Sava ispod Savskog mosta

Da, svi oni su na ovu temu ćutali početkom devedesetih i svi, već decenijama, ponavljaju da je Srbija razbila Jugoslaviju

U Sarajevu je pre dva dana promovisana Deklaracija o zajedničkom jeziku. Tridesetak osoba, s prostora bivše SFRJ, ovim papirom podseća da je jezik kojim govore Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, jedan jezik. Kolosalno otkriće, ravno tvrdnji da ispod savskog mosta teče reka Sava.

Mali je prostor, tema široka ko sinje more, pa ću ekonomisati rečima, kako je govorio pokojni Risto Kubura. Krećemo od Ljudevita Gaja, vođe Ilirskog pokreta. On je ilirce ubeđivao da je srpski jezik, štokavica, savršen, te da ga Hrvati moraju uzeti, a kad ga uzeše zahvaljivao je “braći Srbima” što se zbog toga ne bune. Isto su tvrdili Pavao Šafarik i Jernej Kopitar, napominjući da je čakavski jezički oblik jezik Hrvata, a kajkavski Slovenaca i jednog dela Hrvata (današnje Hrvatsko Zagorje). Bečkim dogovorom 1850. godine Vuk Karadžić i Đuro Daničić – iako ih niko ispred Srba ovlastio nije – potpisali su sa Hrvatima da se srpska štokavica, karakteristična za istočnu Hercegovinu, Bosnu i Dubrovnik, preimenuje u srpsko-hrvatski jezik. U to vreme hrvatsko ime jedva da je bilo poznato u Dubrovniku i Konavlima, a na popisu stanovništva (originalne zapisnike možete pronaći i na internetu) u odrednici jezik, niko se nikada nije izjasnio da govori hrvatski. Samo srpski i italijanski.

Da bi taj preuzeti srpski jezik kroatizovali, učinili koliko-toliko drugačijim, od početka 20. veka hrvatski lingvisti su po uzoru na nemački uvodili u “hrvatski jezik” kovanice, te posuđivali neke oblike iz poljskog i češkog jezika. Kulminacija je usledila u NDH kad se pojavljuje nekoliko knjiga na tu temu, među kojima dominira “Hrvatski korijenski pravopis”.

Ništa se promenilo nije ni u Titovoj Jugoslaviji. Ovih dana Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i hrvatska intelektualna i kulturna elita obeležava 50 godina od pojavljivanja “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”. Taj dokument potpisali su 1967. godine svi značajniji kulturni delatnici Hrvatske, na čelu s Krležom. Suština – jezik kojim se govori u Hrvatskoj poseban je i mora se zvati “hrvatski književni jezik”. Osamnaest godina kasnije, zbog jedne rasprave na ovu temu u hrvatskoj javnosti, dobio sam prvi put etiketu nacionaliste. Ali, to je lična stvar.

Značaj sarajevske Deklaracije je ništavan. Tvorcima iste iz Zagreba prete batinama i poručuju da tamo ne dolaze. Nekim Crnogorcima i Bošnjacima poslužiće kao “argument” za tvrdnju da ne govore srpskim već “svojim jezikom”. Neko je pre više godina rekao: Šta će Crnogorcima srpski jezik kad oni imaju isti takav?

Imaju li potpisnici sarajevske Deklaracije još nešto zajedničko? Da, svi oni su na ovu temu ćutali početkom devedesetih i svi, već decenijama, ponavljaju da je Srbija razbila Jugoslaviju. Ja ovim ništa ne tvrdim, samo podsećam.

Izvor: NOVOSTI

Vezane vijesti: Ratko Dmitrović