Radost Vaskrsa jača od ratova i kriza

Velika subota dan pred veliki hrišćanski praznik. Sjetih se kako sam praznik dočekao u Sarajevu prije tačno 28 godina tačnije ratne 1992. godine.

Mnogo je sličnosti sa današnjim danom i tada baš kao i danas bio sam u izolaciji zatvoren u kavez koji se zove stan.

I tada baš kao i danas iz stana nisam izlazio danima.

I ne samo da nisam izlazio danima već sam dane, zajedno sa ostatkom porodice, proveo čučeći i puzeći jer od snajpera nismo smjeli da se uspravimo.

I tada baš kao i danas vrebao nas je nevidljivi neprijatelj.

Te ratne godine najviše vremena sam provodio u kupatilu i špajzu jer su to bile dvije najbezbednije prostorije u stanu.

Ali i te godine kao i svake godine farbali smo jaja i slavili Vaskrs.

I te ratne godine nevidljivi neprijatelj je kroz snajper tražio žene koje nose koru jaja prepoznavajući ih da su pravoslavke.

Mnogo je sličnosti između ovih događaja, iako ih razdvajaju tolike godine.

Uvijek smo se radovali Vaskrsu i vjerovali u bolje sutra.

Tadašnji karantin ili izolacija je trajala skoro dva mjeseca, a prvi put sunce sam ugledao bježeći uz Miljacku preko Grbavice.

I danas bi rado nekud pobjegao na neku čuku, na neki goli kamen odakle se vidi sloboda.

Da se ne zaborave ali i ne ponove ovaki dani.

Da nam u miru i zdravlju dođe sutrašnji praznik.

(Možda prva priča iz moje prve knjige koja čeka da bude napisana)
Bojan Milenić

Izvor: Slobodna Hercegovina