete da će nas pobiti”, priča Jelica Srni.

Izdvojili su njenog muža i odveli do obližnjeg stabla, za koje su ga svezali. Došli su i po nju.

“Prijetili su da će me silovati, a onda politi benzinom i zapaliti. Molila sam ih da to ne čine. Ubili su najprije moga muža. Nisu poštedjeli ni moje djevere ni svekra. Ja sam ostala živa, jer je jedan komšija Hrvat rekao da žene ne smiju ubijati”, ispričala je Jelica.

Osim Zečevića, hrvatski vojnici ubili su tri člana porodice Milošević: oca i dva sina, te Marka Radanovića i Sretu Trivića koji su izvedeni iz podruma Zečevićeve kuće, gdje su se sakrili od granata, kao i još deset Srba.

Ljubica Sedlić je takođe svjedok zla koje se u Sijekovcu dogodilo 26. marta 1992. godine. Ona je vidjela zločin nad Zečevićima. Sutradan je njena kuća zapaljena sa njenim nepokretnim suprugom. Ona svjedoči da su zločinci vikali: “Ovo je Paragina vojska i Ante Prkačina. Srbi, upamtite nas” – sjeća se Ljubica.

Ljubicu i još neke stanovnike odveli su u dom u Sijekovcu, a kasnije u logore.

Predsjednik Udružnja za traženje zarobljenih boraca i nestalih civila Marko Grabovac ističe da se Sijekovac nije desio slučajno: “Sijekovac nije nije slučajno odabran. To mjesto je bilo primjer suživota ljudi različitih nacionalnosti, a nalazilo se i na važnoj komunikaciji kojom su Hrvatske snage trebalo da napreduju prema Derventi i unutrašnosti BiH”.

Posebno boli što, kako ističe Grabovac, uprkos svim dokazima, 21 godinu nakon zločina još niko nije procesuiran?! “Znaju se počinioci zločina i njihovi naredbodavci. Smatram da je faktor stranih sila najveći krivac za neprocesuiranja zločina. On je odigrao važnu ulogu na početku rata u BiH, a i danas je njihova uloga značajna” – smatra Grabovac.

U Sijekovcu su 26. marta ubijeni i Luka Milošević i njegova dva sina Željko – rođen 1968. i Dragan – rođen 1974. godine. Ostao je Lukin treći sin – Saša od devet godina. Jedan od hrvatskih vojnika već je bio izvadio nož da ga zakolje, ali je naišao drugi vojnik i spasio dijete. Mladenka Milošević je ubrzo umrla od bola za mužem i dvojicom sinova.

Pobijeni Sijekovčani su žrtve prvog ratnog zločina u BiH. O tom zločinu postoje brojni dokazi, kao što postoje dokazi i o drugim zločinima u Brodu, čije su žrtve bili Srbi. Predmet sa dokaznim materijalom 22. maja 2002. godine predat je haškim istražiocima, a Haški sud je predmet 2006. godine ustupio Tužilaštvu BiH za ratne zločine, koje do sada ništa nije učinilo da zločin bude procesuiran.

Okružno tužilaštvo u Doboju potvrdilo je optužnicu protiv Nijaza Čauševića, zvanog Medo, Marka Miloša /62/ i Miroslava Kopljara /44/ za zločine nad srpskim civilima u Sijekovcu 1992.godine. Nijaz Čaušević – Medo bio je komandir takozvanog Interventnog voda HVO, čiji pripadnici su počinili zločin u Sijekovcu. Interventni vod HVO-a brojao je 68 pripadnika.

Vojni sud bivše Jugoslavije još 1993. godine Okružnom tužilaštvu u Doboju dostavio je dokaze o zločinu koji su izvršili pripadnici Interventnog voda. Dostavljene su izjave svjedoka kao i imena zločinaca. Marko Grabovac smatra da Tužilaštvo BiH jednostavno bježi od Sijekovca zbog pitanja koja bi se otvorila.

Javna je tajna da su trupe tada međunarodno priznate Republike Hrvatske ušle u Brod u noći između 3. i 4.marta 1992. godine. Zna se da su učestvovale u svim zločinima na području brodske opštine, pa i Sijekovcu. Otvaranjem ovog slučaja sve bi počelo da se postavlja na svoje mjesto i potpuno bi se razobličila uloga Hrvatske u paljenju ratnog požara u BiH.

U prigradskom naselju Sijekovac 26. marta 1992. godine pripadnici regularne vojske Republike Hrvatske zajedno sa pavojnim hrvatsko-muslimanskim jedinicama iz Hrvatske i BiH ubili su 19 srpskih civila. Narednih dana ubijen je još 41 Srbin. Tijela ubijenih su danima vožena u kamionima–hladnjačama da bi kasnije bila sahranjena u masovne grobnice ili su bačena u rijeku Savu.

Još se za jednim brojem ubijenih Srba iz Sijekovca traga i vode se kao nestali.

Za ove zločine optuženi su Nijaz Čaušević, zvani Medo – komandir Interventnog voda HVO-a iz Sijekovca i pripadnici ove jedinica, kao i komandir HOS-a Ante Prkačin iz Slavonskog Broda, te još neki. Međutim,još niko nije osuđen.

Trenutno se pred Sudom BiH sudi Zemiru Kapetanoviću, koga terete da je počinio zločin nad srpskim civilma i da je učestvovao u likvidaciji civilima iz četiri autobusa, u kojma su se nalazila lica iz Podrinja koja su, bježeći iz ratnog područja, kod Broda namjeravala da pređu u Hrvatsku i putovanje nastave ka nekoj od evropskih zemalja.

U utorak će, u organizaciji Odbora za obilježavanje značajnih datuma oslobodilačkih ratova, u Sijekovcu biti služen parastos za nevino stradale žrtve. Upućen je poziv visokim zvaničnicima Republikie Srpske i visokom predstavniku u BiH da prisustvuju ovom događaju.

Izvor: BIG RADIO

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 26. mart 2013. godine.

Vezane vijesti:

Masakr u selu Sijekovcu

Sjećanje na Srbe ubijene u Sijekovcu (VIDEO/FOTO)