ŠESNAEST GODINA OD EGZODUSA SRBA IZ HRVATSKE

Četvrtog avgusta navršiće se šesnaest godina od kada su hrvatske oružane snage, uz odobrenje i podršku NATO-a, u sadejstvu sa snagama Hrvatskog vijeća odbrane /HVO/ i Armije BiH, izvršile agresiju na Republiku Srpsku Krajinu /RSK/. Agresija je izvršena uprkos činjenicama da je RSK bila pod zaštitom UN i da su njene delegacije samo dan ranije u Ženevi, na sastanku sa hrvatskom delegacijom, pred predstavnicima UN i u Beogradu pred predstavnikom SAD kao vodećom članicom NATO-a, prihvatile prijedlog međunarodne zajednice da se pregovori u vezi sa završnim političkim sporazumom o pitanju statusa Krajine vode na bazi Plana Ze 4, a s ciljem zaustavljanja vojnih akcija i zauzvrat dobile čvrste garancije da napada neće biti.

Za Srnu piše: prof Milojko BUDIMIR, predsjednik Asocijacije izbjegličkih i drugih udruženja Srba iz Hrvatske

Protiv krajiških Srba /oko 230 000 žitelja sa oko 30 000 vojnika/ angažovano je oko 200 000 vojnika, od kojih je direktno u operaciji učestvovalo 138 500 pripadnika Hrvatske vojske /HV/, MUP-a i HVO-a.

I dok je cijela Krajina bila izložena do tada neviđenoj artiljerijskoj vatri, a hrvatski vojnici ubijali i spaljivali sve što je srpsko, vrhovni komadant Hrvatske vojske i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, posredstvom radija i TV, „u ime demokratske vlasti Hrvatske“ pozivao je Srbe „da ostanu kod svojih kuća i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu dočekaju hrvatsku vlast“.

Za nekoliko dana neravnopravne borbe slomljen je otpor Srpske vojske Krajine. U opticaju su bile dvije varijante – prva je bila da se srpskom stanovništvu i vojsci zatvore svi izlazni putevi koji su iz RSK vodili prema zapadnoj Bosni i druga da se Srbima negdje ostavi put za izlaz, kako bi se mogli dijelom izvući.

Na kraju se ispostavilo da je ova varijanta, uz primjenu mjera zastrašivanja i bombardovanja srpskih snaga, bila povoljnija za hrvatske oružane snage. I jedna i druga varijanta sadržavale su artiljerijsko-raketno bombardovanje, upotrebu avijacije, sredstava za ometanje sistema veza RSK i, konačno, propagandno djelovanje na najvišem organizacionom nivou.

Rezultat je bio progon gotovo više od 250 000 ljudi, a u evidenciji Informaciono-dokumentacionog centra „Veritas“ nalaze se imena 1 922 poginula i nestala Srbina iz ove akcije i poslije nje, od čega 1 192 /62 odsto/ civila, od kojih je polovina bila starija od 60 godina.

Među žrtvama su 534 /28 odsto/ žene, od kojih su dvije trećine bile starije od 60 godina, što predstavlja jedan od „crnih“ rekorda posljednjeg građanskog rata na prostorima prethodne Jugoslavije. Među žrtvama je i 19 osoba do 18 godina starosti, od kojih i devet do 14 godina. Od ukupnog broja žrtava do kraja avgusta ubijeno je 1 764 ljudi ili prosječno 68 dnevno.

Od ukupnog broja žrtava do sada je riješena sudbina 894 osobe, dok se na evidenciji nestalih vodi još 1 028, od čega 669 civila, među kojima su 342 žene. Hrvatska bez valjanog razloga izbjegava ekshumacije iz poznatih mjesta ukopa sa više od 438 posmrtnih ostataka, uglavnom pod oznakom „nepoznat“, što je jedinstven slučaj na području bivše Jugoslavije, kao što bez pravog razloga oteže i identifikaciju više od 268 ekshumiranih posmrtnih ostataka.

Oko 1 500 pripadnika Srpske vojske Krajine preživjelo je zarobljavanje, od kojih su mnogi osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora zbog krivičnog djela ratnog zločina. Oko 3 200 starih i nemoćnih, koji nisu htjeli ili nisu mogli napustiti ognjišta, na silu su internirani u logore za civile. Krajina je opustošena, opljačkana, pa porušena i zapaljena. Nisu bili pošteđeni ni crkveni, kulturni, istorijski srpski, kao ni antifašistički spomenici.

Savjet bezbjednosti UN rezolucijom 1009 od 10. avgusta 1995. godine „snažno osuđuje vojnu ofanzivu velikih razmjera koju je započela vlada Hrvtsake u avgustu 1995.“, ali su izostale, i ovoga puta, bilo kakve kaznene mjere protiv agresora.

Krajina je gorjela mjesecima po završetku „Oluje“, a pljačke su bile neviđene. Praktično, odmah po završetku akcije pripremljeni su zakonski akti kojima je srpska imovina najprije stavljena pod sekvestar, a potom je podzakonskim aktima njenim vlasnicima onemogućen povratak.

To je bila politika, a ne nekontrolisana stihija. Nažalost, ova se politika ni do danas nije bitno promijenila iako je Hrvatska na pragu ulaska u članstvo EU.

Za Srbe u Hrvatskoj „Oluja“ nije počela 1995. nego još 1990. godine sa dolaskom Hrvatske demokratske zajednice /HDZ/ i Franje Tuđmana na vlast. Osnovni cilj te politike bio je i ostao da Srbi budu svedeni na statistički i politički zanemarljivu činjenicu.

Što se tiče Tuđmanove politike etničkog čišćenja Srba, tzv. brionski transkripti nisu nikakvo „otkriće“, nego još samo jedna potvdra strateških ciljeva „Oluje“. Etničko čišćenje Srba iz Hrvatske nije bila posljedica nego cilj Tuđmanove politike i „Oluje“ kojom je riješeno „srpsko pitanje“ u Hrvatskoj.

Posebno je teško objasniti izbjeglim i prognanim Srbima iz Hrvatske zašto je u Skupštini Srbije selektivnim donošenjem Rezolucije o Srebrenici došlo do sramnog razdvajanja žrtava.

Iako je poznata činjenica da su baš Srbi iz Hrvatske bili najveća žrtva ratova u toku 20. vijeka, postavlja se pitanje – da li su srpske žrtve manje vrijedne? Od suštinske je važnosti da se pri osudi zločina ne pravi razlika po mjestu zločina ili na osnovu vjere i nacionalnosti nevinih žrtava.

Ova obaveza je još veća, jer su još ostali nerasvijetljeni masovni ratni zločini nad Srbima, počinjeni ne samo u „Bljesku“ i „Oluji“, nego i u Sarajevu, Tuzli, Bratuncu i drugim mjestima. Ni počinioci ovih zločina nisu procesuirani ni kažnjeni.

Svi naši napori koje ulažemo godinama da se u Srbiji formira jedna institucija koja bi se bavila istraživanjem ratnih zločina nad Srbima koji su se desili na području prethodne Jugoslavije do sada nisu urodili plodom.

Pomirenje naroda na zapadnom Balkanu izuzetno je važno, ali ono mora da bude zasnovano na naučno utrđenoj istini o svemu što se dešavalo u prošlosti – da se sukobi nikad više ne bi ponovili. To bi, svakako, trebalo da dovede i do odustajanja od propagandnog mita o „domovinskom ratu“ u Hrvatskoj, kao i do toga da se „Oluja“ više ne slavi kao „dan pobjede“ i „domovinske zahvalnosti“, jer je u njoj, kao i u „Bljesku“ i drugim operacijama, etnički očišćen srpski narod iz krajeva u kojima je vijekovima živio.

To nedvosmisleno pokazuje i suđenje pred Haškim tribunalom hrvatskim generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku za udruženi zločinački poduhvat. Nažalost, ovo suđenje je izbjegao hrvatski politički vrh i druge strukture koje su u „Oluji“ učestvovale, a krivica je prebačena na drugu stranu.

Poslije nekoliko godina suđenja Haški tribunal je sredinom aprila 2011. izrekao presudu članovima udruženog zločinačkog poduhvata, hrvatskom generalu Anti Gotovini od 24 godine zatvora i Mladenu Markaču od 18 godina, dok je Ivan Čermak oslobođen.

