Savo Štrbac: Hrvatski fenomen promene srpskih imena

Nedavno su skoro svi mediji u regionu prenijeli vijest da je Branimir Glavaš, optuženik za ratne zločine, na Fejsbuku napisao da je pobio premalo ljudi. Iako je uz „premalo“  stavio smajlić, mediji konstatuju da je kontekst diskusije daleko  od šaljivog.

Naime, na Glavaševom otvorenom zidu, ispod statusa u kojem je najavio tužbu protiv Zorana Šprajca zato što ga je 5. jula u emisiji RTL Direkt nazvao ratnim zločincem, razvila se diskusija puna mržnje prema tom televizijskom uredniku, u kojoj se raspravljalo  o njegovom porijeklu, spominjalo se njegovo bivše, „srpsko“ prezime, predlagalo da ga se progna, pa i likvidira, a dosta od toga je Glavaš i lajkao. A kad ga je neko upitao koliko je ljudi pobio, odgovorio mu je već citirano „premalo“, uz pomenuti smajlić.

O Glavašu sam pisao i na ovim stranicama (I Glavaš pomogao Kolindi, 26. januar 2015), pa o njemu i njegovom „liku i (ne)djelu“ ovog puta neću pisati, ali ću se zato osvrnuti na fenomen promjene „srpskih“ prezimena a često i imena od početka devedesetih koji traje do današnjih dana. Jedan od njih je i već od Glavaša prozvani Zoran Šprajc, ugledni hrvatski voditelj, producent i televizijski novinar.

Na portalu biografija.com piše da je Zoran rođen 1968. u Slavonskom Brodu, gdje je završio osnovnu i srednju školu, nakon čega se seli u Zagreb, gdje  upisuje Fakultet političkih nauka, na kojem je i diplomirao. „Rođeno prezime bilo mu je Jovanović, ali je kasnije uzeo majčino prezime Šprajc, budući da nikad nije ni živio s ocem, a to prezime bilo je i mnogo zvučnije za javnu osobu“ (!?), piše na spomenutoj internetskoj stranici.

Prezimena Jovanović odreklo se i nekoliko hrvatskih političara, od kojih je najpoznatiji Robert Podolnjak, rođen u Varaždinu, 1958, izvanredni  profesor na Katedri za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, redovni član Akademije pravnih nauka Hrvatske, Hrvatskog udruženja za ustavno pravo, Međunarodnog udruženja za ustavno pravo (IACL) te Hrvatskog politološkog društva.  Poznat je i kao jedan od vodećih ustavnopravnih stručnjaka, kao i članova stranke Most nezavisnih lista, na čijoj je listi 2015. izabran u Hrvatski sabor. Podolnjak je još u junu 1992. u Varaždinskim vijestima, uz tvrdnju da je Hrvat, javno objavio razloge zašto je u oktobru 1991. promijenio prezime Jovanović:

„Svakako ne zbog neke ugroženosti, nego stoga što to prezime, htjeli ili ne htjeli, izaziva – i još će dugo izazivati – negativne konotacije“.

U gradu Osijeku  „gospodar života i smrti“, i ratnih i poratnih godina,  bio je upravo pomenuti B. Glavaš, kojem se i ponavlja suđenje zbog monstruoznih likvidacija osiječkih Srba u akcijama poznatim pod nazivima „garaža“ (naljevali ih sumpornom kiselinom iz akumulatora) i „selotejp“ (zaljepljenih usta i vezanih ruku selotejpom dovozili ih na obalu Drave, gdje su pucali u njih i gurali u rijeku).

„Zbirnih podataka koliko je hrvatskih građana prvih poratnih godina zamijenilo ime i prezime nema, ali su procjene da se radilo o desetinama hiljada. Nepoćudna imena i prezimena nisu se mijenjala samo u ratom zahvaćenim područjima, nego, primjerice i u Varaždinu gdje rata – izuzev desetak dana borbi za zauzimanje tamošnje kasarne, nije ni bilo – a ipak je, samo 1992, u tom gradu podneseno 120 zahtjeva za promjenu imena“, navodi se u pomenutom istraživanju.

Iako ne postoje podaci o razlozima promjene prezimena i nacionalnosti onih koji su ih mijenjali, jasno je, prema ovom istraživanju, zašto se to događalo. Atmosferu koja je tada vladala, ne samo u ratom zahvaćenoj Slavoniji, nego i u cijeloj Hrvatskoj, Telegramu je opisao jedan dugogodišnji kulturni radnik iz Osijeka, koji je ispričao da je svome devetogodišnjem sinu zbog zadirkivanja vršnjaka srpsko ime promjenio u ime jednog hrvatskog kneza.

Svako od nas Krajišnika poznaje barem nekog rođaka ili komšiju koji je ostao da živi pod hrvatskom vlašću i koji je sebi i (ili) članovima porodice promjenio „srpsko“ ime i (ili) prezime u „nesrpsko“.

Srpkinji Ljeposavi sa benkovačkog područja, koja je u toku rata sa porodicom ostala u Zadru,  nekoliko godina poslije rata umro je otac, kojeg je poslije  „Oluje“ iz krajiškog sela dovela kod sebe. Neko od komšija, koji je znao njeno pravo ime, odštampao je osmrtnice na kojima je prvo ime među ožalošćenima bilo  kćerkino i polijepio ih po zadarskim ulicama. A kad je Ljeposava vidjela svoje ime na očevoj osmrtnici, jako se rasrdila na komšiju i natjerala ga da  ih sve poskida i da odštampa nove na kojima je umjesto srpskog Ljeposava pisalo neutralno ime Seka, pod kojim su je znale komšije. Rođaki Hrvatici, koja je iz Srbije došla na sahranu njenog oca, svoj postupak je opravdavala time što želi zaštiti svoju djecu školskog uzrasta da njihovi drugari preko njenog pravog imena ne bi „prokljuvili“ da im je majka Srpkinja jer bi onda bili šikanirani.

Sekinog oca, iako je do pred smrt dolazio na bogosluženje u zadarsku pravoslavnu crkvu Sv. Ilija, u kojoj je tada služio paroh Petar Jovanović, sahranio je katolički sveštenik. Te godine na „duhovnoj teritoriji“ koju je pokrivao sveštenik Jovanović umrlo je trideset Srba, od kojih je on sahranio samo jednog, a sve ostale katolički sveštenici.

Ni Ljeposavi, ni hiljadama drugih Srba koji su svoja rođena imena mijanjali u „nesrpska“, što je u pravilu bilo u kombinaciji sa promjenom vjere i nacije, ne zamjeram na tom činu. Zamjeram društvu i državi koja ih dovodi u takvu situaciju.

Oprema: Stanje stvari

(Veritas, 24. 7. 2021)