Prvo druženje, pet sela opštine Gračac (Deringaj, Kijani, Omsica, Gubavčevo polje i Glogovo) održano je u restoranu Velebit u Zemunu

KOLIKO NAS JE, KAO DA SMO U ZAVIČAJU

Ovim riječima, sjetnim glasom, na početku večeri, prisutnima se obratio Dane Surla, jedan od članova Inicijativnog odbora koji je pripremio ovaj skup. „Nije mi namjera govoriti šta je sve iza nas ostalo u našim selima i Gračacu, ali svakako ohrabruje činjenica, da smo u ovih 23 godine izbjeglištva, mnogo toga uspjeli izgraditi. Prvenstveno, svojim žuljevitim rukama, mobama, svakodnevnim odricanjima. Ne birajući posao, došli smo do toga da većina nas ponovo ima krov nad glavom i kućni broj na novim domovima. Dokaz je to, prije svega, našeg rada, upornosti, istrajnosti i žilavosti“, istakao je Surla, pozdravljajući gotovo dvije stotine prisutnih zemljaka. Nakon Surle, skupu se obratio i presjednik Inicijativnog odbora Bojan Kovačević, kao i predstavnici sela Željko Surla, Željko Vučković, Milorad Sovilj i Željko Trtica. Ovom druženju prisustvovao je i Miodrag Linta, predsjednik Odbora za dijasporu i Srbe u regionu u Skupštini Srbije.

Ovo je prvi put, nakon izbjeglištva, da se gotovo dvije stotine nekadašnjih mještana Kijani, Deringaja, Omsice, Gubavčevog Polja i Glogova i njihovih potomaka i prijatelja, iz gornjeg dijela Gračaca, našlo na zajedničkom druženju, kako bi se podsjetili na rodni kraj, popričali o sadašnjosti i budućnosti, i uživali u jednom dobro pripremljenom druženju.

OTRGNUTI ZAVIČAJ OD ZABORAVA

Predsjednik Inicijativnog odbora Prvog okupljanja zavičajnog udruženja Ličana, navedenih sela, Bojan Kovačević izrazio je zadovoljstvo brojem onih koji su se odazvali pozivu na ovoj skup, ali i nezadovoljstvo što to nije urađeno i ranije, najavljujući da će ovo druženje prerasti u tradiciju i da će se ono održavati svake posljednje subote, u junu mjesecu. Kovačević je pozvao sve prisutne da minutom ćutanja odaju počast svima onima koji više nisu među njima.

„Drago mi je što su među nama i mladi naraštaji na koje uspješno prenosimo ličku tradiciju i kulturno naslijeđe. Lijepo je što su tu i stariji Ličani, da nas podsjete odakle potičemo i kakvu ljudsku vrijednost posjedujemo. Znam da se mnogi nisu sreli od kada smo napustili svoja ognjišta, pa je ovo jedinstvena prilika da se okupimo i bar na trenutak otrgnemo od zaborava naš zavičaj. Cilj ovog okupljanja je dobra zabava, druženje, pjesma, prijateljski razgovori , sve ono po čemu smo mi, Ličani, nadaleko poznati“, istakao je, između ostalog Kovačević, još jednom poželivši svima prijatno veče i dobro druženje.

Željko Surla, predstavnik Glogova, podsjetio je na neka prijašnja vremena, kada je u ovom najvišem selu „bilo života“. Tada su se ljudi okupljali na zboru povodom hrišćanskog praznika „ Blagočasne verige“, pa je to bila prilika da se mladi zagledaju , a stariji popričaju, a onda svi zadovoljni odu svojim kućama.

Željko Vučković, govoreći o svom Deringaju, osvrnuo se na osnovnu školu koja je u nekim ranijim vremenima bila puna đaka, a danas nema ni jednoga. Nije zaboravio da pomene crkvu „ Uspenja Presvete Bogorodice“, izgrađenu davne 1863. godine, a spaljenu u Drugom svjetskom ratu. Rekao je da, iako ima nagovještaja da bi trebalo da bude obnovljena, do sada po tom pitanju ništa nije urađeno. Neposredno pored crkve nalaze se grobovi sveštenih lica Nikole i Tome Mandića, djeda i oca majke Nikole Tesle, Georgine-Đuke. Sjetio se i sajma održavanog na Veliku Gospojinu i mnogobrojnih mlinova na rijeci Otući čiji su žrvnjevi pšenicu pretvarali u hljeb nasušni.

Milorad Sovilj, predstavnik sela Kijani, evocirao je uspomene na vremena kada se veliki broj učenika upisivao u tamošnjoj školi, pa su neki morali u donjem dijelu sela nastavu pohađati u privatnoj kući. Pomenuo je i zadrugu i trgovinu u centru sela, mnogobrojne vodenice, kovačije, ali i bazen za uzgoj ribe koji su nekada krasili ovo selo.

Željko Trtica je govorio o Omsici, o staroj i novoizgrađenoj osmogodišnjoj školi punoj đaka. Prisjetio se i sajmova održavanih u selu, a posebno istakao nekoliko kovačija čiji su vlasnici imali pune ruke posla. I u ovom selu vodenice su radile punom parom, kako bi mlinovi postigli da samelju sve ono što su seljani svojim radom i znojem, prilikom žetve, skidali sa rodnih polja.

