Radmila Vuković, rođena Kragulj: DJETINjSTVO MEĐU CRNIM MARAMAMA

Moji roditelji Jovo i Desa su živjeli u svojoj kući u Sanskom Mostu, na lijevoj obali Sane, u tada glavnoj ulici. U prizemlju je otac držao gostionicu, a gore smo mi stanovali, brat, sestra i ja.

Još u maju 1941. godine Vitomir Gutić, banjalučki stožernik, u svom govoru poziva na uništenje Srba, a kasnije i na njihovo istrebljenje. Tad se mnogi ugledni Srbi uznemiriše i počeše kovati planove za bijeg u Beograd.

Pošto je moj otac, po pričanju, bio tih i povučen, reče da on neće ići jer se nije ni o šta ogriješio, i tako ostade.

Ipak, jedne tople junske noći 1941. godine on je legao kao i obično uz mene da me uspava, pošto sam ja tada bila sasvim mala. Nedugo zatim dođoše ustaše u kuću da ga vode navodno na rad u Njemačku. Rekoše mojoj majci da mu spremi odjeću koja će mu tamo trebati. Ona to na brzinu i uradi i tada ga odvedoše.

Međutim, to je bila samo prevara jer su ga odveli u gradski magacin za rezerve hrane na lijevoj obali Sane nedaleko od naše kuće. Sutra ujutru majka Desa sva isprepadana trči preko ulice u kuću gdje je stanovao advokat dr Josip Cerjan i tamo nalazi njegovu suprugu i kaže joj šta se sinoć desilo tražeći utješnu riječ.

Na to sve komšinica, nimalo uznemirena, kaže joj: „Gospođo Deso, molite se bogu“ i time završi. Majci je bilo sve jasno već tada.

Nedugo zatim, 2. avgusta 1941, na sv. Iliju, poslije svih mučenja i izgladnjivanja u tom magacinu gdje su neprestano pored naše kuće dovodili muškarce iz okolnih sela, sve ih povedoše kroz grad ve-zane dva po dva, misleći da će u Njemačku.

Ne, nisu otišli u Njemačku, nego na Šušnjar, tako vezani. Moj otac je bio vezan sa Perom Zurinićem jer su blizu i stanovali. I danas ima na Šušnjaru ona ploča i njih dvojica zajedno. Tako isto majčin rođeni brat, moj ujak Dušan Kovačević, koji je imao 19 godina i studirao u Beogradu pa došao kući na ferje.

Opet ustaše dođoše u njihovu kuću u Ključkoj ulici da bi i njega izveli iz kreveta i odvedoše nedaleko od kuće, u osnovnu školu, kod parka na trgu. I tako pozatvaraše te noći najviđenije građane Sanskog Mosta da bi i njih poslije izvjesnog vremena odveli vezane na Šušnjar.

Majka nam je pričala da su se tog dana, poslije odvođenja svih, oko podne čuli pucnji sa Šušnjara. Tada su u gradu nastali jauci djece, majki i supruga, jer su čuli šta se dešava sa njihovim najmilijima.

Tog 2. avgusta 1941. strijeljano je u Sanskom Mostu više hiljada Srba, čak ni Sanski Most nije imao toliko stanovnika jer su dovedeni svi Srbi iz okolnih sela. Bilo je čudno da građani drugih nacionalnosti nisu digli glas protiv ovih zločina, jer su se svi poznavali i živjeli u dobrim odnosima. Međutim, po pričanju majke, bio je tada mali broj i plemenitih prijatelja, ali samo pojedinačno, Hrvata i muslimana.

Stari Sanjani su dobro znali koji su to.

Poslije strijeljanja, pričala je majka, da su se oglasila zvona sa pravoslavne crkve u znak velike tuge i rastanka na takav način sa Srbima iz Sanskog Mosta. I poslije svega 3. avgusta 1941. Katolička crkva šalje poruku da oni koji su ostali u životu, uglavnom žene i djeca, dođu pred njihovu crkvu da bi bili prevedeni u katoličku vjeru. Njihov svećenik Šeremet (poznati ustaša) držao im je propovjed sa pričom da ih tako štiti od logora smrti. Svi su dobili brojanice i nastavili takav život.

Isto tako su strijeljani Kragulji iz Kruhara odakle je bio moj otac.

Tako sam ja djetinjstvo provela među crnim maramama i u crnini svoje majke, bake, tetke i svih ostalih koji su se skupljali u kući i tako valjda o tome pričali. Odrastala sam bez ijednog muškog rođaka, kao što su otac, djed, ujak, stric… jer su svi bili poubijani.

Poslije svega ustaški nastrojeni građani Sanskog Mosta formiraju svoj ustaški odbor, u kome je i naš komšija Josip Cerjan. Nedugo potom, pošto je ostala gostionica poslije mog oca, po nagovoru Hasana Kikića, Lazara Šušnice i Milančića Miljevića koji su već bili u partizanima, da Desa održi gostionicu da bi se oni mogli tu tajno sastajati, održavati sastanke i odatle slati hranu i municiju partizanima u Grmeč za borce.

I Desa pristade.

Brzo poslije toga dolaze ustaše po majku Desu i odvode u zatvor, jer su čuli da se priključila partizanskom poketu. Na njenu sreću nije bila dugo u zatvoru jer u Sanski Most stiže italijanska vojska koja se nije ponašala kao okupatorska i zahvaljujući njima majka izlazi iz zatvora. Nastavila je tajno taj rad za partizane i o njenoj saradnji je pisao Hasan Kikić u svojim djelima.

Po završetku rata ona radi u trgovini i kao borca je poslije izvjesnog vremena penzionišu. A kad sam ja došla do srednje škole dobila sam stipendiju od tadašnje vlasti kao „žrtva fašističkog terora“.

Ovo su sve kazivanja moje majke pošto sam ja iza Jove ostala sasvim mala i nisam se ničeg sjećala.

Izvor:

ŠUŠNjAR 1941. – ZBORNIK SAOPŠTENjA I SVJEDOČENjA SA TREĆEG OKRUGLOG STOLA održanog u Oštroj Luci 1. avgusta 2013. godine