U presudi je navedeno da je zločinački poduhvat: vojno-policijsku akciju „Oluja“ 1995. godine predvodio tadašnji hrvatski predsednik Franjo Tuđman s ciljem protjerivanja srpskog stanovništva iz Krajine. Hrvatska javnost, ali i vođstvo, reagovali su veoma burno, navodili su da je riječ samo o prvostepenoj presudi, da će se godišnjica „Oluje“ i dalje slaviti kao državni i nacionalni praznik…

U Hrvatskoj je 2011. godine, ipak, došlo do suočavanja sa istinom. Sada hrvatsku javnost potresaju bolni, do sada skrivani podaci o zločinima u Sisku, istočnoj Slavoniji…Isplivala su na površinu zlodjela Tomislava Merčepa, Đure Brodarca i drugih, koji su dvije decenije smatrani nacionalnim herojima.

Sada se otvorenije govori i piše i o 70 godina skrivanim zločinima iz vremena fašističke tvorevine – Nezavisne Države Hrvatske, o ustaškom logoru smrti „Jadovno“ koji je za samo 132 dana progutao više od 40 000 žrtava, uglavnom Srba, podsjeća se na masovna ubistva u pravoslavnoj crkvi u Glini i na druge slučajeve.

Izbjeglička udruženja su pokrenula peticiju koju je potpisalo više od 70 000 izbjeglih i prognanih Srba kao i drugih državljana Srbije koji su materijalno oštećeni i o svojim problemima upoznali parlament i javnost Srbije i najuticajnije međunarodne faktore – da bi na taj način bio izvršen pritisak na Hrvatsku da počne da ispunjava obaveze o poštovanju ljudskih prava srpskih izbjeglica.

Ta prava su navedena i u 23. poglavlju – „Pravosuđe i temeljna ljudska prava“, koji su Zagrebu postavljeni kao uslov za ulazak u Evropsku uniju, ali i kada je u EU ocijenjeno da je Hrvatska sve bliža članstvu Unije, u koju će po svoj prilici biti primljena za dvije godine.

Glasovi koji bi ukazali na to da će se ti problemi staviti na dnevni red skupova najuticajnijih ljudi u Evropi i svijetu još su slabašni, ali su u isto vrijeme potvrdili nadu da će se to promijeniti. Kompleksnost pristupa i ozbiljnost razmatranja pitanja građanskog rata u Hrvatskoj popunjava veliku prazninu koja postoji u našoj istoriografiji i publicistici.

Jedino ako budemo privrženi objektivnom i serioznom problematizovanju razbijanja Jugoslavije – možemo doprinijeti razumijevanju tragične sudbine srpskog naroda u Hrvatskoj. Hrvatska treba što prije da donese strategiju suočavanja sa prošlošću i međunacionalnog pomirenja, daleko oštrije da sankcioniše govor mržnje, netoleranciju i neskrivenu srbofobiju, provodeći međunarodne standarde zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Dani pred nama treba da odluče šta će biti sa pravima i položajem preostalih Srba u Hrvatskoj. Šta će biti sa pravom na bezbjedan povratak izbjeglih i prognanih, sa pravom na imovinu i stanove, posebno sa pravom na školovanje koje čuva i razvija, a ne gasi srpski nacionalni identitet.

Hoćemo li konačno saznati rezultate popisa stanovništva koji je obavljen u aprilu i da li će to konačno biti onaj famozni postotak od tri odsto koji je priželjkivao hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i zbog kojeg je i započeo građanski rat u Hrvatskoj? Da li će kvalifikacija Haškog tribunala da je „Oluja“ bila udruženi zločinački poduhvat biti samo satisfakcija ili to treba da bude početak jedne druge, nove politike?

Nadajmo se i budimo realni. Možemo li se nadati da je, uprkos svemu, najvećim dijelom tragično iskustvo iza nas, te da je pred nama nova borba za očuvanje nacionalnog identiteta, tako što ćemo očuvati svoj kulturni identitet? Šta je zaista realno pred nama?