Sami smo krivi: „Zašto negujemo kulturu zaborava?“

U punoj slušaonici 1 Fakulteta političkih nauka u Beogradu sinoć je održana tribina pod nazivom „Zašto negujemo kulturu zaborava?“ u organizaciji  Srpskog političkog foruma i UG „Jadovno 1941″. Tema tribine bio je genocid počinjen nad srpskim narodom na području Nezavisne države Hrvatske i decenijama dugo «ćutanje» o zločinu, čiji smo i danas svedoci. 

Prepuna slušaona Fakulteta političkih nauka u Beogradu

Učesnici ovog skupa: Dušan J. Bastašić, (predsednik udruženja građana Jadovno 1941, Banja Luka), Gordana Dostanić (sekretar udruženja Ognjena Marija Livanjska, Beograd) i Milenko Jahura (predsednik Srpskog nacionalnog društva Prebilovci, Beograd) složili su se u tome da svako od nas pojedinačno mora dati udeo u odbrani nacionalnog identiteta koji je i danas ugrožen, a čija geneza počinje i pre, po Srbe stradalničkog, 20. veka.

Skup je otvorio Dušan J. Bastašić navodeći kako je u grupi gospićkih logora za samo 132 dana pobijeno 38.010 Srba. Kroz bogatu prezentaciju fotografija i skica samih logora, kao i obimnog broja podataka o stradalima koji se mogu pronaći na sajtu www.jadovno.com, Bastašić je podsetio da su nas iskustva iz prošlosti čak i u zadnjem ratu nečemu naučila.

Hrvatska je protjerala Srbe, ali u zadnjem ratu, ipak, smo sačuvali glave. Nije se doživjela sudbina iz 1941. kada su naši preci pobijeni, pa tom broju žrtava treba dodati i činjenicu da je većina njih bila u najvećem reproduktivnom potencijalu što je dodatno uništilo ukupni srpski biološki korpus. Poučeni iskustvima iz priča svojih roditelja i baka i djedova moglo se osjetiti šta se Srbima sprema 90-ih, ali i tada nas je ponajviše sačuvalo kućno vaspitanje. To je doprinijelo da i ja, ali i mnogi drugi Srbi sačuvamo svoje živote i živote svojih najbližih.

NE PONOVILO SE: Bodljikava žica i kamen iz logora na otoku Pagu

Danas nam neki predbacuju da svojim nastupima uznemiravamo javnost i dižemo tenziju. Mi smo ovdje da podsjetimo na istorijske činjenice, a prethodnih 70 godina nas je dobro uvjerilo da i na „hladno“ treba da duvamo.

Bastašić je podsetio da smo u veoma kratkom periodu imali priliku da se uverimo u promenljivost granica. Stoga je upozorio i na najnovije obelodanjene aspiracije naših komšija.

Nedavno su se ponovo aktivirali priče o Velikoj Hrvatskoj koja u svom sastavu podrazumijeva Srem, Bačku i dio Banata. Činjenica da je Hrvatska u EU i da je njihov ucenjivački potencijal veliki, a znajući čemu nas je dosadašnja praksa naučila, moramo biti na oprezu.

Učesnici tribine

Na kraju Bastašić se obratio studentima FNP.

Bilo je lijepo vidjeti da svoje naučne radove usmjerite ka istraživanju srpskog stradanja. Da u svojim budućim doktorskim disertacijama svjesno uzmete teme iz te oblasti i na taj način aktivno doprinesete širenju istine. Ove godine na Odsjeku za istoriju Banjalučkog univerziteta samo se jedna tema dotiče Drugog svetskog rata na području bivše NDH. Ko će, ako ne mi, da se bavi srpskim pitanjem? Mislite o tome.

Nakon njega, pristunima se obratila Gordana Dostanić.

Pozivajući se na nesrpske izvore, jer kako sama kaže, ispada da su naši izvori neuverljivi i subjektivni, iznela je niz statističkih podataka koji jasno ukazuju na plansko uništenje srpskog naroda na području Livanjskog polja. Navodeći stradanja i Livanjskih Srba, osvrćući se na zloglasne Čelebiće, ona je istakla politički problem koji je sasekao širenje istine.

