Sandra Blagić: Pokolj u Drakseniću

Svaki put kada pođem za Jasenovac ili Donju Gradinu, desi se nekako da Draksenićem prođem. Da li je to što dušu svoju ostavim na poljima tišine, tuge, pakla i raja?

Ali, evo Bogu hvala imala sam i s kim da vidim to mjesto stradanja, patnje i muka.

Ni te hladne zime 1942. godine na pravoslavni Mali Božić, Srbi nisu pošteđeni. Hrvati ustaše, one Srbe koje nisu ubili na kućnom pragu otjerali su u crkvu. U hramu su ih silovali, mučili, iskasapili, poklali.

Niz zidove slijevala se krv! Njih 360 pravoslavnih duša uznijelo se ka Gospodu.
O ovom zločinu postoji nekoliko svjedočanstava.
Pokolj su preživjele Mara Blagojević kao i Anka Pavković s kćerkom Radojkom

Mara Blagojević svjedoči:
Ušle smo u crkvu …
Nalazimo se u zvoniku. Neće niko da ide prema oltaru… Primjetila sam mnogo ustaša oko zidova oltara. Vidim Savku Dračinu sjedi na stolici. Ne znam da li je već zaklana ili je stavljena da gleda kako ustaše kolju. Sjedjela je okrenuta narodu u crkvi.

U tome samo što sam se okrenula, udarena sam bajonetom u rebra. Svalila sam se i pala. Ostale žene vežu oči i padaju na mene. Ustaše su nastavile da ih kasape. Moju majku Rosu Vlajinić zaklali su na mojim nogama. Osjećala sam da sam živa, pa sam se pomicala da uklonim poginule sa sebe. Čula sam jauk žena, pa sam i ja počela da jaučem. Onda sam se smirila i bila sam pri svijesti. Rane koje sam dobila iznad i ispod ramena strašno su me boljele. Međutim, strah me je toliko obuzeo da sam zaboravila na bolove…

Anka Pavković u svojim kazivanjima, pored ostalog, navodi:
U kuću je ušlo osam ustaša s puškama. Naredili su nam da izađemo jer nas poziva ustaški komandant. Izišle smo i oni su nas potjerali. Stigli smo pred crkvu.

Tu je već njih troje bilo zaklano…

Na ulazu u crkvu stoje dvojica ustaša i propuštaju nas dotjerane. Ulazimo u crkvu. Vidimo više ustaša sa obje strane, nedaleko od vrata… i tako su nas opkolili. Kako smo nailazili počeli su da nas bodu bajonetima. Zadobila sam desetak rana po vratu, glavi i po rukama. Udarali su nas bajonetima, kundacima i ašovima. Padali smo jedni na druge pod udarcima i ubodima. Ali oni su nastavili i dalje da nas bodu. Pored ubijanja vršili su i druga nedjela, napastvovanja i silovanja…

Ja sam pala sa grupom oko mene… Čuo se plač djeteta Milana Petkovića. Ustaše su mu prišle i udarile kundakom u glavu. Bio je to dječačić star godinu, a možda i manje.

Svjedočenje boraca Drugog partizanskog bataljona Drugog krajiškog NOP odreda, Dušana Toromana, Uroša Reljanovića, Đure Kotura i Milenka Jajčanina:

U crkvi su ležale iznakažene žrtve, iz kojih je još vrela krv šikljala po bijelim zidovima. Među njima su bile dvije žene i jedno dijete, još živi, ali u polusvjesnom stanju… Na ulaznim vratima od crkve na jednoj strani nalazilo se prikovano i iznakaženo tijelo muškarca, a na drugoj tijelo žene, čije su grudi prosječene, a kroz njih provučene ruke. U oltaru su bile izdvojene djevojke koje su na poseban i zvjerski način mučene. U crkvi su mnoge majke ležale mrtve, a na njihovim grudima djeca izbodena bajonetama.

Danas na mjestu stradanja iznikao je novi hram posvećen Svetom jevanđelisti i apostolu Marku a iza hrama nalaze se ostaci male crkvice.
Podignuta je jedinstvena grobnica u kojoj su sahranjeni mozgovi i krv nevino postradalih, djece žena i staraca.
1950. godine komunističke vlasti minirale su i do temelja uništili crkvu.

Ove žrtve kao i sve ostale za vrijeme komunističke vlasti, nazvane su „žrtve fašističkog terora“.

Sve to zarad brastva i jedinstva..

Spomen kosturnice danas izgledaju oronule, ulegnute, popucale a ono malo teksta što je ostalo, teško se da pročitati.

Uništio ih zub vremena..

Ne smijemo zaboraviti, jer je zaborav najveći grijeh!!

Autor: Sandra Blagić