Saopštenje povodom godišnjice stradanja Srba iz Zapadne Slavonije 1. i 2. maja 1995. godine (akcija ’Bljesak’)

Prvog maja 1995. Hrvatske oružane snage izvršile su agresiju  pod kodnim nazivom „Bljesak“ na Srpsku autonomnu oblast (SAO) Zapadna Slavonija, u sastavu Republike Srpska Krajine (RSK), u vrijeme dok je ova oblast bila pod zaštitom UN-a (Operacija Ujedinjenih nacija za vraćanje poverenja u Hrvatskoj), poznatu pod nazivom  „Sektor Zapad“.

Protiv zapadnoslavonskih Srba, sa oko 15.000 žitelja i sa oko 4.000 vojnika, krenulo je više od 16.000 pripadnika hrvatskih oružanih snaga.

Zaštitne snage UN-a, na vrijeme upozorene od strane hrvatskih generala, povukle su se na bezbjedna mjesta, prepuštajući svoje “štićenike” na milost i nemilost agresoru. Sjećajući se Jasenovca iz 1941. i Pakračke Poljane iz 1991, narod Zapadne Slavonije krenuo je u egzodus prema Srpskoj. Na putu prema “mostu spasa” na rijeci Savi, sustizale su ih avionske bombe, maljutke iz helikoptera, topovske granate i snajperski meci. Ranjenici su klani ili gaženi tenkovskim gusjenicama.

Prema “Veritasovim” podacima u ovoj akciji su  poginule i nestale 283 osobe, uključujući 114 (40%) civila. Među žrtvama je 57 žena, 12 maloljetnih osoba, od čega osmoro mlađih od 14 godina, i 76 osoba preko 60 godina starosti. Od ukupnog broja žrtava do sada je rasvijetljena sudbina 175 osobe (61%). Među nestalima se vodi još 108 (39%) osoba, među kojima je 46 civila, uključujući i 23 žene. Od 150 ekshumiranih posmrtnih ostataka iz grupnih grobnica, do sada ih je 123 identifikovano. Sa ove vremenske distance, izvjesno je da su i oni pod oznakom “nestali” takođe ubijeni i kad se identifikuju ekshumirani a neidentifikovani (27), ostaju nepoznata grobna mjesta za 81 nestalu osobu (29%).

U ovoj akciji najviše su stradala dva sela sa pretežno srpskim stanovništvom, Medari sa 22 žrtve, uključujući 11 žena i troje djece, te Paklenica sa 20 žrtava. Najteže je stradala porodica braće Vuković iz Medara, Ranko i njegova supruga Anđelija sa djecom Goranom (11) i Gordanom (8), te Milutin i njegova supruga Cvijeta i njihova kćerka Dragana (7).

Zarobljeno je oko 1.450 pripadnika Srpske vojske Krajine (SVK), većina na prevaru uz pomoć zaštitnih snaga UN-a, od kojih su mnogi prošli teška psihička i fizička maltretiranja u Bjelovaru i Varaždinu. Hrvatski sudovi su osudili velik broj zarobljenih Srba na dugogodišnje kazne zatvora za svakovrsne ratne zločine, koje su izdržavali u zloglasnom zatvoru Lepoglava, a nekoliko desetina zarobljenika prošlo je višegodišnje specijalne torture zloglasne Lore u Splitu.

Civili koji nisu mogli ili nisu željeli napustiti svoja ognjišta, smješteni su u logore za civile, a za to vrijeme pravoslavni hramovi i srpska imanja su opljačkana, opustošena i uništena. Uskoro su i ovi civili, uz pomoć zaštitnih snaga UN i humanitarnih organizacija, preveženi u Srpsku i Srbiju, od kojih se do sada vratilo tek oko hiljadu i po ljudi, uglavnom starije dobi, dok su se ostali rasuli po cijelom svijetu.

Savjet bezbjednosti UN-a, Rezolucijom 994 od 17. maja 1995, od Hrvatske je zatražio da povuče svoje snage iz zone pod zaštitom UN-a, a od sukobljenih strana da se povuku iz zone razdvajanja uspostavljene Zagrebačkim sporazumom o primirju iz 1994. Hrvatska je ignorisala ovu rezoluciju jer nije imala ultimativan karakter niti je propisivala kaznene mjere za neispunjavanje obaveza.

Sve navedene činjenice bile su poznate i Haškom tužilaštvu, koje nikada nije otvorilo intenzivnu istragu za zločine u toj akciji, kao što Hrvatskoj ni SB nikada nije uveo kaznene sankcije zato što je kao članica UN-a izvršila agresiju upravo na zaštićenu zonu organizacije kojoj je i sama pripadala.

Ali je zato Haško tužilaštvo, već 25. jula 1995. godine, optužilo tadašnjeg predsjednika RSK Milana Martića da je 2. i 3. maja 1995. godine “za odmazdu izdao naređenje vojnim organima RSK da granatiraju Zagreb”, usljed čega je poginulo šest civila, jer se pri tom “nije pridržavao zakona i običaja koji regulišu vođenje rata”, za koje djelo ga je Haški tribunal pravosnažno i osudio na 35 godina zatvora.

Pred nacionalnim pravosuđima Hrvatske, Srbije i BiH, protiv pripadnika hrvatskih oružanih snaga podneseno je nekoliko krivičnih prijava za zločine nad Srbima u toj akciji, koje nisu odmakle dalje od predkrivične faze.

U avgustu 2021. godine iz Tužilaštva BiH u Hrvatsku je upućena zamolnica o ustupanju krivičnog gonjenja protiv 14 hrvatskih komandanata koji su učestvovali u akciji “Bljesak”, inicirano krivičnim prijavama Centra javne bezbjednosti Banjaluka iz 2006. i 2007, koju je Vlada Hrvatske odbila po hitnom postupku uz obrazloženje da “dokumentacija i materijal koji su dostavljeni ne daju nikakav osnov za postupanje pravosudnih tijela u Hrvatskoj”.

S druge strane, u martu 2020, na zagrebačkom Жupanijskom sudu, nakon višegodišnjeg postupka, nepravosnažno su u odsustvu osuđeni Milan Martić, predsjednik RSK, na 7 godina zatvora, i Milan Čeleketić, komandant SVK, na 20 godina zatvora, zbog “osvetničkog raketiranja i granatiranja hrvatskih gradova (Zagreba i Karlovca) nakon vojno-redarstvene akcije Bljesak”, iako su ispaljivanje raketa naredili u toku izvođenja hrvatske agresije i kao upozorenje agresorima da obustave napad na srpsku oblast pod zaštitom UN-a, koju je potvrdio i Vrhovni sud RH presudom i od 5. jula 2023. godine.

Uz dužno žaljenje svih ratnih žrtava, već 31 godinu postavljamo ista pitanja: ko i zašto pravi razliku između civilnih žrtava u Zagrebu i Okučanima i po kom kriterijumu međunarodni i nacionalni sudovi procjenjuju ko i kada krši zakone i običaje koji regulišu vođenje rata?

Beograd i Banjaluka, 30.04.2026.

P R E D S J E D N I K

Savo Štrbac

---

Izvor: VERITAS