Savo Štrbac: Koketiranje hrvatskih predsjednika s ustaštvom

Prvomajski medijski događaj u regionu je svakako napuštanje hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića skupa u Okučanima povodom godišnjice akcije “Bljesak” zbog toga što su neki od učesnika u protokolu nosili crnu majicu sa oznakama HOS-a na kojoj je ispisan i ustaški pozdrav “Za dom spremni”.

Ne pamtim da je neki predsjednik bilo koje druge države napustio skup koji organizuje njegova država i to za vrijeme intoniranja državne himne. Nisam pročitao ili čuo ni da se nešto slično desilo u bilo gđe i bilo kada. Zbog toga bi ovaj događaj, pored političkog, mogao imati i značaj za Hrvate u procesu suočavanja sa prošlošću, koja nije daleko odmakla. A ima li i za region, odnosno za hrvatsko – srpske odnose i odnos službene hrvatske prema bližim i daljnjim istorijskim događajima?

Milanović nije novo lice na političkoj sceni Hrvatske, kao što su bili njegovi predhodnici K. Grabar Kitarović i I. Josipović. Naime, pored toga što je bio predsjednik SDP-a, jedne od dvije najače političke stranke u Hrvatskoj, bio je i predsjednik hrv. vlade (2012-2016). Milanović se i do sada svrstavao u antifašiste, osim u predizbornoj parlamentarnoj kampanji 2016, kada se počeo hvaliti sa đedom ustašom. Usput rečeno izbore je izgubio, a đeda ustašu mu nisu našli ni do danas.

Milanović i nije prvi predsjednik “moderne Hrvatske” koji je koketirao sa ustaštvom.

I prvi predsjednik “moderne” Hrvatske Franjo Tuđman od Titovog generala i antifašiste preobratio se u fašistu, o čemu svjedoče njegove riječi izgovorene u aprilu 1990. na predizbornom skupu u Dubravi: “Sretan sam da mi žena nije Židovka, ni Srpkinja”. Posjećivao je ustaše i njhove potomke po svijetu, omogućio im je povratak u Hrvatsku, uvodio je u hrvatski službeni jezik riječi, vratio valutu i tolerisao upotrebu amblema iz perioda NDH kao što su grb sa početnim bijelim poljem na šahovnici i pozdrav “Za dom spremni”, koje su koristili pripadnici HOS-a (“hrvatske obrambene snage”), zbog kojeg je Milanović napustio skup u Okučanima. Sve mu je to bilo potrebno da bi pomirio ustaše i partizane i da bi ih homogenizovao u borbi protiv “srpskog agresora”.

I Mesić je, prije nego što je postao predsjednik hrvatske države (prije toga je bio predsjednik hrvatske vlade, predsjednik predsjedništva SFRJ i predsjednik Sabora), “koketirao” sa ustašama. Jedna od njegovih najeksploatisanijih izjava je ona koju je dao 1992. u Australiji:

“Mi nemamo pred kim što klečati! Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. aprila kad su nam Sile osovine priznale hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata, opet s pobjednicima, za pobjedničkim stolom”.

Razlog zašto je tako govorio, Mesić je mnogo kasnije ovako pojasnio: “ne možete od ustaša i njihovih potomaka tražiti pare i istovremeno govoriti protiv NDH”.

Osim koketiranja sa ustaštvom, zajednčko svoj trojici pomenutih predsjednika je i to što su se naknadno odricali toga koketiranja.

Tako je F. Tuđman još 1992, u emisiji Romana Bolkovića o HOS-u i ustaškim simbolima, govorio (mislio?): “Ja znam da je među tim mladićima bilo i hrvatskih fanatika, hrvatskih ljudi koji su imali hrvatske ideale, ali začuđujuće je da nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata. Što bi bilo od Njemačke da se nastavila na crnokošuljaškim i smeđekošuljaškim tradicijama?”

Mesić je na mjestu predsjednika “izgurao” oba mandata, koliko je po ustavu i mogao. Nakon toga se politički profilira kao veliki antifašista, o čemu svjedoči i ova izjava: “Komunizam i socijalizam nisu fizički likvidirali ljude na osnovu rasne i nacionalne pripadnosti, a fašizam jest, i to ću uporno ponavljati dokle god sam živ, i nikakva diploma nikome ne daje za pravo da mladima govori kako su fašizam i komunizam isto”. Ovako je govorio 2014. na skupu antifašističkih boraca i njihovih mlađih antifašističkih sljedbenika u Kućibregu (na slovensko – hrvatskoj granici), gđe je nastupao kao počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, na koju funkciju je dao ostavku krajem januara 2017. nakon emitovanja snimaka njegovh govora iz početka devedesetih u kojima ustaški logor u Jasenovcu naziva radnim logorom, uz objašnjenje da je tada iznosio stavove HDZ-a a ne svoje.

Navedeni primjeri iz ponašanja hrvatskih predsjednika pokazuju njihovu pragmatičnost i prilagodljivost – u zavisnosti od “nacionalnih” interesa mogu da budu fašisti (ustaše ili njihovi direktni potomci), odnosno antifašisti (partizani ili njihovi direktni potomci). U mom starom kraju ovakvo bipolarno ponašanje zvali su “latinska (čitaj katolička) mudrost”, koja do sada nije doprinijela objektivnom suočavanju s prošlošću, posebno deustašizaciji, hrvatskog društva.

Izvor: DIC VERITAS