fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

„Savezničko“ i Brozovo satiranje svega srpskog

Otadžbina je nakon Aprilskog rata 1941 okupirana. Nažalost u narednim godinama otpora i antifašističke borbe ostavljena bez vazduhoplovstva, bez svojih „orlova“. Preostali vitezovi neba ako su mogli i imali priliku borili su se rame uz rame sa svojom braćom iz drugih rodova vojske. Jedinim mogućim načinom u tom momentu, četovanjem. Naravno borili su se svim srcem, isto onako kako su to radili i na nebu. Svi zajedno napravili su samo jednu grešku, nažalost skupo plaćenu. Ona iskrena pravoslavna duša poverovala je da u toj neravnopravnoj ali časnoj i pravednoj borbi mora da ima onih koji to vide i koji će joj biti  saveznici. To je bila istina imala ih je ali i greška jer je pogrešno mislila da oni mogu biti i na zapadu.

Beograd posle bombardovanja 1944. godine

Autor: Nenad Blagojević

Pružajući otpor okupatoru Srbi su verujući u iskrenost zapadnih saveznika činili sve što je u njihovoj moći tokom rata i spasavali kad god su mogli te „divne saveznike“. Njihove izaslanike, vojnike, pilote… Ta naivnost i verovanje zapadu kao i uvek koštaće Srbe hiljade života. Zahvalnost za svo dobro koje su im Srbi učinili Englezi, Amerikanci i zapad će pokazati na onaj njima svojstven način, bombardovanjem.

Setimo se dakle kako je Srbija prošla kada na nebu nije bilo njenih orlova. Heroja i vitezova srpskog neba. Naši dragi „saveznici“ su to izgleda jedva dočekali. Tako su mirnije mogli da sprovode svoju „humanost“ i „pomoć“ Srbiji. A sve je počelo samo tri godine posle bombardovanja koje je na Beograd izvršio Treći Rajh, onog 6. aprila 1941. „Saveznici“ su krenuli da se „zahvale“ Srbima za sve žrtve koje su podneli i podnose u Drugom svetskom ratu, pokušavajući da odbrane veru, slobodu, pravdu.

U sredu 20. oktobra 1943. kad su časovnici pokazivali 13. časova i 3. minuta počelo je besramno i besumučno anglo-američko razaranje. Zločin „saveznika“ trajao je neprekidno do 18. septembra 1944. Mislili smo da je tada kraj i da nam se zapad dovoljno zahvalio. Nažalost kasnije smo shvatili da je „prijateljstvo i zahvalnost“  nastavljena i devedesetih godina prošlog veka da bi joj poslednji, završni pečat dali 1999.

Ali vratimo se na oktobar 1943. Tada na meti je bio drugi po veličini srpski grad, Niš. Nije sigurno Niš izabran slučajno za početak razaranja svega srpskog. Čini se da nije zaboravljeno, a možda je nekome i smetalo što je Niš 1914/1915 tokom Prvog svetskog rata, bio srpska ratna prestonica. Tada su u njega bili izmešteni Vlada, intelektualna i politička elita, Skupština, sve važne institucije, Dvor… Uz to, svakako Niš je srpski grad, i njegovim bombardovanjem stradaće mnogo Srba. Tako je i bilo.

„Nebo je proključalo. U niskom letu, sa zaglušujućim motorima, Nišu se približava nekoliko desetina bombardera. S pomešanim osećanjima, lebdeći između straha i nade, Nišlije upiru poglede ka plavom svodu iznad grada. Samo koji sekund kasnije neverica prerasta u šok. Zaglušujući huk avionskih motora meša se sa potmulim eksplozijama, koje se čuju sa svih strana. Iz guste prašine, koja je prekrila ceo grad, čuju se samo vapaji. Najviše iz najsiromašnijih delova grada smeštenih oko železničke stanice, iz Šumadijske, Drinske, Prizrenske, Kajmakčalanske, Šiptarske, Gvozdene i Banjalučke ulice…

Nemački okupatorski objekti u Nišu pretrpeli su samo manja oštećenja.

