Sećanje na devojčicu koju su silovali, pa ubili mudžahedini: Vrisak male Mirjane

Više od dvije i po decenije su prošle kako su mudžahedini, muslimani sa Bliskog istoka koji su došli u Bosnu da u ime Alaha ubijaju hrišćane, silovali, pa ubili, devetogodišnju Mirjanu Dragičević iz Donje Bioče kod Ilijaša, ali za taj zločin još niko nije odgovarao.

Muslimanskim tužiocima i sudijama iz Sarajeva je važnije da kažnjavaju Srbe koji su sveteći svoje spaljene domove i ubijene porodice ubijali muslimanske vojnike. Srpskim sudijama i tužiocima isto tako.

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 9. jula 2017. godine.

Za to vrijeme Rada Dragičević, majka male Mirjane, uzalud čeka pravdu za svog majušnog anđela. I sama ubijena, ali osuđena da živi i svjedoči o ovom svirepom zločinu. Pred kojim ljudska pamet staje, nemoćna da shvati i objasni.

„Lakše mi je kad pričam, kao da čemer iz sebe izbacujem, ali ti svoju patnju, svoj užas od života koji živim ne mogu opisati. To se, brate moj rođeni, ne opisuje“, na početku našeg razgovora, kršeći prste na rukama, kaže Rada. Duše opustošene od bola i pritisnute teretom stida što je još na ovom svijetu, što sluša cvrkut ptica i gleda cvijetno šarenilo Romanije, dok njena miljenica samuje u hladnom grobu:
Ne znam da li mi je teže kad mislim na te trenutke užasa i slušam vrisak svoje Mirjane, ili kad povremeno zaboravim. Kad sam u sjećanjima, dođe mi da poludim od bola i kajanja. Grize me savjest što sam živa, što nisam otišla sa svojim djetetom. Izdala sam je. Hiljadu puta sam pomislila da prekratim ove muke, ali nisam imala snage da ostavim svoje drugo dijete, sina Janka. A, opet, kad zaboravim, jadan mi zaborav, onda me izjede kajanje, kako sam mogla da zaboravim. I živim tako, razapeta između dva bola, između dvije krivice, između dva kajanja. Živim, a kao da me nema. Moja duša bi sunce u kamen pretvorila, toliko je u njoj hladnoće i tuge.

Te prednovogodišnje zore, 28. decembra 1992. godine, oko šest sati, usnule mještane Donje Bioče kod Ilijaša probudila je žestoka pucnjava. Kao da zemlja gori. Mirno planinsko seoce napala je po zlu čuvena Sedma muslimanska mudžahedinska brigada, njen Drugi bataljon. Bjelosvjetski ološ.

„Islamski ratnici“ , koje je miris prolivene hrišćanske krvi u Bosnu domamio iz Irana, Avganistana, Arabije, Pakistana… i njihova domaća sabraća po mržnji prema krstu. Arapski i domaći mudžahedini.

Nije se nesrećna Rada Dragičević, koja je u kući svojih roditelja zanoćila zajedno sa majkom Milojkom Draškić, tetkom Lenkom Skočo, devetogodišnjom ćerkicom Mirjanom i tri godine starijim sinom Jankom, čestito ni razbudila, a meci su počeli da dobuju i po njihovom krovu. „Rado, puca se, probudi djecu“, čula sam majčin glas. Majka i tetka požurile su napolje. Ubrzo su ih sasjekli rafali. Teško ranjene pale su na zemlju. Majka je ponovo vikala: „Rado čuvaj djecu“. Jadna ja, nisam ih sačuvala. Jedva da je Milojkin izbezumljeni glas utihnuo, a u kuću Dragičevića upala su trojica mudžahedina. Baš kad je Rada krenula da je napusti i spasi svoju djecu.
„Odmah sam vidjela da su stranci, i prije nego što su progovorili“ sjeća se Rada tog zlojutra:
„Dvojica su me ščepala rukama, a treći je prošao pored mene. Uhvatio je Mirjanu. Srećom, samo nekoliko trenutaka ranije Janko, koji je imao 12 godina, je pobjegao u drugu sobu i sakrio se ispod kreveta“. Očajna majka nemoćno je gledala kako životinja u ljudskom obličju, koja je došla iz nekog dalekog i tuđeg svijeta, kida komad po komad odjeće sa majušnog tijela njene, od straha izbezumljene djevojčice:
„Mirjana je gledala u mom pravcu, vrištala i zvala me u pomoć. Vikala je: ‘mama, mama…’ Pokušavala sam da se otmem, da pomognem mojoj duši, ali nisam mogla, držali su me. Gledala sam kako je siluju, iživljavaju se. O Bože, kako se moje dijete mučilo“. Dok se nad njenim majušnim tijelom iživljavalo prvo arapsko pašče, djevojčica je bila svjesna, davala je znake života. Kada se izredalo drugo, pa treće pašče, više se ništa nije čulo.

„Na kraju, kad su završili, nju su zaklali, a mene pustili. Očajna, pala sam na svoje dijete. Htjela sam da bar mrtva osjeti majčinski zagrljaj. Tada su pucali. Prvo jednom u nju, pa dva puta u mene. Ranjena sam u stomak i noge“, kao kamen teški uzdasi otkidaju se sa usana, na koje se slivaju suze. Životinje sa Bliskog istoka su vjerovatno pomislile da su dokrajčile obje žrtve, pa su izašle napolje:
„Nisam gubila svijest, mislila sam na Janka, ali ne znam koliko dugo sam, teško ranjena, ležala na podu prije nego što je stigla pomoć. Kada su čuli da je Donja Bioča napadnuta, srpski vojnici sa najbližih položaja pohitali su u pomoć i u nezadrživom naletu zvijeri protjerali iz sela, ali za Radu Dragičević bilo je kasno. Njena sloboda umrla je sa njenom Mirjanom.

„Teško ranjenu prvo su me prebacili na Pale, zatim u Beograd, na VMA“, nastavlja ispovjest ova mučenica, koja zbog rana nije mogla da prisustvuje sahrani svoje djevojčice:
„Braća iz Srbije izliječila su moje tijelo, ali duša je ostala živa rana“.

Uz sve brige, koje već dvije decenije brine u izbjeglištvu, Rada kaže da joj je najveća njen sin Janko:
„Gospode dragi, i sad kad je odrastao, oženio se i postao otac, uplašim se uvijek čim pomislim šta je nesrećnik tog jutra preživio, koju patnju je to prokleto svitanje usjeklo u njegovu detinju dušu. Bogu hvala, pa je sačuvao zdrav razum. Izrastao je u dobrog čovjeka, majčin oslonac. A tog jutra, nesrećnica, nisam vjerovala da će mi preživjeti. Mislila sam da će mi dušmani oba krila odsjeći. Samo sam se Bogu molila da od sebe ne pusti glas“.

Rada i Janko su u Bioči živjeli još tri godine. Majka je svakog dana odlazila na grob svog djeteta. Da njena Mirjana ne samuje.

A, onda je došlo do pregovora u Dejtonu. Slobodan Milošević je olako zanemario i istoriju, koja svijedoči da su Srbi oduvijek bili većinski narod u Sarajevu i bujicu srpske krvi koja se prolila u herojskim bitkama za odbranu Ilijaša i drugih dijelova Srpskog Sarajeva, 4.500 poginulih boraca VRS i nekoliko hiljada ubijenih civila, i u gluvo doba dejtonske noći potpisao da sve to predaje muslimanima.

Rada nije imala kud. Otišla je na grob svoje mezimice, još jednom ga suzama nakvasila, još jednom svijeću zapalila i tamjanom okadila i pridružila se koloni od 150.000 nevoljnika, koji su sa zavežljajem u rukama iz svojih domova krenuli u susret tuđini i neznanim izbjegličkim svratištima. Dragičevići su se zaustavili u blizini, na padinama Romanije. Zlopatili su se u Milićima, Han Pijesku, da bi se konačno skrasili u Vlasenici, gdje su od boračke organizacije dobili jednosoban stan.

Kad god je mogla, Rada je sjedala u autobus i odlazila u Donju Bioču, na zgarište porodične kuće i grob svoje Mirjane. Tamo je sretala ljude, svoje dojučerašnje komšije, muslimane:
„Jedni me pozdrave, drugi sagnu glavu i prođu, kao da ne postojim, a doživljavala sam i prijetnje. Jednom mi je prišao mlađi čovek, ne znam kako se zove i počeo da mi prijeti. Glasom punim mržnje vikao je: ‘Kako ti smiješ ovdje da dođeš’. To je naša sudbina. I istina o ratu u Bosni i Hercegovini. Nisu muslimani krivi što su rat izazvali i pobili naše najmilije, nego smo krivi mi što još uvijek na grobove svoje djece dolazimo, što ih nismo zaboravili“.

U septembru 2012. godine Mirjanini posmrtni ostaci eshumirani su iz groblja u Donjoj Bioči i sahranjeni na vojničkom groblju kod Sokoca. Romanijskom Malom Zejtinliku. Pa mala mučenica počiva u stroju sa svojom braćom. Sa više od 1.000 vojnika, srpskih sokolova koji su poginuli braneći Srpsko Sarajevo i Republiku Srpsku. Boreći se da i druga srpska djeca ne dožive njenu sudbinu. Nažalost, Mirjana nije jedina.

Za vrijeme rata, samo u Sarajevu je evidentirano više od 100 objekata, u koje su muslimani dovodili Srpkinje iz tog grada i okoline, držali ih zatočene i silovali. Među njima je bilo i djevojčica od 13 godina. Neke od njih silovalo je više od 400 vojnika Alije Izetbegovića, ali i civila. Sve njihovih dojučerašnjih komšija, porodičnih prijatelja, radnih kolega i školskih drugova. Mnoge mučenice nisu preživjele.

U dvotomnoj „Crnoj knjizi“ sarajevskog i beogradskog književnika Miroslava Toholja, dvije hiljade stranica obimnoj zbirci dokumenata i svjedočanstava o čudovišnim muslimanskim i hrvatskim zločinima nad srpskim narodom od 1991. do 1995. godine, opisan je i sljedeći događaj:
Muslimanski logor u Sarajevu. U njemu srpski civili pokupljeni iz obližnjih stambenih zgrada. Muškarci, žene, starci, djeca… Komšije muslimani ih tuku, ponižavaju… Mlađe žene i djevojčice siluju. Tu, pred svima, pred članovima porodice. Da ih što više ponize, osramote. Iz dana u dan, iz noći u noć. U jednom trenutku, sarajevska paščad traži da Srbin siluje svoju kćerkicu od 13 godina. Ili će ubiti i nju i njega. Iako slomljen od teškog mućenja, on odbija. Ali, kada joj stavljaju nož na grlo, kad počinju da je kolju, kad se prolomi njen očajnički vrisak ocu da to uradi i spasi je smrti…

(novitetinovosti.blogspot)

Izvor: VIDOVDAN

Vezane vijesti:

Ispovest majke čiju su ćerku ubili mudžahedini: Rana na duši …

Stravični zločini nad Srpkinjama u proteklom ratu | Jadovno …

Djete mi zaklali, a nemam ni za spomenik

Zvijeri koj su počinile zločin nad Mirjanom i dalje na slobodi