GRAČAC NAJVEĆI STRADALNIK U PROTEKLOM RATU

Prisutne je pozdravio i narodni poslanik Miodrag Linta, pohvalivši Inicijativni odbor na čelu sa Danom Surlom i Bojanom Kovačevićem, podsjećajući da su Gračani nakon Oluje prvi, od svih Krajišnika, u Beogradu počeli sa zavičajnim okupljanjima u restoranu Košutnjak.

„Gračac je, nažalost, i opština koja je najviše stradala u Krajini. Ubijeno je preko 400 Srba, među njima posebno ističem strašni zločin iz 1993. godine, kada su na svirep način ubijena 22 pripadnika teritorijalne odbrane na Malom Alanu, među njima i jedna bolničarka. Samo u toku zločinačke akcije Oluja, 146 srpskih civila je ubijeno, o čemu sam, zahvaljujući i dobijenim podacima od našeg zemljaka Stevana Veselinovića, upoznao poslanike u Narodnoj skupštni, ali i širu javnost posredstvom direktnog televizijskog prenosa. Svi mi, nikad ne smijemo da zaboravimo naše žrtve, moramo da stalno vršimo pritisak na institucije države da konačno počne da se radi na procesuiranju zločina nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima. Takođe, moramo da vršimo pritisak da se Srbija aktivnije bori za naša imovinska prava, a posebno svi zajedno moramo da insistiramo na tome da naša država konačno, svim krajiškim borcima, a ne samo oficirima i podoficirima, prizna ratni staž za čitavo vrijeme rata od 1991-95. godine“, rekao je, između ostalog, Miodrag Linta. Posebno je naglasio da je dobro da se Gračani okupljaju, da mu je drago što su osnovali Zavičajno udruženje na čijem je čelu dr Miloradom Danilovićem, redovnim profesorom Šumarskog fakulteta u Beogradu, i da očekuje da će u tom udruženju svako od sela sa područja nekadašnje opštine Gračac imati svoje predstavnike.

Na kraju zvaničnog dijela programa, Dane Surla i Bojan Kovačević, uručili su Petru Dragičeviću, vlasniku restorana „Velebit“ prigodnu zastavicu, a menadžeru Velimiru Japundžiću Grkanu zahvalnicu za gostoprimstvo. Nakon toga, uz zvuke orkestra Miodraga Sedlana Sepa i Neše Vukasa i vokalne soliste Nebojšu Stanisavljevića Neku i Boru Stanisavljevića, druženje je nastavljeno do ranih jutarnjih sati.

Tekst i fotografije: Željko ĐEKIĆ

GORNjANI

Svih pet sela Deringaj, Kijani, Omsica, Gubavčevo Polje i Glogovo, prije dešavanja devedesetih godina, pripadali su opštini Gračac, Lika. U tim selima, po završetku Drugog svjetskog rata, živjelo je nekoliko hiljada ljudi, ali „zahvaljujući“ kolonizaciji i industrijskim migracijama u veća središta, taj broj je znatno smanjen. Po popisu iz 1991. godine, najviše stanovnika imali su Kijani 222, a najmanje Gubavčevo Polje 59. Omsica je brojala 135, Deringaj 183 , a Glogovo je imalo 66 mještana. Sva ova sela nalaze se u sjeveroistočnom dijelu opštine od sedam do 15 kilometara udaljenosti od središta Gračaca, a pošto se nalaze na većim nadmorskim visinama, njihove stanovnike zvali su Gornjani, što su oni s ponosom prihvatili. Nažalost, trenutno stanje je takvo da u svim ovim selima živi manje od 100 Srba, uglavnom staračkih domaćinstava.

Dane Surla je pred početak zabavnog dijela programa pročitao pjesmu Marka Stanisavljevića – Načelnikovog „ Ko je crnji“.

KO JE CRNjI

Oj, gavrane, crna tico
Moj gavrane sjajni,
Ima neko ko je crnji
Kom su crnji dani.

Onaj čovjek bijelih kosa
I blijedoga lica
Još je crnji on od tebe
Jer je izbjeglica.

Izvana se lijepo bijeli
Kao i snijeg bijeli
A iz duše njemu idu
Zvuci neveseli.

Da je njega izvratiti
Kad bi to vidio
Od tebe bi, moj gavrane,
Puno crnji bio.

Ti bi njega, crn gavrane,
Bez treptaja gleda,
I rado bi poletio
Al ti oko ne da.

Nikad nisi vjerovao
Da ko crnji ima
Sad poleti, moj gavrane,
I ispričaj svima.

Vidio si sa očima
Crnjega od sebe
I na svijetu niko nema
Da za njega zebe.

Otpisan je od svakoga
Baš sa sviju strana
I zato je izbjeglica
Crnji od gavrana.

Izvor: SAVEZ SRBA IZ REGIONA

Vezane vijesti:

Krajinu vole, a Liku u srcu nose | Jadovno 1941.