U prisustvu nekoliko hiljada Nišlija većina žrtava je, posle opela, sahranjena u zajedničku grobnicu. Na svaku humku poboden je krst, a na sredinu zajedničke grobnice stavljen je veliki čamov krst na kome su krupnim crnim slovima ispisane reči:

„20. oktobar 1943.“  (1)

Nevinim žrtvama je u Beogradu, Nišu, Kragujevcu, Požarevcu i mnogim drugim gradovima Srbije 27. oktobra te 1943 održan pomen. Bio je to samo početak zapadnog „prijateljstva“ sa Srbijom koje inače nije imalo nikakvog realnog povoda, potrebe ili sinhronizacije sa nekim kopnenim akcijama. Jedino „značajno“ šta se dešava posle toga je događaj sa kraja novembra 1943. godine. Tada na predlog saradnika iz Slovenije Broz u Jajcu biva proglašen za maršala. Neko je valjda morao da ima koristi od nevine srpske krvi.

Bombardovanje Niša nastavilo se 30. marta 1944, žrtve su ponovo bili civili. Sahranjujući svoje sugrađane pored onih stradalih pre nešto jedva više od pet meseci okružni načelnik, Jovan Barjaktarević se od njih oprostio rečima:

„Ja bih razumeo bombardovanje Niša da smo mi zaraćena sila, pa da oni hoće da nas primoraju da kleknemo na kolena i da položimo oružje. Da nas primoraju na kapitulaciju. Pa zar mi nismo kapitulirali i pobacali oružje još onda kada smo se vezali za one koji su ove žrtve i prouzrokovali. Sada mi nemamo pred kim da kapituliramo, jedino ako oni hoće da kapituliramo pred Titom.“ (2)

Praktično dok još pošteno nisu održana ni opela žrtvama drugog bombardovanja Niša, Englezi i Amerikanci nastavljaju da pokazuju svo svoje „prijateljstvo“ ka Srbiji i njihovo poznato „protivljenje i neprijateljstvo“ ka komunizmu i Titu. U svakom slučaju svoja besumučna zlodela  anglo–američki avioni po Nišu nastavljaju 5. aprila. Ubijajući i dalje starce, žene, decu, civile, pod njihovim bombama od kojih su neke težile i po 500 kg nestaju cele srpske porodice. Ovog puta nisu poštedeli ni Sabornu crkvu, ali zato Nemački objekti i dalje ostaju netaknuti.

Nije njima bio dovoljan Niš, pa ne žive Srbi samo u Nišu. U novim idejama im pomažu komunisti, pa će tako na zahtev Peka Dapčevića: „Treba tražiti da saveznici što pre bombarduju Nikšić“. (3) Samo nedelju dana kasnije 7. i 8. aprila Nikšić biti sravnjen sa zemljom. Gradonačelnik Nikšića, Jevrem Šaulić javio je Međunarodnom crvenom krstu u Ženevi tada sledeće: „Pod ruševinama je nađeno 500 muškaraca, žena i djece, što mrtvih, što ranjenih, dok su drugi dijelovi stanovništva bez krova i pomoći. Neprijateljski avioni ne samo da su zasuli grad bombama najtežeg kalibra, nego su još gađali civilno stanovništvo iz mašinskih pušaka i vatrenog oružja iz aviona.“ (2)

Koliki je zločin učinjen Nikšiću još jasnije je ako se zna da je u to vreme to bio grad od 5.000 stanovnika i oko 10.000 izbeglica. „Prijatelji“ sa zapada za to su imali svoje razloge i objašnjenje, pa je tako sutradan Radio London javio: „Prilikom napada britanskih „velingtona“ na Nikšić bačene su na razne objekte blok bombe od 2.000 kilograma. Porušeno je ili oštećeno pola varoši. Nikšić je bombardovan na traženje maršala Tita.“ (2)

Svi ovi zločini rađeni su pod firmom slabljenja i isterivanja Nemačkih okupatora iz Srbije i Crne gore. Vazdušnoj kanonadi nad srpskim gradovima i stanovništvom nije se nikako nazirao kraj, produžavana je iz meseca u mesec. To što Nemci nemaju nikakve gubitke već stradaju samo hiljade Srba nikoga nije izgleda brinulo. Samo u četiri naleta engleskih i američkih aviona na Podgoricu ubijen je svaki šesti stanovnik ovog grada.

