Sami sebi najveći problem

Obrazovanje srpske zajednice u gradskim sredinama nikako da se makne sa mrtve točke. Iako su prva iskustva praktičnog C modela, odnosno učenja srpskog jezika i kulture poznata još od ratne 1993. po srpskim enklavama u Gorskom kotaru, njegova primjena ostala je skoro nepoznata u urbanim, hrvatskim školama. Iako u gradskim sredinama, mnoge nacionalne manjine, među kojima Česi, Albanci, Mađari, čak i Makedonci, a o Talijanima i da ne govorimo, imaju nastavu na materinjem jeziku, srpska zajednica još uvijek se za to svoje pravo nije izborila.

Učenje srpskog jezika i kulture nije se institucionaliziralo čak niti u gradskim sredinama koje se mogu pohvaliti multikulturalnošću i otvorenošću kao što su Zagreb, Rijeka i Pula. Tek u Zagrebu i Rijeci, u prostorijama Pododbora SKD ‘Prosvjete’ i uz pomoć gradskih vijeća srpske nacionalne manjine, odvijaju se igraonice i radionice učenja azbuke u kojima prisustvuje skroman broj učenika, svakako ne više od desetak. Daleko je to od nekadašnjeg entuzijazma srpske zajednice Rijeke koja se 1998. godine mogla pohvaliti da u riječkoj osnovnoj školi ‘Nikola Tesla’ nastavu srpskog jezika i kulture pohađalo 17 učenika. Bio je to jedini proboj i jedini podvig da nastava srpskog jezika i ćiriličnog pisma uđe u škole po većim, hrvatskim gradovima gdje broj Srba svakako nije zanemariv. Samo u gradu Zagrebu, po popisu stanovništva iz 2011. živi 17.526 Srba, dok u Rijeci taj broj iznosi 8.446. Poznati model C jedino je registriran u manjim gradskim mjestima, kao u Ogulinu sa 2.466 Srba po posljednjem popisu, gdje u samom mjestu, u dvije osnovne škole, nastavu pohađa 13 učenika. Isto toliko ih uči srpski jezik i kulturu u Vrbovskom, gdje živi 1.788 Srba. U Daruvaru, gdje je po popisu stanovništva iz 2011. nastanjeno 1.429 pripadnika srpske zajednice, tek je četvero učenika.

Jedina gradska sredina i regionalni centar u kom je nastava srpskog jezika i kulture uspjela doći do školskih klupa jeste Sisak koji je na popisu

škola u Hrvatskoj sa nastavom koju osigurava i Ustavni zakon o nacionalnim manjinama. Nastava srpskog jezika i kulture preživljava već sedmu godinu otkako je u Osnovnoj školi 22. lipnja nastava, tada počela za šestero učenika. Za sisačko podneblje opterećeno ratnom prošlošću, bio je to više nego optimističan početak. Velik doprinos ulasku nastave srpskog jezika i kulture u sisačku školu, imala je Bojana Podrić, tadašnja aktivistkinja i sadašnja predsjednica VSNM-a Siska i majka troje djece koja su od samog početka pohađala srpski jezik.

– Mnogo se očekivalo. Imali smo dobru suradnju sa školom koja je tada čak i zaposlila učiteljicu na određeni period. Izgledalo je da je sve dobro krenulo i da će se nastava intenzivirati, ali već početkom sljedeće školske godine dogodila se promjena učiteljice i počelo osipanje učenika čija se brojka na kraju svela na moje troje djece. Nakon te ‘prve generacije’ učenika, više u školi nisu početkom školske godine dijelili niti anketne listiće. Ne znam da li su roditelji uopće upoznati da takav model nastave postoji, ističe Bojana Podrić i dodaje da upravo ovih dana i njena starija kćerka ponovo pohađa C model. ‘Tako se zezamo da će se broj učenika srpskog jezika i kulture povećati za 50 posto’, kaže Bojana o sisačkoj stvarnosti u kojoj su djeca preopterećena raznim izbornim predmetima, izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima, a roditelji se ne nacionalno ne izjašnjavaju i ne žele da im se djeca obilježavaju.

– Jedino što je dobro jeste da su djeca zainteresirana za učenje novih stvari, novog jezika i pisama, ali kada dođe do roditelja, tu priča staje. Osnovni je problem što ne postoji nikakva inicijativa niti volja iz srpske zajednice i naših institucija. Mi smo sami sebi najveći problem jer sve aktivnosti trebaju krenuti iz same zajednice. Kritična masa mora postojati da bi se nešto pokrenulo. Na nama je da se organiziramo. Dosta smo zakazali što se tiče aktivnosti, kao da će te naše probleme za nas riješiti netko drugi, govori Podrić.

– Ne smatram da su moja djeca obilježena što uče ćirilično pismo. Naprotiv, mislim da su u prednosti nad drugom djecom. Nažalost, srpske organizacije, od vijeća nacionalne manjine do Prosvjete, nisu odradile u javnom životu svoj dio prosvjećivanja kako bi se roditelji oslobodili i shvatili da pohađanje materinjeg jezika i kulture nije sramota i da ne znači obilježavanje, izdvajanje i stigmatiziranje njihove djece. Moja djeca nikada nisu imala problem zbog pohađanja C modela i njihovi im prijatelji preko društvenih mreža čestitaju Božić, govori Podrić.

– Bilo bi dobro da nastava srpskog jezika i kulture krene i u drugim sisačkim školama, da izađemo iz svojih čahura i da prihvatimo to što jesmo, da smo drugačiji, ali da nismo zbog toga loši. Bitno je da smo svjesni svog nacionalnog identiteta i etničkog porijekla. Koliko nas je strah i koliko su teme opstanka identiteta teške dokazuju i sami izabrani članovi manjinskog vijeća koji u svojim domovima nisu uspjeli sačuvati svoj identitet, govori Bojana i poručuje da ako se hoće nešto napraviti u zajednici, da se mora krenuti od sebe, i svojim vlastitim primjerom dokazati kako animirati roditelje i učenike na učenje materinjeg jezika i kulture.

– Ako mi koji smo izabrani da predstavljamo svoju zajednicu to ne učinimo, kako možemo očekivati od nekog radnika rafinerije koji se bori za svoj kruh da pošalje dijete na učenje ćirilice,poručuje Podrić i napominje da je u planu sastanak Koordinacije nacionalnih manjina grada Siska sa predstavnicima grada i ravnateljima osnovnih škola na gradskom području, kako bi se intenzivirala nastava jezika i kulture nacionalnih manjina.

Izvor: PORTAL NOVOSTI