Redikulozne inicijative klerikalne i proustaške desnice normalno bi društvo jednostavno ignorisalo

Kako ideje koje su nekad bile nedopustive postaju mejnstrim

Militantne katoličke grupacije uspjele su proizvesti atmosferu u kojoj se sasvim ozbiljno raspravlja o tome koji su naslovi zbog nemorala nedopustivi u srednjoškolskoj lektiri, treba li zabraniti pozorišnu predstavu ili plakat za predstavu, a antisrpstvo inicijative za promjenom izbornog zakona se gotovo i ne skriva. Između nove klerikalne i stare proustaške desnice nema formalnih dodira, ali se one nalaze na istom zadatku uvođenja jednoobraznog totalitarnog društva i ukidanja umjetničkih sloboda. Zdravo i moderno društvo o takvim idejama ne polemiše, nego ih primjereno ismije i jednostavno preskoči

Hrvatska javnost predstavlja primjer uzorka na koji način dopuštanje redikuloznih i opasnih inicijativa s vremenom može dovesti do toga da one počnu predstavljati nešto posve normalno. To najbolje možemo uočiti na slučajevima Ante Đapića i Željke Markić, odnosno grupacija koje njih dvoje kao potparoli i lideri zastupaju.

Prateći nedavni cirkus oko izmještanja HOS-ove ploče iz Jasenovca, razni mediji su u suvislim analizama primijetili kako su manje-više sve Paragine i Đapićeve političke ideje, koje su i u ratno vrijeme bile nedopustive, danas dobile pravo građanstva i zapravo ušle u mejnstrim.

Slična stvar događa se posljednjih godina s inicijativama i idejama Željke Markić. Militantne katoličke grupacije, okupljene oko udruženja Vigilare i U ime porodice, te oko Hrasta i snažnih dijelova Katoličke crkve uspjeli su proizvesti atmosferu u kojoj se sasvim ozbiljno raspravlja o tome koji su naslovi zbog nemorala nedopustivi u srednjoškolskoj lektiri, treba li zabraniti Frljićevu pozorišnu predstavu, vrijeđa li svojevremeni plakat za predstavu ‘Fine mrtve djevojke’ nečije osjećaje ili ne, te na koncu treba li zabraniti aktuelni plakat koji poziva na upis pretplate u novoj sezoni zagrebačkog HNK.

LEGITIMACIJA RADIKALNIH IDEJA

Umjesto da se ideja o nekakvoj ugroženosti javnog morala kroz tematizaciju seksualnosti i političkog nasilja u potpunosti ismije i svede na pravu razinu, ona dobija sve veće pravo građanstva. To što nema nikakve suštinske razlike između Batarelovih nastojanja za cenzurom umjetničkog izražavanja i zgražanja radikalnih islamista nad satirom koja tematizira Muhameda, malo tko uopšte primjećuje.

Medijska i društvena legitimacija takvih nastojanja na kraju dovodi do toga da postaje posve legitimno cenzurisati i zabranjivati svaku drukčijost i bilo kakvo razlikovanje od onoga što većina smatra poželjnim i propiše kao takvo. Na taj način stvara se vjerska država nacionalističkog predznaka, u kojoj se nalazimo korak do iranskog iskustva službenog uvođenje vijeća čuvara revolucije i sl.

FAŠISTOIDNA RETORIKA

Sklad u kojem te dvije grane militantne klerikalne desnice funkcionišu, vidljiv je na slučaju istovremenog pojavljivanja Đapićeve i Markićkine inicijative za izmjenama izbornog zakona, čiji se otvoreni antisrpski karakter gotovo više uopće i ne sakriva.

Sve to popraćeno je fašistoidnom retorikom o trulom zubu kojeg treba izvaditi i slično. Iako desničarska opsesija o potrebi za čišćenjem bilo čega, koja je vidljiva u njihovoj imaginaciji i retorici, zapravo svjedoči o tome kako oni ne vole vlastitu zemlju, ni društvo, jer su im mnoge stvari u njima nepodnošljive, to ovdje nije toliko bitno.

KLERIKALNA I PROUSTAŠKA DESNICA SU NA ISTOM ZADATKU

Puno ozbiljniji problem od psihoanalize takvih profila odnosi se na medijsku prezentaciju ovakvih nastojanja, zahvaljujući kojoj nosioci ovih ideja postaju relevantni sagovornici u udarnim terminima i najgledanijim političkim emisijama javne i privatnih televizija s nacionalnom koncesijom i u kojoj ogroman broj kolumnista te prijedloge ozbiljno analizira, promatrajući sve posljedice njihovog uvođenja.

Iako između nove klerikalne i stare proustaške desnice nema formalnih dodira, niti imaju zajedničko ishodište, one predstavljaju dvije strane iste medalje, jer se nalaze na istom zadatku, uvođenja jednoobraznog totalitarnog društva i ukidanja umjetničkih sloboda. Zdravo i moderno društvo o takvim idejama nikako ne polemiše, niti ih ozbiljno doživljava, nego ih primjereno ismije i jednostavno preskoči.

Piše: Dragan Markovina

Izvor: telegram.hrV

Vezane vijesti:

Klerikalna i proustaška desnica prave totalitarnu državu

„Na ključnim pozicijama u Hrvatskoj proustaše i fašisti“

Nemački mediji: Hrvatski politikant se vraća preko grbače manjina

Hrvatski ratni veterani traže: Prognanici su agresori?!

Povratak u 1941.