Da su se efekti ovih bombardovanja odlično znali jasno je i iz pisma koje je Titu uputio njegov najbliži saradnik, Edvard Kardelj. Naime kada je stigao predlog iz glavnog štaba u Sloveniji da se bombarduje Ljubljana, Kardelj nije mogao da izdrži. To je kod njega izazvalo oštru reakciju  i ozbiljnu ljutnju, pa on u pismu piše sledeće: „Ne razumem koje vas potrebe teraju na to i u čiju korist bi bilo to bombardovanje. Nema sumnje da bi i u Ljubljani bilo na hiljade naših mrtvih ljudi, a neprijatelj ne bi pretrpeo gotovo nikakve gubitke. U tome imamo iskustva iz cele Jugoslavije.“  (29.jul 1944. godine)

Imali su oni naravno iskustvo iz „cele“ Jugoslavije, niko ne sumnja u to. Nije bilo potrebe ni bilo kakve koristi da to rade u Ljubljani, pa tamo srpski živalj nije većinski. Dok Kardelj nije dao zbog „iskustva“ da se bombarduje Ljubljana, to iskustvo nije pomoglo srpskim i crnogorskim gradovima. Englezi i Amerikanci, uz saglasnost Titovog Vrhovnog štaba, Niš razaraju čak 15 puta, Beograda 11 puta, Kraljevo su gađali šest puta, Podgoricu, Zemun i Alibunar četiri puta, Novi Sad tri puta, Smederevo, Nikšić, Ćupriju i Popovac kod Paraćina po dva puta.

Razarali su Srbiju nemilosrdno i tukli po civilima a da im neponestane ideja pomagali su Brozovi saradnici svojim depešama i zahtevima. Među njima se posebno bizarnošću isticao Konstantin Koča Popović. U svojim depešama slatim bravaru Brozu on prvo konstatuje da  su iz Leskovca za Kruševac i Zaječar otišli Nedićevci, kao i Bugari za Niš da bi samo nekoliko sati kasnije tražio razaranje bombama tog istog Leskovca. Poznat je i njegov zahtev od 21.juna 1944 da se bombarduje groblje, t.j. „jugozapadna strana groblja na Banovom brdu“.

Niz njegovih neselektivnih zahteva za razaranje srpskih gradova je dugačak. Tako je 1. avgusta 1944. predlagao: „Zahtevajte hitno bombardovanje Lebana, Koča“. Samo tri dana kasnije: „Mnogo bi nam koristilo bombardovanje Prištine“. Da bi 5. avgusta tražio: „Hitno potrebno bombardovanje Kuršumlije.“… U ovim depešama je jasno uočljivo da Koča Popović uopšte nije označavao nemačke vojne ciljeve, već je cela srpska naselja i gradove proglašavao za mete. (4)

Na meti zapadnih crnih jastrebova koji su sejali smrt našli su se i bespomoćni civili Sremske Mitrovice, Rume, Velikog Bečkereka, Kruševca, Peći, Kragujevca, Kovina, Pančeva, Velike Plane, Bijelog Polja, Prijepolja, Kuršumlije, Prokuplja, Vučja, Lebana, Grdelice, Podujeva, Raške, Stalaća, Mitrovice, Prištine, Novog Pazara, Cetinja, Žabljaka, Šavnika, Kolašina, Andrijevice, Gackog, Bileće… Obrušili su se istraumirali i masakrirali praktično sve veće gradove i naselja po Srbiji i Crnoj Gori.

Još čudnije zvuči ako se zna kako su ova „prijateljska i humana“ bombardovanja izvodili naši vekovni „prijatelji“. Oni su srpske gradove i naselja zasipali takozvanim tepih bombardovanjem. Uvežbavali su taj poseban način bombardovanja koji je kasnije primenjivan samo još na utvrđenja Trećeg Rajha i Hitlerove nacističke Nemačke. Ostaje nam samo nepoznanica gde su videli sličnost između jednog pravdoljubivog i antifašističkog naroda i nacističke Nemačke.

Iz nekog nama neznanog razloga tragičan bilans i šteta načinjena anglo-američkim razaranjem nikada nije sačinjena niti potraživana. Možda ih je i to dodatno ohrabrilo za ona ponovna bombardovanja slobodarske Srbije 1999. godine. Čutali smo onda, sramno ćutimo i sada a ubijana su naša deca. Dozvolili smo krvnicima da polako skrivaju i umanjuju svoje zločine pokušavajući da ih prepuste zaboravu.

O kakvim se neljudima radi jasno nam je pokazalo i četvrto bombardovanje Niša izvedeno dan pred pravoslavni Vaskrs 15.aprila 1944.

Već potpuno uništen i razoren grad anglo-američko zločinačko udruženje ponovo bombarduje, a da bi pokazali svoje lice u potpunosti, bombarduju čak i groblje. Gradsko groblje bilo je potpuno razoreno, spomenici, krstovi, grobnice oskrnavljeni. Od bombi  koje su bacali Englezi i Amerikanci u vazduh su leteli i posmrtni ostaci onih koje su ti isti ubili u nekom od prethodnih naleta. Nisu im dali ni mrtvima mira.

„Čestitka“ za Vaskrs bila je rezervisana za Beograd, da bi sledećih dana i meseci nastavili „orgijanje“ po srpskim gradovima. U celoj Srbiji mogli su se iz dana u dan videti nove ruševine i nevine žrtve skoro svako novo jutro donosilo je nove jauke, lelek, humke… A onda im ni to nije dovoljno. Sve češće bacaju razne predmete punjene eksplozivom, eksplozivne kutije, pehare, karmine, olovke… Jasno znajući da će od toga stradati civilno stanovništvo.

Upravo Srbi civili su im bili cilj i kada su se 22.jula 1944 ustremili na voz koji je prevozio građanstvo između Kraljeva i Čačka. Pošto im rezultat iz voza od četiri mrtva i dvanest teško ranjenih nije izgleda bio dovoljan, na stanici u Kraljevu ubijaju tačno još 30 ljudi. U noći 11. avgusta razarajući Kraljevo posebnu pažnju „posvećuju“ Dečjem domu na koji ispuštaju ravno šest bombi. Naravno u međuvremenu ne zaboravljaju ni Niš za njega su 23.juna spremili posebno iznenađenje, na Srbe su tog dana bacane fosforne bombe.

Moglo bi ovo nabrajanje da traje u nedogled  a ne bi moglo da da odgovor, zašto? Sem neopravdane mržnje ka jednom časnom, pravoslavnom, slobodarskom narodu nepostoje logični razlozi. Primetio je to odlično i u svojim memoarskim zapisima, general Maklin. On tu uopšte ne vidi bilo kakvo ometanje nemačkog povlačenja iz Grčke, kako su neki želeli da predstave. Jedinu korist primetio je on imaju komunisti da „ponovo osvoje Srbiju“. Izveštaj o minimalnim nemačkim gubicima u bombardovanju Srbije američki ambasador iz Grčke, šalje 15. maja 1944. godine

„Našim bombardovanjem jugoslovenskih civila, u jednom slučaju, kako je to Radio London objavio, bombardovanje je izvršeno na Titovo traženje, mi idemo naruku neprijatelju, a ne samo što to ogorčava jednog vrlo zaslužnog saveznika, nego otuđuje od nas narod koji bi želeo da se na našoj strani bori kada dođe veliki dan. Neameričko delo činimo mešanjem u jedan besni građanski rat i time odbijamo od sebe naše prijatelje“. (1)

Danas mi moramo zapadu jasno da stavimo do znanja, da znamo ko su. Lepo im stoje nova odela, maske, silikoni, sve plastične promene… Ali ispod tih lažnih vrednosti, skupih odela i novog izmišljenog izgleda je i dalje ona telesina bez duše. Ista ona koja nas je bombardovala 1943,1944…1999. Ni jedan Srbin im ne može i ne sme to oprostiti. Oni koji to učine ne samo da nisu Srbi nego u sebi nemaju ni ljudskosti.

Naručioci bezrazložnog bombardovanja u Drugom svetskom ratu sem „prijatelja“ sa zapada bili su i bravar Broz i njegovi saradnici. Upravo njihovi sledbenici i potomci su kao aktivisti raznih soroševih NVO bili oni koji su podržavali i insistirali da se pojača i nastavi NATO agresija i bombardovanje na našu Otadžbinu 1999, kako su se nadali zbog preumljivanja Srba. Nije zato slučajno da su upravo oni izdejstvovali da jedna od ulica u širem centru Beograda ponese ime jednog od onih koji su bili potpisnici zahteva za savezničko bombardovanje, Konstantinu Koči Popoviću.

To je izgleda još jedna tužna igra sudbine sa srpskim narodom. Mi danas nastavljamo da ulicama dajemo imena onih koji su u najmanju ruku imali diskutabilan stav prema bombardovanju Otadžbine 1999. Čineći tako neoprostiv greh prema žrtvama i sopstvenoj istoriji. Zbunjujući tako i sve nove generacije i pogrešno ih vaspitavajući, da smeju zbog nekakvih ideologija, politike, mišljenja činiti zlo protiv sopstvenog naroda. A još gore da im to može biti zaboravljeno, opravdano, oprošteno…

Možda neki današnji pajaci, izrodi i izdajnici mogu to da oproste i zaborave, jer oni to ustvari rade zbog sebe. Da bi i njima bilo oprošteno po istom principu, ali pravi Srbi im to nikad ne mogu oprostiti, deca se ne opraštaju. Možda će pokušati neko da ih imenima ulica, trgova ili nečeg sličnog rehabilituje. Ali tamo gde svi polažemo račune zločin protiv naroda svetog Save im sigurno neće biti oprošten. Kako onima koji su rođeni kao Srbi a to nikad nisu zaista bili tako i onim zločincima sa zapada koji su osmišljavali ta zverstva i ubijali Srbe.

Mogu vlastodršci sutra da izmisle i ulice Klintona, Blera, Solane, Šredera… Za one prave, za svetosavce to će samo biti znak da te krvnike nikad ne zaboravimo i da u takvima nikad prijatelje i saveznike više  ne tražimo.

Moramo  da shvatimo i prihvatimo istinu da pomoć nikad nije stizala od onih koji su imali puno ili bili bogati već isključivo od onih koji su imali dušu. Zato je i bilo neprirodno okretati se onima čije su se crkve pretvorile u bankarski sistem. Zaboravili smo da je duša ostala još samo u pravoslavnim hramovima. Možda nije uvek lako zagrliti anđela zbog njegovih krila, ali je sigurno da to treba bar pokušati. Satanu je sigurno lakše zagrliti ali taj zagrljaj će nam onda biti poslednji. Nemamo više prava na pogrešne zagrljaje, dovoljno ih je za nauk bilo u prošlosti.

(1) www.novosti.rs/%D0%B2%D0%B5%D1%81%D1%82%D0%B8/%D0%BD%D0%B0%D1%81%D0%BB%D0%BE%D0%B2%D0%BD%D0%B0/%D1%80%D0%B5%D0%BF%D0%BE%D1%80%D1%82%D0%B0%D0%B6%D0%B409.html:659384-Na-bombama—Srecan-Uskrs-cirilicom

(2) www.novosti.rs/%D0%B4%D0%BE%D0%B4%D0%B0%D1%82%D0%BD%D0%B8_%D1%81%D0%B0%D0%B4%D1%80%D0%B6%D0%B0%D1%98.524.html:528581-%D0%9C%D0%B0%D1%80%D1%88%D0%B0%D0%BB-%D0%B4%D0%BE%D0%BD%D0%BE%D1%81%D0%B8%D0%BE-%D1%81%D0%B2%D0%B5-%D0%BE%D0%B4%D0%BB%D1%83%D0%BA%D0%B5

(3) www.politika.rs/scc/clanak/254119/Ko-je-trazio-razaranje-srpskih-gradova

(4) www.srpsko-nasledje.rs/sr-c/1999/06-ratno/article-06.html

Izvor: Fond strateške kulture

Vezane vijesti:

Savezničko bombardovanje Beograda prije 71 godinu | Jadovno …

Krvavi Vaskrs 1944: Englezi su Srbe bombardovali na Titov …

Najveća misterija nove istorije | Jadovno 1941.

Na bombama – „Srećan Uskrs“ ćirilicom! | Jadovno 1941.

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: