Sandra Blagić: Dušo moja, boli li te nepravda?

Boli li te dušo moja, što ti bar kapelu nijesmo podigli? Da nikne kapelica, da ti bar svijeću zapalimo. Da zapalimo svijeće za bezimenu djecu , za majke i bake, deke i očeve, stričeve, ujake, komšije…

Dušo moja, boli li te nepravda? Dušo moja,pod crnicom zemljom, boli li te ćutanje?

Boli li te umanjivanje broja poklanih, nedoklanih, u Savu bačenih mučeničkih duša? Boli li te tišina u Donjoj Gradini? Ili voliš što se čuje samo cvrkut ptica?

Boli li te što se okupimo samo jednom godišnje da ti mučeničku zemlju cjelivamo? Da li te boli što te spominjemo rijetko ili skoro nikako? Pijetko samo pred izbore ili kad se neki poeni skupljaju. Boli li te kad vidiš kako tvoje preživjele logoraše stave u zadnje redove a ONI stoje u prvim?

A ta mala grupa, preživjelih logoraša, stajaše prvi u redu da ih dušman kamom posječe.

Preživjeli su patnju, glad i mučenje da bi ih danas sakrili od pogleda javnosti. Danas, 78. godina poslije, kada u Donjoj Gradini održasmo pomen za mučeničke duše. Sramota je da ni danas nisu pozvali ni jednog preživjelog mučenika da ispriča svoju priču. Glasno i jasno, uživo, da ga cijela vasiona čuje! Nisu, jer je lakše i bolje izdeklamovati napisane riječi i brzo ih izgovoriti nego čuti istinsku patnju. 

Boli li te dušo moja, što ti bar kapelu nijesmo podigli? Da nikne kapelica, da ti bar svijeću zapalimo. Da zapalimo svijeće za bezimenu djecu , za majke i bake, deke i očeve, stričeve, ujake, komšije…

Danas 78. godina poslije Pokolja nad Srpskim Pravoslavim narodom, mene je bilo sramota. Sramota svih političara koji su bili tu, a u stvari nisu. Sramota me jer ništa niste uradili, svih ovih godina, da se bar temelji osveštaju za memorijalni centar. Sramota me jer nam djeca ne znaju ništa o Jasenovcu, Donjoj Gradini, Jastrebarskom, Jadovnu, Pagu, Prebilovcima, Šušnjaru, Garavicama, Smrikama. 

Kako i da uče i znaju nešto, kad u udžbenicima nema gotovo ništa. Svake godine riječi odlaze u vjetar, kroz grane čije se lišće nadvilo nad Donju Gradinu.

Tišina!

Ponosna sam što sam potomak mučki ubijenih pradjedova. Ubijenih samo jer su bili Srbi.

Dušo moja, praštaj potomcima svojim jer nismo zaslužili velike mučenike kao što ste vi.

Od istog autora:

Sandra Blagić – Prijatelji – kolumnisti