Savica Sale Medaković – junak sa Dinare

U borbama na Miljevačkom platou kod Drniša, 21. juna 1992. poginuo je Savica Sale Medaković, pripadnik elitne jedinice SVK „Knindže“. Proglašen je te godine u Vukovaru za Narodnog heroja.

Savica Sale Medaković, od oca Branka, je rođen 1969. godine, u Kninu (Dalmacija). Završio je srednju školu i nakon toga otišao na služnje vojnog roka u JNA 1989. godine. Bio je u Nišu, kao pripadnik specijalne jedinice 63. padobranska, jedna od najboljih jedinica naše vojske u drugoj polovini 20. veka.

Još tada u vojsci bio je sa svojom jedinicom poslan na Kosovo i Metohiju (Orahovac, Gnjilane…). U vojsci je dobio i crni pojas iako je još kao dječak počeo da trenira i karate i džudo. Bio je sporstki tip, vedrog duha.

Dolaskom iz vojske, tražio je posla ali nije imao uspjeha. Želeo je da se osamostali. Krajem decembra 1990. godine dolaze kod njega kući vojni policajci i traže da se profesionalno angažuje. Prihvatio je i krenio sa njima. Vrlo brzo je upoznao i Kapetana Dragana i postali su ne samo saborci, već i prijatelji.

U vojnom kampu u Golubiću obučavali su mlade momke za borbu. Posle nekog vremena prekomadnovan je u sastav specijalne policije RS Krajine. Zapravo samo je SMB uniformu zamjenio sa policijskom. Danonoćno je bio na terenu, išao je često na izviđanja… najčešće na Dinaru. Za to vreme njegovi drugari su se zanimali nogometom i koječime.

Sa Kapetanom Draganom povukao se u kamp u Golubiću, kada su počele razmirice i svađe među političarima RSK. Nisu željeli da učestvuju u tom cirkusu. Želeli su samo da brane svoj narod. A ne da budu sluge političara!

Kada je hrvatska vojska počela agresiju na RS Krajinu 21. juna 1992. godine (tu su učestvovale 113. šibenska i 142. drniška brigada), iako je bilo nekoliko dana pre toga potpisano primirije zbog Dječijeg festivala u Šibeniku, Sale Medaković je krenuo sa svojom specijalnom policijskom jedinicom odmah u borbu.

Granatiranje Miljevačkog platoa od strane hrvatske vojske, trajalo je danima. Bilo je mrtvih i masakriranih na sve strane. Hrvatska vojske je neke Srbe i zarobila, pa odvela u vojne zatvore u splitsku Loru i šibenske Kuline i tamo mjesecima stravično mučila.

Sale Medakovića, iako je bio prehlađen tih dana, ipak je sa svojom jedinicom krenuo na teren jer je trebalo izvlačiti ranjenike. Tu akciju spasavanja preživjelih i ranjenih 21. juna 1992. vodila je još uvek komanda JNA, sa generalom Torbicom na čelu. Bilo je problema oko komande, ljudstva i cele organizacije jer se JNA zapravo povlačila iz Krajine, a SVK nije još bila formirana i dovela do mogućnosti da sama može izvršavati borbene zadatke.

Rezultat ove monstruozne akcije je bio 40 masakriranih tela pripadnika Teritorijalne odbrane RSK, od hrvatske vojske Devete garidijske brigade RH, gde ni rođaci nisu mogli da prepoznaju svoje nastradale. Hrvatski vojnici su te leševe bacali u neku jamu pored sela Drinovci, a potom zatrpavali smećem?!

Sam čin pogibije Saleta Medakovića je bio junački… prilikom jednog hrvatskog tenkovskog udara. Mjesecima ranije Sale se nije odvajao od pancira. Međutim, kada je pored sebe video momka koji nije imao ni punih 18 godina, skinuo je pancir i dao njemu, jer je video da se mladić silno uplašio. Nije prošlo dugo, pored njega je pala granata i geler mu se zabio pravo u srce. Na mjestu je ostao mrtav. Oklopnim transporterom su ga prebacili do kninske bolnice, nadajući se da je živ. Sahranjen je 24. juna 1992. na groblju u Kninu, u porodičnoj grobnici.

Kada je krenula hrvatska zločinačka akcija Oluja avgusta 1995. njegovi roditelji i sestra su krenuli za Srbiju. Otac Branko je umro 1995. godine. Saletov grob je skrnavljen u godinama nakon „Oluje“. Kasnije 2003. godine Savičina majka Radojka Medaković otišla je u Knin, ne bi li obavila ekshumaciju sina i prenela u Beograd. Kako je ušla u groblje bila je legitimisana od hrvatske policije. Uspjela je u svojoj namjeri i sahranila sina u Beogradu na Novom Bežanijskom groblju, parcela 50. Živi u Beogradu kao podstanar.

Vlada RS Krajine je Savicu Medakovića proglasila prvim narodnim herojem RSK, još na sednici u Vukovaru 1992. godine.

Izvor: Zločini nad Srbima