Prva žrtva rata u Hrvatskoj je Goran Alavanja, Srbin iz Karina

Hrvatska ne priznaje policajca srpske nacionalnosti kao prvog poginulog. Iako je ubijen na službenom zadatku i u službenoj uniformi Ministarstva unutrašnjih poslova čak pet meseci pre pogibije Josipa Jovića, 27-godišnji Srbin Goran Alavanja nigde nije službeno priznat kao prva žrtva rata

Kada se govori u „krvavom uskrsu“ na Plitvicama, ne možemo a ne setiti se ipak Gorana Alavanje, 27-godišnjeg mladića iz Donjeg Karina kraj Benkovca, koji je poginuo u noći sa 22. na 23. novembra 1990. na službenoj dužnosti i u službenoj uniformi Policije Hrvatske. Te je noći s kolegama Stevanom Bukaricom i Jovom Graovcem iz Stanice Milicije u Benkovcu, SUP Zadar, sedeo u službenom milicijskom automobilu na raskršću saobraćajnica za Zadar, Obrovac i Knin. Kako su međunacionalni sukobi već počeli, imali su zadatak kontrolisati područje i sprečiti moguće nerede i eventualna maltretiranja mirnih građana. Bilo je nevreme, pa nisu napuštali auto. Oko 1,30 iza ponoći, pod okriljem mraka, do milicijskog se vozila prišuljalo nekoliko maskiranih terorista i zasulo ga rafalnom paljbom iz automatskog oružja. Alavanja, koji je sedeo na vozačkom mestu, pogođen je sa sedam metaka i na mestu je preminuo. Suvozač Bukarica je ranjen, a Graovac je prošao neozleđen. Ubice su svu trojicu izbacili iz automobila, oteli oružje i pobegli s vozilom.

Čiji je metak ubio Jovića?

Tragični događaj iz novembra 1990. i Alavanjinu smrt u svojoj knjizi „Istina mora izaći van…“ spominje i tadašnji ministar unutrašnjih poslova Josip Boljkovac. Je li Josip Jović na Plitvicama smrtno stradao od metka ispaljenog iz hrvatske puške? Boljkovac je napisao: „No, na poprištu te bitke ostalo je i tijelo policajca Josipa Jovića, kojega se danas proglašava prvim ubijenim hrvatskim redarstvenikom, iako je to još u studenome 1990. bio policajac Goran Alavanja, Srbin kojega su iz zasjede ubili njegovi pobunjeni sunarodnjaci pored Obrovca, a čijoj sam obitelji osobno poslao sućut i vijenac. U Jovićevu je tijelu, inače, tijekom obdukcije nađen američki metak za pumperice, kakve smo tajno kupili u Singapuru i rabili ih u toj akciji. Svakome tko je tog mračnog i maglovitog jutra bio na plitvičkom terenu moglo je biti razumljivo da nekog nesretnika pogodi i zalutali metak iz vlastitih redova. Time, dakako, ne tvrdim da i neki srpski pobunjenik nije možda imao istovrsno streljivo“.

Dakle, činjenica je da je Alavanja poginuo u klasičnom terorističkom napadu obavljajući posao kao pripadnik Milicije SR Hrvatske. Gde je onda problem i zašto država ignoriše činjenicu da je taj njen milicajac poginuo pet meseci pre Josipa Jovića? Odgovori na ta pitanja svode se na jedan jedini podatak – Goran Alavanja je Srbin!
Pre nekoliko godina Jadranka Kosor, tada ministarka hrvatskih branitelja, izbegla je uplitanje u širu polemiku izjavom: „Goran Alavanja je upisan u Registar, to je bitno.“ Analogija je, prema tome, potpuno jasna: taj je ubijeni hrvatski policajac upisan u Registar hrvatskih branitelja i kao takav je prvi poginuli u ratu.

– Ako je Alavanja u Registru, onda je on prvi branitelj poginuo u Domovinskom ratu. Očito postoje neka otvorena pitanja, ali njih bi, eventualno, trebao istražiti netko drugi. Međutim, tehnički gledano, sve je jasno i taj je čovek prva žrtva Domovinskog rata – kaže ministar branitelja Matić.

Majke su nesrećne bez obzira na broj

– Na dan kada je ubijen sjatila se kod nas gomila ljudi, ali niko od predstavnika vlasti nikada nije došao. Niko nas iz Zagreba nikada nije posetio i pitao za zdravlje, no to me, verujte, previše i ne zanima. Kao što me ne zanima je li moj Goran prva ili zadnja žrtva. Meni je svejedno koji je redni broj, isto mi je teško, isto sam nesretna kao i majka Josipa Jovića. Nas smo dve ostale bez svojih sinova i ta nam je nesreća sasvim dovoljna da bismo se bavile time ko je prvi, a ko zadnji poginuo – kaže Milija Alavanja, Goranova majka.

– Nikada mi nije bilo drago što mi je sin odabrao posao milicajca, bojala sam se, svaki njegov odlazak na teren u meni je budio strašne slutnje. Malo mi je lakše bilo kada nam je došao nazad iz Biograda, ali morate znati da to nije učinio samovoljno nego je premešten prema nalogu nadređenih. Naravno, i njemu i nama je bilo drago što je došao nazad, jer mu je posao bio puno bliže, a mogao nam je pomagati oko njive i stoke. Bol za izgubljenim sinom strahovito je teško podnela. U jednom je trenutku bila odlučila da će si sama oduzeti život, no onda joj je u san došao njen Goran.

– U snu sam stajala iza kuće, u dvorištu, čvrsta u nameri da se ubijem, ali je odnekud došao Goran. Bio je obučen u isto ono odelo u kome smo ga sahranili. Videvši šta želim učiniti, rekao mi je: „Nemoj majko, pa ko će brinuti o bratu, spremati mu jesti…“ Samo su me taj san i reči moga sina održale na životu – priča Milija Alavanja, kojoj su Goranov rođendan i dan smrti najteži datumi u godini.

Izvor: SRPSKI NARODNI FORUM

Vezane vijesti:

Falsifikat na poziciji prvog poginulog branitelja

 Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 05. april 2016. godine.