NA ISTOM ZADATKU: Dušan J. Bastašić i Gordana Dostanić

Politički establišment tog vremena je zarad bratstva i jedinstva srpske žrtve naterao da ćute, jer bi se širenjem istine narušila ideologija zajedničke države. Tako je žrtva živela pored svojih dželata osuđena i na tišinu. Dočekali smo da druga strana plasira svoju priču i da nas vremenom natera da postanemo žrtva sopstvenog ćutanja. Zato smatram da je za odbranu naše kulturne baštine i istorije pojedinac ispred države.

Milenko Jahura je naveo da je Vojvodstvo Svetog Save koje je imalo svoje more sve do rijeke Cetine, matična srpska država. Međutim, planskim radom katoličke crkve stvari su se promijenile.

Srbi iz Hercegovine nisu vjerovali da će ih prve komšije pobiti. Prebilovčani su najviše stradali od komšija, Hrvata iz Međugorja. Kada pogledate sva ta prezimena, lako je uočiti da su to ista ili vrlo slična prezimena srpskog porekla, kao i da su iako pokatoličeni imali svoje slave. Srbi u Drugom svjetskom ratu nisu ni pomislili da će stradati od svojih komšija. Na skupove su se uredno javljali ne sluteći šta im se sprema da bi potom prevarom bili zatvarani i ubijani. Katolička crkva je pretila udovicama da će stradanje nastaviti ukoliko ne promene veru što je mnoge odvelo na drugu stranu. Jahura je podsetio na brojna stratišta Srba u Donjoj Hercegovini tokom 1941, kao i na operaciji „Čagalj“ hrvatskog generala Bobetka koji je uništio veliki broj kostiju prebilovačkih mučenika 1992. godine, kao i plan da se od Prebilovaca napravi deponija.

Sveti Vukašin među svojima

Srećom 1999. godine u selo su počeli da se vraćaju povratnici. Zahvaljujući vladiki Grigoriju, kao i Hercegovcima širom sveta, Hram Vaskrsenja je praktično gotov, a možda najvažnija stvar je odluka Sinoda SPC da prebilovačke mučenike proglasi Svetim.

Koliko su ovakve tribine neophodne i šta nam je „kultura zaborava“ ostavila najbolje svedoči pitanje jedne studentkinje „Šta se dešavalo sa supružnicima i njihovom decom iz mešovitih brakova?“

Kristina Mustafić i Dušan J. Bastašić

U ime domaćina Srpskog političkog foruma, moderator ovog skupa je bila Kristina Mustafić.

Hercegovci u prvim redovima: Slobodan Drašković, Svetozar Crnogorac, Neđo Maksimović, Žarko J. Ratković i Vojislav Babić

Pored studenata među prisutnima su bili i predstavnici ruske ambasade u Beogradu, kao i predstavnici hercegovačkih udruženja u Beogradu: Svetozar Crnogorac i Slobodan Drašković (Klub Gačana), Žarko J. Ratković i Neđo Maksimović (Udruženje Trebinjaca „Jovan Dučić“) i Miodrag Dunđerović (Klub Bilećana).

Gordana Dostanić: Ako se ne zainteresujemo za ono što su nam ostavili preci, onda smo neodgovorni prema potomcima

Gordana Dostanić, sekretar udruženja građana Ognjena Marija Livanjska iz Beograda iskoristila je priliku da putem najposećenijeg i najuticajnijeg hercegovačkog portala u Srbiji uputi apel svim zemljacima.

U Srbiji živi veliki broj potomaka livanjskih Srba. Mnogi od njih imaju neku zemlju u zavičaju, ali većina nikad nije ni pokušala da ta imanja uknjiži na svoje ime. Nezainteresovani su, pre svega, što je u ovom trenutku mala tržišna vrednost. Na digitalnim katastarskim knjigama ta zemlja je ničija. Vremenom, ko zna kakvi sve zakoni mogu da stupe na snagu. Ako se sami ne zainteresujemo za ono što su nam ostavili preci, onda smo
neodgovorni i prema svojim potomcima. Apelujem i ovom prilikom da se ljudi jave, a udruženje Ognjena Marija Livanjska će pomoći svakome da dobije sve potrebne informacije i uputstva kako da svoja prava ostvari.

Tekst: Trifko Ćorović

Foto: Slobodna Hercegovina

Izvor: Slobodna Hercegovina

Vezane vijesti:

Bastašić: Zaboravljen dio našeg istorijskog iskustva iz perioda NDH

PREKINUTI SA „KULTUROM ZABORAVA“

VLADIKA ATANASIJE: SRBI SKLONI ZABORAVU VLASTITOG BIĆA