Selo koje obilaze samo ubice i mešetari

U centru sela na temeljima kuća stradalnika nikla su zdanja u vlasništvu Albanaca, koji nisu birali način kako da uđu u srce Starog Gracka

Priredio: Neđeljko ZEJAK

U Starom Gracku, kod Lipljana, poznatijem po masakru nad 14 srpskih žetelaca u julu 1999. godine, život zamire, a predstojeće zimske noći opominju nasljednike stradalnika da je ovo selo, nastanjeno Hercegovcima, na meti albanskih tajkuna i kriminalaca.

Prema podacima, u Starom Gracku na Kosmetu do jula 1999. godine živjelo je nešto više od 1.000 Srba, koji za sebe vole da kažu da su Hercegovci.

Izuzev na dan parastosa masakriranima, 23. jula, i okupljanja u znak pomena na žrtve, u selo više niko ne dolazi sa strane, ako se ne računaju mešetari –preprodavci praznih i napuštenih kuća i imanja.

Od ovogodišnjeg parastosa kada su se ispred Spomen-ploče podignute na zidu dotrajale lokalne škole okupili nasljednici stradalnika i političkih predstavnika iz Beograda i Prištine, političari više ne dolaze.

Nikoga nije briga da bar svrati i sasluša muke i nevolje sa kojima se preostalih 250 Hercegovaca svakodneno suočava.

Poslije dužeg vremena navratio je Dalibor Jevtić, ministar za zajednice i povratak u privremenoj vladi samoproglašenog Kosova.

Došao je da ih vidi i da se uvjeri u svu gorčinu življenja u izolaciji, da bi „onima u Beogradu“ lično prenio utiske i nezadovoljstvo ljudi kojima više ništa ne znače prazna obećanja, data tokom ovogodišnjeg parastosa.

Već 16 godina preostali mještani se žale i „ispovijedaju“ raznim političarima i „dušebrižnicima“ i apeluju da se bar pronađu i kazne ubice žetelaca, ali od toga do danas nema ništa.

To je jedan od uslova kakve-takve normalizacije života u ovom zaboravljenom selu koje nestaje, mada u njemu i dalje ima 27 djece stare do 18 godina, koja se nadaju da će jednog dana moći bar da šutiraju loptu bez pratnje roditelja.

Sonja Živić, supruga ubijenog Radovana Živića, kaže Srni da je zbog nemoći i bezakonja, te neodgovornosti i nezainteresovanosti onih koji se ispred table sa imenima stradalih „zaklinju u pravdu“, veliki broj porodica prodao imanja.

„Ne tražimo ništa drugo izuzev da svrate u Staro Gracko i čuju da u ovom selu ima još živih“, kaže Sonja Daliboru Jevtiću.

Ona optužuje predstavnike vlasti iz Beograda i predstavnike Srba u institucijama samoproglašenog Kosova da o starograckim žrtvama pričaju samo tokom izbora i parastosa.

Ogorčen je i predsjednik sela Zoran Ćirković i navodi da su u centru sela na temeljima kuća stradalnika nikla zdanja u vlasništvu Albanaca, koji nisu birali način kako da uđu u srce Starog Gracka.

O ubistvu četrnaest žetelaca zna se svaki detalj, planovi i organizacija, zna se šta je grupa terorista pod imenom „Fortuna“ uradila i još radi. Znaju se njihova imena, ali se znaju i imena onih koji su zločin u Starom Gracku prekrili velom tajne.

Koliko god preostale Hercegovce to boljelo, još više ih boli što su prepušteni sami sebi.

Dalibor Jevtić je zamolio rukovodstvo sela da na papir stave broj kuća koje treba izgraditi, broj djece i samohranih majki kojima je pomoć hitno potrebna, kao i spisak onih koji su prodali kuće i imanja i preselili se u centralnu Srbiju.

„Posle posete Starom Gracku svako kome je stalo do opstanka Srba na Kosmetu mora shvatiti da oni ne mogu i ne smeju platiti cenu odlaganja primene briselskog sporazuma o zajednici srpskih oština“, smatra Jevtić.

Izvor: